Čović Ćoki je kao član Socijalističke partije Srbije je 1992. izabran za potpredsednika IO Skupštine Beograda za privredu i finansije. Postao predsjednik Gradske vlade 1993, da bi godinu dana kasnije bio izabran za gradonačelnika Beograda i na tom položaju je ostao do 1997. Iz stranke je otišao 1997. godine kada je Milošević na izborima izgubio Beograd. Nakon odlaska iz SPS-a 1997, osnovao je Demokratsku alternativu. Nakon saveznih izbora 24. septembra 2000. je postao poslanik u Saveznoj skupštini na listi Demokratske opozicije Srbije. Bio je kopredsjednik prelazne vlade nakon demonstracija 5. oktobra. U vladi Zorana Đinđića je bio zamjenik premijera i šef Koordinacionog centra za jug Srbije, kao i Koordinacionog centra za Kosovo i Metohiju.
-Jasno mi je ko je ovaj slučaj vodio, kako je nastao i ko ga je u brzini, neposredno, prije svog odlaska sa dužnosti nakaradno završavao. Znam i cijelu genezu nastanka naredbe za sprovođenje ove istrage. Radisavljević i Đurović i njihovi poslušnici, na svom omiljenom mjestu, u restoranu na igralištu BASK uz saradnju još nekih tadašnjih ministara koji ponajviše vole žutu boju, kao i u restoranu Pilence sklepao je ovu političku intrigu. Sve ovo radili su u cilju kako bi režim Borisa Tadića, kroz izmišljene afere, tobože prikazao međunarodnoj zajednici, da se bori protiv organizovanog kriminala – naveo je Čović.
Podsjećamo na još jednu i još nerazjašnjenju ulogu Nebojše Čovića – Ćokija u vezi ubistva srpskog premijera Zorana Đinđića. Nebojša Čović je 12. marta 2003. godine na dan kada je ubijen srpski premijer Zoran Đinđić bio potpredsjednik Vlade. Njegova uloga u tom atentatu je ostala do danas misteriozna. Mediji su navodili da je Milorad Ulemek Legija, jedan od organizatora atentata na premijera Srbije Zorana Đinđića, pisao Nebojši Čoviću o svojim namjerama, o čemu je javnost saznala nakon što je Ulemek uhapšen. Protiv Čovića je podnijeta krivična prijava, koja nije procesuirana.
Na pitanje na koga se odnose nadimci “Ćoravi” i “Ćoki”, Popović je odgovorio da je Simović “jasno objasnio da se radi o Čoviću”.
Beogradski dnevnik Blic objavio je tada da je Simović prije neku godinu dao pisanu izjavu Tužilaštvu za organizovani kriminal u kojoj je kao naručioca ubistva Đinđića naveo čovjeka iz vlasti sa nadimcima “Ćoravi” i “Ćoki” i da je u tom iskazu naveo ime i prezime tog čovjeka.
Poraz i umalo smjena
A Nebojša Čović je upravo u ovo vrijeme prije godinu bio praktično pred smjenom iz KK Crvena Zvezda. Nakon poraza od Budućnosti u finalu ABA lige našao se u nezgodnoj poziciji, a kod tamošnjih vlasti pokušavao je da se opravda tako što je za sve krivio sudije i navodne zakulisne radnje.
Na sve načine je pokušavao da sačuva poziciju u Zvezdi jer mu ona koristi osim za sopstvenu promociju i za lično bogaćenje, pošto on sa svojom familijom kontroliše svaki cent tog kluba.
Za odbranu pozicije predsjednika Crvene Zvezde, kako su prenosili mediji, Ćović je bio spreman da nahuška navijače da na utakmicama skandiraju protiv Vučića jer je svjestan da srpskog predsjednika posebno bole prozivke na sportskim događajima.
Kada je od navijača dobio “blokadu” Čović- Ćoki je odigrao potez koji se svidio vlastima i smijenio tadašnjeg trenera Crvene Zvezde Dušana Alimpijevića, inače najboljeg druga njegove ćerke.
Sve u svemu, Ćoki će uvijek učiniti sve što treba samo da sačuva poziciju odnosno finansije KK Crvene Zvezde pod svojom kontrolom. Mnogi u Beogradu tvrde da je Zvezda “njegov porodični klub”, a argument im za to daje i činjenica da je član upravnog odbora KK Crvena Zvezda Milan Ninković, njegov zet!
https://www.youtube.com/watch?v=PtMKanAiUBI
[…] Kada želite da napišete nešto o vrlinama Nebojše Čovića, ulazite u veliki problem. Koliko god da razmišljate o makar jednom njegovom dobrom djelu, poštenoj izjavi, ljudskoj toploj riječi, imate osjećaj da je lakše dokazati Ajnštajnovu teoriju relativiteta nego njemu dodijeliti jedan kompliment. I pored dvodnevnog nastojanja i prelistavanja na hiljade veb-stranica, nijesam bio u mogućnosti da nađem taj jedan primjer čovjeka u njemu. Stranica je ostala prazna, ali i ja sam. Jer ma koliko se trudio da u nečem lošem vidim dobro, kod Nebojše Čovića ne uspijevam. […]