Prije temperamentnog i harizmatičnog stratega na klupi “crvenih” su sjedjela zvučnija imena Duško Vujošević, Dejan Radonjić, Luka Pavićević, Bogdan Tanjević, ali Zvezdan Mitrović će uvijek biti selektor.
Razlog je jasan: Zvezdo je ispisao najsjajniju stranicu košarkaške istorije u Crnoj Gori plasmanom na Mundobasket u Kini!
A priča 49-godišnjeg Podgoričanina je filmska. Da je rođen negdje drugo, već bi bio snimljen makar jedan dokumentarac. Pred čitaocima Dnevnih novina je simulacija scenarija “Zvezdove staze” od trenera kadeta Pikadilija do šefa struke evroligaša Asvela.
Pomoćnik je postao sa 22 godine…
“Do 1992. godine sam igrao u generaciji sa Dejanom Radonjićem, Stevanom Pekovićem…Bili smo dominantni u mlađim selekcijama Crne Gore, sa tadašnjim OFK Titogradom poslije Pikadilijem smo iz crnogorske ušli u B ligu. I tada sam ušao u trenerske vode. Jednostavno, generacija ispred mene su bili Toni Kukoč, Vlade Divac, Dino Rađa i ta nevjerovatna ekipa, a moja generacija Predrag Danilović, Arijan Komazec… Nisam sebe vidio tu, a težio sam vrhunskim rezultatima i odustao sam od profesionalnog bavljenja košarkom. Počeo sam kao trener kadeta Pikadilija i pomoćnik u tom klubu”.
A nakon četiri godine kao perspektivni asistent 1996. stiže u stručni štab Budućnosti, odmah osvaja istorijski Kup u Nikšiću, dodaje dvije titule (1999, 2000) i još jedan Kup (1998), pa poslije Mogrena (bio prvi trener u sezoni 2000 2001) opet stiže u “plavi tabor” kao pomoćnik i učestvuje u Evroligi.
“Došao sam na poziv kluba Budućnost i trenera Gara Brajovića, stigao je taj Kup i nevjerovatna sreća za mene kao praktično klinca od 25 26 godina. Tada se dosta trenera mijenjao, sarađivao sam sa Stepandićem, pokojnim Polijem, Mutom Nikolićem, Rusom, Kadijom, Sretenovićem, Bošom Tanjevićem. Radio sam stvarno sa iskusnim trenerima, ali Poli Bojanić je imao veliki uticaj na mene. Bukvalno smo non stop bili zajedno, upijao sam sve. Presudna je bila i godina saradnje sa Duškom Vujoševićem, vodio sam kadetsku ekipu Budućnosti dok sam bio pomoćnik, a Duško je bio savjetnik i mentor za mlađe kategorije. To je značajna godina za mene”.
Iz rodne Podgorice i sređene Budućnosti put u nepoznato Ukrajina. Zemlja košarkaških liliputanaca. Ali Zvezdov pečat je tu počeo šest godina u Himiku (2002 2007, 2012/2013), četiri u Krivbasu (2007 2011), jedna u Budiveljniku (2011 2012), pola sezone u Azomvašu (2014). Za 12 godina vicešampionsko mjesto u FIBA Eurokupu (2006), titula (Krivbas, 2009), priznanje za trenera godine (2009), Kup (Budiveljnik 2012), igranje VTB lige sa Litvancima, Rusima…
“Mnogi su mislili da sam lud kada sam iz Evrolige krenuo prema Ukrajini. Nije se radilo o novcu, jer su uslovi bili slični, ali želio sam da se probam kao glavni trener. Na našem tržištu nije bilo ekipa, posegao sam za inostranstvom, a između Druge lige Njemačke i Prve lige Ukrajine izabrao sam Himik. Klub je imao zdravu ambiciju, sagradio je dvoranu… Ta dvorana je napravljena 2004, a ja još nisam u takvim uslovima radio. Sala, kancelarije, centar za rehabilitaciju, to se sada zove spa. Taj Južnji je gradić, spolja ti izgleda kao da gledaš blok pet, a ima biser od dvorane. Ukrajina je nevjerovatno iskustvo, zemlja suprotnosti nema puta, a onda dođeš ispred hotela ili graševine sa šest zvjezdica. Ogromna je razlika između siromašnih i bogatih. Kada sam stigao košarka je bila u razvoju, a do svjetske ekonomske krize je došlo do ozbiljnog nivoa, stizali su kvalitetni stranci… Možda Ukrajina nije bila na mapi Evrope, ali je zemlja košarkaški rasla. Do rata i tih sukoba”.
