Odbojkaška tradicija familije Bojić već traje decenijama u Nikšiću i Crnoj Gori. Počelo je sa Slavkom, nekadašnjim korektorom Sutjeske, koji je igrao i za Budućnost u vrijeme velike Jugoslavije (stariji ljubitelji ovog sporta pamte njegovu najbolju partiju u maksimalnoj protiv Crvene zvezde u Prvoj B ligi), nakon čega je sa bratom Zoranom pokrenuo školu odbojke u gradu pod Trebjesom, kroz klub Nikšić.
Njihova djeca su naslijedila ljubav prema odbojci. Slavkovim stopama krenuli su sinovi Marko, Vladimir i Slobodan, od kojih je najviše postigao standardni seniorski reprezentativac Marko, ali su i Vladimir i Slobodan (član šampiona Budve) prošli kroz Budućnost i dugogodišnji su internacionalci.
Zoranov sin Aleksandar i kćerka Marija su aktivni igrači, ali je odbojku igrao i Andrej (nastupao je i za Budućnost), sin trećeg od rođene braće Bojić – Dragana.
U protekla dva kola domaćeg prvenstva, poenterski se istakao 32-godišnji Aleksandar, član Sutjeske…
– Moje dobre igre su se poklopile sa promjenom pozicije – prešao sam sa pozicije tehničara na poziciju korektora, koja mi, očigledno, mnogo više prija i odgovara. Za moje dvije uzastopne titule MVP-ja kola zaslužan je i tehničar Stanko Bajović, koji ima ogromno povjerenje u mene – kaže Aleksandar Bojić za portal Odbojkaškog saveza Crne Gore – Odbojka.me.
Prije odbojkaške lopte, Aleksandar se “družio” sa košarkaškom, ali uz osmijeh ističe da mu je ova prva bila suđena…
– Odbojkom sam počeo da se bavim veoma kasno. Baš dugo sam trenirao košarku. Ali, pošto smo familijarno svi u odbojci i ja sam je vremenom zavolio, tako da ta ljubav evo traje i dan danas. Otac i stric drže odbojkaški klub preko 20 godina. Sestra Marija igra za Galeb, brat od strica Marko je jedan od najboljih evropskih odbojkaša…, tako da je odbojka i meni bila suđena.
Mlađe generacije Bojića su na terenu, starije na trenerskoj klupi. Na mlađima je da odaju priznanje starijima, ali i ostalim trenerima koji su zaslužni za njihove karijere i uopšte postojanje odbojke u Nikšiću…
– Od trenera bih pohvalio mog oca Zorana, strica Slavka, braću Perošević, Milana Džakovića i Zorana Taušana. Ti ljudi već godinama bez ikakve koristi i pomoći održavaju nikšićku odbojku da se ne ugasi. I u tako teškim uslovima za rad oni stvaraju reprezentativce i reprezentativke od pionirske do seniorske kategorije. Bilo bi lijepo kada bi se pojavio neki sponzor ili opština da uloži u odbojku. Samo tako se Nikšić može vratiti u odbojkaški vrh Crne Gore, gdje mu je realno i mjesto.
S obzirom na iskustvo i ulogu kapitena, Aleksandar je i najpozvaniji da govori o aktuelnom stanju njegovog kluba…
– Stanje u Sutjesci već godinama unazad je veoma teško. Klub bukvalno preživljava iz sezone u sezonu. Nemamo sponzora, većina momaka radi ili studira i rijetko kada nas ima da odradimo normalan trening. Ali, i pored svih problema, naš cilj za ovu sezonu je plasman među prve četiri ekipe i polufinale Kupa.
Trenutno se bavi samo odbojkom, a namjerava da ostane u sportu i to kroz dvije djelatnosti – jedna je logična i očekivana, druga veoma interesantna…
– Imam u planu da jednog dana postanem odbojkaški trener i sportski novinar! Uopšteno volim sport i posao sportskog novinara je moj posao iz snova.
Na pitanje da li u karijeri žali za nečim, Aleksandar za kraj razgovora ističe:
– Jedino za čime ću žaliti je ako makar jednu sezonu braća Bojić ne odigraju zajedno u Nikšiću! – zaključio je Aleksandar Bojić.