Jovan Hajduković, Mišo Folić, Vojo Gardašević, Spasoje Pavlović, Cvetko Savković, Slobodan Kovačević, Dragan Šaković, Desimir Todorović, Ištvan Šorban, Gano Ćerić, Vlatko Franović su prije tačno 55 godina, na današnji dan, hrabro kročili na teren beogradske Marakane ponosni što su postali prva generacija Budućnosti koja je stigla do finala Kupa Maršala Tita.
Učenici Božidara Dedovića su imali ogromnu želju da ispišu najveći uspjeh u istoriji kluba i donesu pehar u Titograd, ali pred 13.000 gledalaca u Beogradu ispriječio se zagrebački Dinamo.
Dinamo – Budućnost 2:1 u finalu Kupa u sezoni 1964/65…
“Upravo ispred sebe imam članak koji je izašao u vašim novinama prije pet godina. Emocije naviru uvijek kada se sjetim tog finala, to je bila generacija za pamćenje. I dan-danas se pamti to naše igranje u finalu”, rekao je za Dnevne novine Vojo Gardašević sa sjetom u glasu, prisjećajući se da je šansu u nastavku dobio i Miki Ivanović.
“Modri” su poveli preko Slavena Zambate u 19. minutu, isti igrač je potpisao rezultat 2:0 deset minuta kasnije, “plavi” su se vratili golom Vlatka Franovića (popularnog Frana) u 35. minutu. Ipak, za totalni preokret kapiten Mišo Folić i drugovi nisu imali ni snage, ali ni sreće…
“Zambata je bio odličan fudbaler. Primili smo rano ta dva gola, ali smo imali dvije – tri velike šanse za preokret, ali nije nam se dalo. Mislim da je na stadionu bilo nekih 15.000 navijača, bilo je dosta naših ljudi koji su čak došli iz Titograda. Da je bila Zvezda ili Partizan vjerovatno bi stadion bio pun”, vraća film tada lijevi bek Gardašević.
Skraćeni put titogradskog/podgoričkog ponosa do finala je izgledao ovako:
osmina finala: Budućnost – Radnički Novi Beograd 1:0,
četvrtfinale: Budućnost – OFK Beograd 3:2,
polufinale: Vardar – Budućnost 0:2.
“To je bio potpuno neki drugi fudbal, drugačiji je osjećaj bio, borbenost je bila nevjerovatna. Najteže nam je bilo u polufinalu protiv Vardara u Skoplju, a pri rezultatu čini mi se 1:0 na poluvremenu predsjednik je ušao u svlačionicu i rekao ‘Momci, ako zadržite rezultat, premije ću da budu duple’ Svi smo se pogledali između sebe, a Mišo kao kapiten je rekao ‘Predsjedniče, nemojte nas daviti sa tim, to nas ne interesuje, zanima nas pobjeda i uspjeh kluba’. To je dokaz da smo igrali iz ljubavi”, prisjeća se Vojo Gardašević koji je upravo u Skoplju vodio žestoku bitku sa Mirkom Ilievskim, tada jednim od najboljih kriinih igrača u Jugoslaviji…
“To polufinale je možda naša najbolja utakmica, svi smo igrali fenomenalno, a ja sam dobio “devetku” zbog toga što sam odlično čuvao Ilievskog. A kako nam je bilo stalo da odemo u finale, malo smo i zadržavali vrijeme pred kraj utakmice, pa sam tako u jednom momentu primio loptu od našeg golmana, krenuo u prodor po lijevom krilu, a onda sam se vratio prema svom golu i sa centra sam vratio loptu golmanu. Ilievski mi je tada prišao, počeo je da psuje, a ja sam se smijao.”
Dinamo su do trofeja Kupa te 1965. godine vodili Zlatko Škorić, Mladen Ramljak, Zlatko Mesić, Miljenho Puljčan, Adem Kasumović, Rudolf Belin, Denijel Pirić, Stjepan Lamza, Željko Matuš, Dražan Jerković i Slaven Zambata, a šef stručnog štaba je bio Vlatko Konjevod. Dželat “plavih” je držao govor kao kapiten pobjedničke ekipe…
“I mi smo spremili govor, Mišo kao kapiten je trebao da priča. Mišo je bio vanserijski igrač, on i ja smo bili preteča modernih bekova koji su išli naprijed i davali golove. Mene su navijači voljeli i zvali me “Vojo britva” jer sam igrao bezobraznije na strani nego kod kuće” rekao je Gardašević, koji se još jednom vratio na to vrijeme romantičnijeg fudbala…
“I kad smo gubili igrali smo požrtvovano, niko od nas nije kelkulisao, tako da su nam navijači znali da nam oproste poraz. Nikada nismo mislili o parama ili premijama, bitno nam je bilo samo da Budućnost izgleda dobro”, podvukao ja lijevi bek iz legendarne generacije “plavih”.