U jednom od mnogobrojnih razgovora Bojana Popović se požalila da joj iz kolekcije dresova sa svih finala nedostaje dres Budućnosti iz 2012. godine sa Đerom. Upravo onaj u kojem je odigrala posljednju klupsku utakmicu i podigla trofej u ,,Morači“.
– Bojani sam, nakon što sam je pitala da li želi da zna, kazala da je kod mene i objasnila kako sam došla do dresa. Tada, 15-godišnjakinja, prije devet godina, nakon finala istrčala sam do svlačionice, ispred koje je stajao njen otac i bukvalno sam bila spremna da padnem na koljena za takvu dragocjenost. Od sreće sam vrištala, a trener Mićo Radović je kazao: ”Da je li moguće da si od Bojane uspjela da dobiješ dres?” Imala sam namjeru da joj vratim, ali mi je odgovorila: ”Ako sam dala, onda je bilo nešto posebno”.
Eto koliko Bojana Popović znači našoj ”lavici” Itani Grbić. Do sjutra bi mogla da priča o Bojani za koju kaže da je najzaslužnija što se dobro osjeća sa srednjeg beka. I zaista, Itana dominira, od januara je najbolja sa ove pozicije u Ligi šampiona. Odigrala je maestralno i kvalifikacioni olimpijski turnir.
– Ponoviću se, sve je Bojanina zasluga. Slagala bih ako bih rekla nešto drugo. Kada sam joj se zahvalila nakon plasmana na OI, kazala mi je da se svima jednako daje, što je istina. Samo što sam ja dosadna, bukvalno se ne odvajam od nje. Zahvalna sam što mi je dala slobodu da odlučujem u nekim bitnim momentima u igri. I upravo zbog povjerenja ne smijem da dozvolim, a bila bih ljuta na sebe, da je razočaram ili iznevjerim. Dala mi je najviše i želim da joj vratim.
Bez sna!
A sada o glavnoj temi – plasmanu ”lavica” na OI.
– Te 2012, kada sam ih čekala iz Londona, bila sam najsrećnija. Sanjala sam da jednog dana odem na Olimpijske igre i završim karijeru. Četiri godina kasnije igrala sam na dvije, od tri kvalifikacione utakmice za Rio. Svjesna da nijesam dala pun doprinos, iako sam bila dio velike priče i neko ko je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Zaslugu za plasman ponijele su iskusnije. Pet godina kasnije, nakon meča sa Rumunijom, Đina Jauković je izgovorila sjajnu rečenicu: ”Jesi li svjesna da smo i mi doprinijele ovom uspjehu?”. Vjerujte, riječima još uvijek emocije ne umijem da opišem. Ali znam da je ovaj tim pokazao da je sve moguće ako dobro radiš i dovoljno želiš.
O čemu je sa Đinom pričala prije turnira, nakon pobjede nad Norveškom…
– Prvo, teško smo mogle da zaspimo, a tek nakon Rumunije… Samo smo se pogledale. Zajedno smo dosta prošle, jer smo najbolje drugarice. U svakodnevnom smo kontaktu, a iskreno, posljednjih mjeseci najviše smo pričale o kvalifikacijama i o tome da ne pregorimo u velikoj želji. Sjećam se da mi je Ema Ramusović govorila da se bukvalno moli da joj prije spavanja na pamet ne dođu kvalifikacije, jer ne bi mogla zaspati. Kod svih je, zaista, bio isti osjećaj. Pred sam duel sa Norveškom osjetila se nenormalna energija…
Ključ uspjeha je bio u zdravom, porodičnom odnosu.
– Protiv Norveške, posljednjih 10 minuta, u najvažnijem momentu, zamijenila me Matea Pletikosić. Odigrala je najvažniju i najbolju ulogu. Radovala sam se golovima i asistencijama kao da su moji. I to je, ustvari, bio recept: nije bitno ko je na terenu, samo da se pobijedi. Sa druge strane, i van terena smo kao porodica. Što se vidi. Zato mislim, da naš tim, pored kvaliteta, zajedništa i pravog odnosa prema svemu, još sve nije rekao. Tek smo počeli, a ovoj generaciji, koja je prvi put dobila šansu da se iskaže, uz Majdu Mehmedović i Jovanku Radičević, najbolji tandem krila na svijetu, tek dolazi vrijeme. Čekale smo šansu, radile naporno, bile strpljive i dočekale plasman na Igre.
Hoćemo odbranu Budućnosti
Noviteti u igri ”lavica” u odbrani, preslikani iz Budućnosti, pokrenuli su lavinu loših stvari u igri norveške reprezentacije. Po prvi put, praktično od 2012. godine kada ih je Crna Gora porazila u finalu šampionata Evrope, skandinavski tim je djelovao nemoćno. Odbranom ”pet-jedan”, sa Nikolinom Vukčević naprijed, srušili su koncepciju ekipe koja je u decembru dominantno stigla do krova Evrope.
– Priča oko odbrane je priča iz Budućnosti. Poznato je da smo bili prepoznatljivi po ,,6-0“ odbrani, koju je Bojana promijenila. Hrabro, ali kako joj vjerujemo sve što kaže, probali smo i uspjeli. Kada smo se okupili za kvalifikacije, Đina i Andrea Klikovac, kao najvažnije odbrambene igračice, kazale su da žele da igraju odbranu koju igra Budućnost – sa Nikolinom naprijed. Naravno, i ovo je bilo ispravno rješenje. Kako nemam toliku ulogu u defanzivi, divila sam se sa klupe djevojkama. Posebno Đini, Emi i Andrei, jer su poslije ogromnog napora u odbrani, pokazale spremnost i u napadu da se rvaju i dolaze do pozicije za šut.
U aprilu će ”lavice” ponovo na teren, očekuje ih baraž sa Bjeloruskinjama za odlazak na Svjetsko prvenstvo. A onda ljeto… Pripreme, odlazak u Tokio…
Kreativnost sa krila
Itana je do ove sezone igrala lijevo krilo. Zanimalo nas je kakva je percepcija rukometa sa ove i pozicije srednjeg beka?
– Potpuno drugačija, ali sam i tada gledala rukomet sa srednjeg beka. Stajala sam u ćošku i zavisila od drugih, mnogo dosadnije, ali sam govorila da je jedna od ljepših pozicija, zato što drugi rade za tebe, a tvoje je da uskočiš i daš gol. Uz to postoji i kreativnost u šutu sa krila, svakakve akrobacije. Sada baš uživam.
Vazda treba pokušati
Itana maestralno igra, ima od koga da uči, a uči i iz grešaka.
– Kao mlađu greške su me remetile. S godinama sam vidjela neke stvari i shvatila da nije smak svijeta. Mnoge velike igračice su znale da gube medalje, utakmice i zato sam sebi govorila ako mogu iskusnije, možeš i ti. Više sam za to da me trener ”sjedne” ako sam pet puta probala i pogriješila, nego da sjednem i da kažem, nijesam napravila grešku, jer nijesam probala. Ne volim takav rukomet, treba probati, jer je namjera uvijek dobra. Praktično sam nova na ovoj poziciji i moram da ponekad izgriješim da bih za kasnije znala da se ispravim. Na EP sam se našla u nekim situacijama po prvi put na srednjem beku i nijesam znala kako da odreagujem Ali dobro, sva sreća u sebi imam sportskog bezobrazluka koji mi daje mentalnu snagu.