Miloš Vujović: Podsmijavali su mi se, bio sam na granici smrti, ali nikad se nijesam predavao

Sportski i životni put Miloša Vujovića savršeno opisuje latinska izreka ”Per aspera ad astra” (”Preko trnja do zvijezda”).

Trnovit je bio put koji je crnogorski rukometaš prešao posljednjih desetak godina. Nije dobio šansu u svom gradu i zaobilaznim putevima tražio je mjesto pod suncem.

I završio među zvijezdama – dvadeset osmogodišnji reprezentativac naše države prije dva dana izabran je za najbolje lijevo krilo Evropskog prvenstva.Kako se kalio član idealne postave EHF Eura?

– Rođen sam na Cetinju, u kolijevci crnogorskog rukometa, i rukomet je bio jednostavan izbor. Počeo sam da treniram jer je moj stariji brat Marko bio odličan rukometaš i u njemu sam prepoznao ljubav prema tom sportu. Vidio sam da ga ljudi vole i poštuju zbog toga čime se bavi, s tim što je on drugačijeg karaktera nego ja, lijen je – uz osmijeh priča Vujović za Pobjedu.

– Volio sam da se takmičim sa njim, govorio sam mu da ću biti bolji od njega. On i Cetinje su ”krivi” što sam zavolio rukomet.

Prve korake napravio je kod oca crnogorskog rukometa, čovjeka koji je iznjedrio brojne asove.

– Ponikao sam u Cepelinu kod Miška Popovića, trenera za kojeg imam samo riječi hvale. Da njega nije bilo, ne bih naučio neke vrlo bitne stvari. Od malena me učio poštovanju prema treneru, ispravnim pogledima na rukomet, naučio sam što je profesionalizam i mnogo toga što mi je kasnije trebalo kroz karijeru – kaže Vujović.

Naredni korak bio je tipičan za sve rukometaše sa Cetinja.

– Potpisao sam za Lovćen i igrao na dvojnoj registraciji. Poslije godinu dobio sam poziv Pelistera iz Bitolja, đe je trener bio Ratko Đurković. Želio je da se priključim timu, otputovao sam tamo, ali klub je rano ostao bez finansijske pomoći glavnog sponzora, zbog čega sam se vratio na Cetinje – prisjeća se Vujović.

U Lovćenu se nije dugo zadržao.

– Bilo mi je malo ružno što kao Cetinjanin nijesam dobio priliku. Nijesam mogao da igram u Lovćenu, da li zbog toga što su bili ljuti na mene jer sam otputovao u Bitolj ili iz nekog drugog razloga, u svakom slučaju nijesam imao prostora da se vratim. Morao sam prvo nekoliko mjeseci da igram za Sutjesku, a potom sam prešao u Ulcinj – navodi Vujović.

Bila je to prva prelomna tačka karijere.

– Mnogi igrači su mi se tada podsmijavali, a ja sam sve vrijeme imao visoke ambicije i ciljeve, smatrao sam da će kad-tad doći moje vrijeme. Zbog tog mog držanja, uvijek sam nailazio na ljude koji su sa potcjenjivanjem pričali o tome đe igram, s kim igram… Dosta ružan period sam prošao, ali sam zahvalan svima koji su me u to vrijeme prihvatili. Iz Ulcinja sam otišao u Budvansku rivijeru kod Brana Božovića, đe sam napravio pomak. Mnogo sam mu zahvalan jer me objeručke prihvatio i pomogao u razvoju – ističe Vujović.

Napokon, 2014. godine Milošu se ostvarila velika želja. Otisnuo se u inostranstvo i na horizontu je bila karijera o kakvoj je maštao.

– Otišao sam u Pečuj, u drugu mađarsku ligu. Imao sam potrebu samo da izađem iz Crne Gore, znao sam ako tada ostanem u domaćoj ligi da ću ostati cijeli život. Osjećao sam da moram da napustim granice Crne Gore, iako mi je žao što to moram da kažem. Bio je to jedini način da budem na oku ozbiljnim ljudima iz rukometa. Došla je ponuda Pečuja, đe sam od početka pokazao koliko vrijedim. Bio sam prvi strijelac lige, počele su da stižu brojne ponude iz prve lige. Odabrao sam Tatabanju, što je bio odličan potez. Proveo sam tamo pet godina, stekao puno iskustva, napredovao u svakoj sferi – ističe vihorni Cetinjanin.

U redovima četvorostrukog prvaka Mađarske mu je, kaže, sve ”leglo”.

