Danil Medvedev je nakon poraza od Rafaela Nadala u finalu Australijan opena otvorio dušu.
Priznao je koliko mu je teško palo nepoštovanje domaće publike, a svoje nezadovoljstvo iskazao je monologom u kome se prisjetio nekih upečatljivih segmenata karijere.
– Ispričaću vam priču o klincu koji je sanjao velike stvari u tenisu. Prvi put sam reket uzeo sa šest godina, vrijeme prolazi tako brzo. Sa 12 sam trenirao, igrao neke turnire u Rusiji, gledao grend slemove na televiziji, velike zvijezde kako igraju, navijače kako ih podržavaju. Sanjaš da budeš na tom mjestu. Počeo sam da igram neke turnire po Evropi. Zapravo, sjećam se Olimpijskih igara za mlade ili kako god. Stigao sam do finala, bilo je ‘kul’. Igrali smo na centralnom terenu u Turskoj. Bilo je možda 1000 ljudi ili 2000 ljudi. Sjajno je bilo biti dio toga. To su trenuci o kojima maštaš. Velika stvar za svakog juniora da igra juniorske grend slemove. To je mjesto gdje možeš da vidiš profesionalce. Na US Openu zapravo možeš da jedeš u restoranu sa profesionalcima… Tu dolaze ljudi da te podrže iako vjerovatno ne znaju ko si, ali ljudi navijaju za juniore. To su važni trenuci, kada pomisliš ”želim da budem tamo i igram protiv najboljih na svijetu”. Sjećam se da sam na US Openu vidio Džona Iznera. Pomislio sam ‘vau, koliko je veliki’. Veći je nego na televiziji. To su jednostavno lijepi trenuci.
Sjetio se Medvedev i upečatljivog poraza na Rolan Garosu 2017. godine kada ga je na konferenciji dočekao samo jedan novinar.
– Onda idu fjučersi, mnogo čelendžera, pokušavate da stignete što dalje. Počnete da igrate i najveće turnire. Ima momenata u mojoj karijeri kada je taj klinac sumnjao u to da li treba da nastavi da sanja o velikim stvarima ili ne. Sjećam se jednog. Izgubio sam veoma težak meč na Rolan Garosu, dva puta zapravo. Ja pričam francuski. U tim godinama bio u pet najboljih u tom trenutku ili nešto tako, što uopšte nije loše. Naročito jer imamo veliku generaciju, kao što sada vidite u top 10. Sjećam se da sam izgubio od Bendžamina Bonzija koji je sada u top 100. Bio je, ako se ne varam, jedan ruski novinar u cijeloj sali. Pomislio sam… stvarno? Pa grend slem je. Bio sam blizu top 50, jako mlad. I pomislio da je to iznenađujuće. Mislim da sam pet minuta razgovarao sa tim ruskim novinarom. Volim da pričam sa novinarima.
Rastao je u međuvremenu Medvedev, došao na prag Top 10 na ATP listi, ali je ponovo bilo momenata kada je sumnjao u sebe i pitao se da li da nastavi da sanja velike snove.
– Sjećam se i teškog poraza od Pjera-Iga Erbera. Bilo je 2:0. Zapravo, sjajan meč. Igrao je sjajno. Volim takve mečeve, zato igram tenis. Bio sam blizu top 10. Ponovo, u svojoj generaciji mislim da bih bio u top 3 jer bi tu bili Zverev, Dominik Tim i ja. Došao sam na konferenciju i bio malo frustriran zbog navijača i svega. Bilo je zanimljivo jer sam želio da budem kratak, da odgovorim sa dvije riječi ili slično. Bio je jedan novinar. Mislim da je bio Italijan, pitao me je nešto i odgovorio sam tako što sam rekao dvije riječi. Nije bilo više pitanja. Bilo je tu i nekih Rusa, pitali su me nešto. Ponovo, klinac je posumnjao da li treba da nastavi da sanja velike snove. Neću objasniti zašto tačno, ali danas sam tokom meča shvatio da ću ja i dalje igrati tenis, to je zabavno. Pričao sam o vama novinarima, ali ja stvarno volim da pričam sa vama, ljudi. Mislim da to možete i da vidite, to nije poenta. Ja samo govorim o nekoliko trenutaka kada je klinac prestao da sanja i danas je bio jedan od tih trenutaka. Neću reći zbog čega, ostao je tajanstven Danil.
Potom se Rus iz prošlosti vratio u aktuelni trenutak.
– Od sada igram za sebe, svoju porodicu, da obezbijedim svoju porodicu, za ljude koji vjeruju u mene, naravno za sve Ruse jer osjećam veliku podršku iz Rusije. Objasniću to ovako… Ako postoji turnir na tvrdoj podlozi u Moskvi, prije Rolan Garosa ili Vimbldona, otići ću tamo makar propustio Rolan Garos ili Vimbldon. Klinac je prestao da sanja. Klinac će igrati za sebe. To je to. To je moja priča. Hvala što ste me saslušali, ljudi, zaključio je Medvedev.