Krajem 20. i početkom 21. vijeka Jugoslavija je imala svog Kralja. Momak kojeg su voljeli svi, bez obzira na navijačke podijeljenosti, koji je oduševljavao i mlado i staro. Njegove bravurozne intervencije, odbranjeni penali i čest trk u finišu meča da spasi tim poraza izazivao je kod mnogih posebne emocije, koje se i danas pamte.
Riječ je o Ivici Kralju, legendarnom golmanu, po mnogima najboljem čuvaru mreže Partizana u novijoj istoriji, ali i golmanu zlatne generacije jugoslovenske reprezentacije.
Prije desetak godina odložio je rukavice, ali nije rekao zbogom sportu. Nakon par godina odmora, posvetio se novom izazovu postao je predsjednik Fudbalskog kluba Mačva, a upravo njegovim dolaskom šabački klub počeo je da piše istoriju. Na poziv Arene da govori o novoj funkciji, ali i da napravi rekapitulaciju karijere Kralj je odgovorio bez problema…
“Iskren da budem nakon završene igračke karijere nijesam razmišljao o nekim planovima šta i kako dalje, već mi je potreban bio odmor. Želio sam da konačno odem sa porodicom na ljetovanje, na zimovanje, da zajedno uživamo, jer sve to ranije nijesam mogao zbog profesionalnih obaveza. Nakon par godina iskoristio sam slobodno vrijeme da obiđem klubove u kojima sam igrao da vidim kako to funkcioniše sa neke druge strane, koju kao igrač nikada nijesam vidio i baš to je probudilo u meni neko novo interesovanje. Igrati i voditi klub to su potpuno dva različita svijeta i onda se sasvim slučajno ukazala ta šansa da preuzmem Mačvu”, objasnio je na početku priče za Arenu Ivica Kralj.
Dolazak na mjesto prvog čovjeka šabačkog kluba u januaru 2015. godine bio je hrabar potez, jer je Mačva bila u veoma neugodnoj poziciji u Drugoj ligi.
“U početku je bilo jako teško, bolje reći bilo je onako kako ne valja”, iskren je Kralj, ali priznaje da je sve to veliko iskustvo.
Prva polusezona donijela prvo razočaranje, ali Kralj nije odustao.
“Ispali smo te sezone u Treću ligu i onda smo napravili jedan ozbiljan rez. I, evo peta godina da sam u Šapcu, poslije 70 godina ušli smo u Super ligu, sada već treća sezona kako igramo elitni rang, to funkcioniše prilično dobro. Sve to donosi mnogo obaveza, ali to je veliko iskustvo za mene, a sve ono što smo napravili svakako da donosi određeno zadovoljstvo”.
Gledano po ostvarenom i istorijske uspjehe Mačve jasno je da se Kralj dobro snašao u novoj ulozi, iako poznat po svom temperamentu uvijek postavlja nove i veće ciljeve.
“Dugujem zahvalnost Šapčanima što su mi ukazali povjerenje da vodim Mačvu, a naravno da imam uvijek velike ambicije. Mi smo ,,mali klub, koji polako raste svake godine, mada dođe krizni period. Moram priznati da prelazni rok nijesmo baš odradili kako bi trebalo. Imali smo određene planove, ali sada je ova specifična situacija sa pandemijom korona virusa koja je sve poremetila. Ostala je još trećina prvenstva da se igra i, sada kao i svi, čekamo da vidimo kako i šta dalje”, naglasio je 47-godišnji predsjednik šabačkog kluba.
Tako je Ivica Kralj nakon sjajne igračke karijere uplovio u ,,fotelju, a za razliku od mnogih kolega nije se odlučio za trenerski posao.
“Iskren da budem trenerski poziv nikad me nije privlačio. Nijesam o tome razmišljao, mada nikad ne reci nikad, vidjećemo”, kazao je Kralj, koji je već pet godina usredsređen mislima samo na Mačvu.
Iako je njegova supruga Dragana iz Šapca, to nije bilo presudno da otvori novo poglavlje u sportskom životu.
“Nije uticalo nimalo kroz”, osmijeh je odgovorio Kralj i dodao.