– Sve je urađeno planski. Trener je bio Vladan Matić, koji je takođe igrao lijevo krilo, znao sam da kod njega mogu da napravim korak više. Predao sam se maksimalno njegovom radu, otvorio mu karte i rekao: ”Matke, hoću ovđe da naučim sve što mogu”. Prihvatio me, dao mi minutažu, to je sve što mi je trebalo. Kad sam došao u klub, na mojoj poziciji igrao je mađarski reprezentativac, vrhunski igrač, ali Matić je prepoznao da više želim, da sam vrijedan igranja za Tatabanju. Iz godine u godinu sam sve više napredovao, završavao kao najbolji strijelac lige ili na drugom, trećem mjestu. Srećan sam što sam proveo pet godina u Tatabanji, nakon čega je došla nagrada, poziv iz Bundeslige – navodi Vujović.

Ni dolazak u najjaču ligu na svijetu nije mogao da prođe glatko. Miloša je dugo mučila peta zbog koje je propustio i EP 2020, da bi ga mjesec prije početka sezone u Njemačkoj, dok je vozio bicikl u Berlinu, zakačio kamion.

Nijednog trenutka, međutim, nije gubio vedar duh.

– Povredu pete sam doživio u reprezentaciji dok sam još bio član Tatabanje, ali sam je obnovio po dolasku u Fukse Berlin. Prošao sam kroz mnogo iskušenja, mnogo teških momenata. Poslije svega što sam prebrodio i sa čime sam se sve izborio, malo koji igrač bi ostao na toj psihičkoj ljestvici da želi da nastavi još jače i više. Mnogi bi rekli – dosta je, ne mogu više. Ali uvijek sam vjerovao koliko mogu i za što sam stvoren – poručuje najbolje lijevo krilo EP 2022.

– Bio sam na granici smrti, pola sekunde je odlučivalo hoću li biti živ ili mrtav. Nakon tog udesa nijesam mogao da se pomirim s tim da vozač kamiona može da mi uništi sve što sam stvarao godinama.

Preživljeni stres ”ubijao” je čeličnom voljom.

– Poslije 20 dana, još polomljenih rebara i otvorenih rana po tijelu, počeo sam da treniram. Ljudi i treneri iz kluba gledali su me u čudu i pitali: ”Miloše, jesi li normalan, još ti krvare rane?”. Dan za danom bilo je sve bolje. Nikad se nijesam predavao, koliko god da sam imao problema. Gurao sam naprijed, vjerovao, i na kraju se isplatilo. Bog me pogledao u pravom momentu – konstatuje popularni Vuja.

Dječaku, koji je rukometnim makadamima došao do najveće scene, 30. decembra negdje oko 12 sati ponestale su riječi, zastao je dah – vijest da je izabran u idealni tim Evropskog prvenstva ”natjerala” ga je da prelista zbirku uspomena.

– Kad sam čuo za nagradu, mnoge stvari su mi prošle kroz glavu i krenule su suze. Nijesam mogao da se iskontrolišem, emocije su bile snažne. Ljudi su se pitali što mi je. Zamišljao sam da ću jednog dana dobiti to priznanje, čije težine sigurno još nijesam svjestan. Ali ponosno i srećno se ”borim” s tim od neđelje. Drago mi je što vidim radost na licima porodice i prijatelja, ljudi me zaustavljaju na ulici i čestitaju. Stvarno veliko priznanje za Crnu Goru, onda i za mene.

Što je sljedeće?

– Nekoliko dana ću uživati u ovome, ali neću sebi dati mnogo prostora za slavlje. Nijesam osoba koja se zadovoljava ostvarenim, razmisliću i postaviti novi cilj koji će me motivisati da radim još jače i više. Dobio sam ”gorivo” da uradim nešto više – najavljuje Miloš Vujović.

Vujović nema dilemu iz čega crpi najveću snagu.

– Porodica me uvijek podržavala. Nikad nijesu posumnjali u mene, a bilo je dosta teških momenata u kojima bi neki roditelj rekao – hajde, sine, vrati se, vidiš da ne ide. Majka, stric, brat, sestre… uvijek su bili uz mene u svim situacijama. Zahvalan sam Bogu što imam tako razumnu porodicu, koja je uvijek pozitivno razmišljala – govori Miloš, koji je tokom EP na opremi nosio zalijepljeno ”Avanti”, što je bio nadimak njegovog pokojnog oca, vozača auto-trka.