Junak naše priče se izvukao u posljednjem trenutku…
“Ništa se nije osjećalo do tog nekog januara februara 2013, ali je onda uslijedio taj neki protest u Kijevu i politika se umiješala. Tada sam radio u Azomvašu i bukvalno sam dva dana prije početka frke u Marijupolju napustio grad. Vjerovatno poučen nekim našim iskustvima sa ovih prostora osjetio sam da će da bude loše. Bio sam bez ugovora, ali ni jednog trenutka nisam pomislio da me je Ukrajina bacila na marginu trenerskog posla. Pratio sam sve utakmice, sve lige, tinjala je nada da će se nekad nešto pojaviti. I uprkos tome što je moj put išao okolo naokolo pojavio se Monako”.
Od 2015. do 2018. kneževina. Monako kao sinonim za lijep život, ali Zvezdo je stigao zbog rezultata i definitivne afirmacije: prve sezone osvaja Drugu ligu Francuske i seli se u viši rang, a naredne tri (2016, 2017, 2018) “grli” Liders kup, biva treći u Fibinoj Ligi šampiona (2017), dobija priznanje za najboljeg trenera Francuske (2017, 2018)…
“Čim sam došao morala je ta B liga da se uzme, a ja sam stigao umjesto Sava Vučevića, koji je napravio rezultat. Ostavio mi je ekipu u vrhu, samo sam dovršio posao. Sve poslije je bilo sjajno, bili smo dominanti, ali iz raznoraznih razloga nismo mogli da osvojimo prvenstvo. Prelijep život, odlična ponuda za nastavak saradnje, ali poziv Tonija Parkera u Asvel i igranje Evrolige nisam mogao da odbijem. To je izazov. To je ono što čovjek traži, čemu sam težio kada sam počinjao”.
Sa timom iz Liona titula u prvoj sezoni! I povratak u Evroligu poslije 18 godina, gdje se već dešavaju čuda…
“Budžet nam nije obećavao mnogo, Parker mi je rekao da će sljedeće sezone biti bolje, a ja sam ga pitao ‘kom treneru’. Imamo profesionalnu saradnju. I stvarno smo se za Evroligu postavili tako da je svaka utakmica medalja. Međutim, momci su me demantovali, na polovini elite se nalazimo u sredini i svaka im čast. TOP 8? Teško. Realan sam, jer nam je prvenstvo teško, u januaru ćemo da imamo sedam gostovanja, a koristimo komercijalne letove… Nijesmo opterećeni”.
Između Monaka i Asvela reprezentacija, kvalifikacije, čudni “prozori” i na kraju epsko Svjetsko prvenstvo…
“Kući je najljepše i najteže. To što sam doživio protiv Turske i Letonije su nezaboravne emocije, nešto što se doživi jednom. Ali isto tako, protiv Španije i Slovenijina tmurna atmosfera, poluprazna sala, navijači komentarišu igrače, a ja sve čujem. Baš sam imao negativan osjećaj. Ali šta je sport, za godinu dana super emocije, euforija, ludlo. I sve to nisam imao sreće da proslavim, jer sam odmah žurio na avion za Francusku. Te domaće emocije su nešto neprocjenjivo, jer sam rođen u Podgorici, tu mi je familija, drugovi. Ali i negativni momenat osjetiš, jer smo mala sredina, opterećena”.
Prošao je sve, zato je ostao prizeman i veliki laf. Kao takav apsolutno ima pravo da savjetuje mlađe. Za kraj filmske priče…
“Novac ne smije da bude zvijezda vodilja, a vidim da mnogi mladi odmah pitaju za platu. Ako čovjek vjeruje, voli to što radi, sam će pronaći put. Pristup radu je najvažniji kod mene je isti sada kada sam u Asvelu kao kada sam bio u kadetima Pikadilija. Mlad čovjek mora da se edukuje. I dan danas obilazim seminare i klinike kada sam god u mogućnosti, upoznajem ljude, pitam šta treba… Moraš da se nadograđuješ. Kada sam bio mlađi sa pokojnim Polijem sam išao da gledam pripreme mlade reprezentacije Jugoslavije, zapisivao sam treninge. Ništa ne pada sa neba i nema pravilnog plana da ćeš nešto napraviti kako hoćeš. Nekada se nekome otvori lakše, nekome teže, ali moraš da voliš, vjeruješ i radiš”.
To je ukratko put selektora Zvezda…