“Ali, kada sam već otišao i dogovorio se, onda je činjenica da je supruga baš Šapčanka bila dodatni razlog da se napravi nešto više”.
Tivat je primorski grad, koji je godinama bio poznat po prije svega sjajnim jedriličarima. Iako fudbal u Tivtu ima dugu tradiciju, grad koji nije poznat po fudbalskim zvijezdama, ipak 1973. dobio je zvijezdu koja je decenijama sijala na fudbalskom nebu. Naravno, u liku Ivice Kralja…
“Rano sam otišao iz Tivta, sa 14-15 godina, ali ja sam Grbljanin. Mnogi kada su me pitali za početke, bilo im je čudno kada sam rekao da sam iz Tivta. Uglavnom su dolje klinci voljeli vaterpolo, neki bi išli na jedrenje, plivanje, ali ja sam kao dijete bio zaluđen fudbalom”, prisjeća se Ivica, ali naglašava da ni sanjao nije da će biti golman.
“Počeo sam kao napadač. Svaki klinac kada je počinjao vjerovatno je imao tu želju da bude napadač, svi bi se radovali postignutom golu. Međutim, preusmjerili su me na golmana. Vjerovatno zbog kvaliteta. To je ono kao po kazni, kad pogriješiš ideš na gol”, našalio se Ivica.
“Ali, kako god, to je očigledno odredilo moju sudbinu. Prvi trener bio mi je Radovan Vukotić on me usmjeravao i prepoznao potencijal u meni i tako je sve krenulo”.
Odlaskom u Partizan iz Arsenala sa svega 14 godina Ivica je ostvario prvi dječački san, ali ni slutio nije da će uskoro imati mogućnost da bude dio “vječitog derbija. Sa svega 16 godina Kralj, tada kao drugi golman, bio je dio najvećeg jugoslovenskog fudbalskog spektakla 85. derbija, gdje su bile sve same zvijezde od golmana Stojanovića, do Savićevića, Pančeva, Prosinečkog na jednoj, te Bajovića, Vujačića, Milojevića, Đurovskog na drugoj strani…
“Golman Omerović bio je povrijeđen, pa je mjesto među stativama zauzeo Pandurović, dok sam ja iako klinac, od trenera Vukotića dobio povjerenje da budem rezerva. Iako sam bio na klupi to je bilo nešto posebno. Prepuna Marakana, prvi put sa terena osjetite taj naboj, nevjerovatno navijanje sa dvije strane. Tek onda shvatite da se zapravo snovi polako ostvaruju. Tog derbija se dobro sjećam, iako smo poraženi golom u posljednjem minutu”, prisjetio se Kralj, koji je samo par dana kasnije imao priliku da debituje za prvi tim.
“To je bilo na čuvenom meču u Glazgovu protiv Seltika (5:4). U jednom momentu povrijedio se Pandurović, trener Vukotić rekao mi je da se zagrijem na brzinu i da ulazim. To je bilo tek neopisivo. Pomislio sam to je to. Ali, na sreću ili ne, Pandurović je mogao da nastavi meč. Svakako da i tada kada sam bio na klupi, to je za mene bilo veliko iskustvo. Bio sam pri prvom timu, ali je naravno trebalo vremena da bih u jakoj konkurenciji došao do pozicije da standardno branim”.
Kada je počinjao nije imao pravog idola, ali je ipak izdvojio jednog čuvara mreže kojeg je posebno simpatisao.
“Volio sam čuvenog Brusa Grobelara. Mnogima je bio čudan, ali je iz Zimbabvea došao do Liverpula i postao jedan od legendi tima sa Enfilda. Bio je zaista najblaže rečeno čudan, a na svu sreću nijesam imao kasnije neke njegove karakteristike, ali mi je svakako bio simpatičan. Djelovao mi je kao pozitivan lik”, prisjetio se Kralj, a na pitanje koji golman je danas broj 1, odgovorio je kao iz topa.
“A, danas, to je bez dileme Nojer iz Bajerna, koji ove sezone nije možda na očekivanom nivou, ali godinama je ozbiljan oslonac, bez nekih egzibicija, mada generalno ima u Evropi dobrih golmana”.
Kralj je upamćen kao legendarni čuvar mreže Partizana. Za “crno-bijele” je debitovao 1989. i devet godina nosio dres Partizana uz kratkoročne pozajmice u Nišu i na Zvezdari. Potom je njegov ugovor otkupio slavni Porto, da bi kasnije prešao u PSV iz Ajndhovena. Međutim 2003. Ivica Kralj ponovo dolazi u Partizan, ostaje četiri sezone i seli se u Rostov, pa u Spartak Trnavu gdje je završio karijeru.
Teško je nabrojati sva velika imena sa kojima je igrao poput Žorž Košte, Van Nisterloja, Mark van Bomela, Rui Baroša, te Mirkovića, Mihajlovića, Krstajića, Stankovića, Piksija Stojkovića, Savićevića, Mijatovića… Baš zbog toga mnogo utakmica je posebno, ali njegovu karijeru obilježio je 27. avgust 2003. godine. Tog dana Partizan je nakon poraza na svom terenu (1:0) savladao Njukasl, nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca sa 4:3 i postao prvi tim nakon 12 godina koji je iz Jugoslavije izborio grupnu fazu Lige šampiona.
“Svaki meč je posebna priča. Naravno svaka pobjeda u derbiju ima specijalnu draž ili trijumf kada se plasiraš u Ligu Evrope, Ligu šampiona, ali taj Njukasl, to je nešto za sva vremena i meč koji je ušao u istoriju jugoslovenskog fudbala. Bili smo potcijenjeni, posebno poslije poraza od 1:0 u Beogradu. A onda kreće penal drama i promašaj Širera
na startu kao da je ulio neku dodatnu vjeru”, prisjeća se Kralj, koji je savladan tek u četvrtoj seriji, nakon što je odbranio udarce Dajera i Vudgejta.
“Ta noć i slavlje je, to je nezaboravno. Šou po terenu, trka za Milivojem Ćirkovićem i čuveno ‘ajmo Milivoje'”, našalio se Kralj.
Nekadašnji čuvar mreže učestvovao je na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine i na Evropskom prvenstvu 2000. godine. Upravo ta dva takmičenja donijela su i dobro poznate duele.
“Svaki meč na velikom takmičenju, bez obzira na rezultat ostane posebno urezan. U Francuskoj se svi sjećaju te čuvene Peđine prečke, koja je nekako postala simbol tog vremena. Da je ta lopta ušla ko zna šta bi bilo. Mada, isto tako ostao je žal za utakmicom protiv Njemačke, gdje smo vodili 2:0 i u finišu primili dva gola, a da smo tu slavili, ne bi išli na Holanđane. Na prvenstvu Evrope onaj nevjerovatan meč protiv Španije od 3:2 do 4:3. Ali sve je to istorija”, ističe Kralj.
Tokom dugog staža u Partizanu Ivica Kralj imao je priliku da igra sa dosta igrača iz Crne Gore, a sa mnogima je i danas u kontaktu.
“Bilo ih je zaista puno. Čakar, Brnović, Radonjić, Trobok, Nedović, Peković, Saveljić, Vukićević, Trenevski, Ognjanović, Delibašić, Jovetić… Naravno, čujemo se, razmijenimo mišljenja, prisjetimo se nekih detalja, a gledamo se uglavnom ljeti”.
Jedan od najboljih golmana koji su ikada čuvali mrežu reprezentacije Jugoslavije nenamjerno je ostao upisan u istoriju fudbala. Kralj nije bio poznat samo zbog fenomenalnih odbrana, već i po čestom odlasku u protivnički šesnaesterac pri izvođenju kornera u posljednjim trenucima meča. Upravo zato, Kralj je ostao upisan u istoriju fudbala, kao golman koji je najviše puta uhvaćen u ofsajd poziciji, čak tri puta.
“Teško je to opisati”, nasmijao se Kralj i prokomentarisao.
“To je od muke kada vidiš da ne ide, imaš negativan rezultat, a vremena sve manje. To se dešavalo u finišu, obično u sudijskoj nadoknadi, ponese me želja, ali to ne bih preporučio nikome u svom stilu”, naglasio je Kralj.