Prošlo je više od šest decenija otkad Italijanka Marija Tereza de Filipis nije uspjela da se 1958. godine kvalifikuje za Veliku nagradu Monaka.
Imala je pet pokušaja u kratkoj karijeri, tri puta je uspjela da se kvalifikuje, a jednom je i završila trku, na legendarnom Spa Frankošampu.
De Filipis je karijeru završila već sa 23 godine (1959), kada je Žan Bera izgubio život u Njemačkoj, ali je ostala upisana u istoriji kao prva žena koja se bavila automobilizmom, sve do pojave Lele Lombardi koja je 15 godina kasnije sjela u bolid Formule 1.
Od tada do danas, žene sve češće nastupaju u auto-moto sportu, pa i Formuli 1, ali je to, prvenstveno, ostao ”muški sport”.
Tako je i u Crnoj Gori. Podgoričanka Anđela Knežević (25 godina) je jedina djevojka u našoj zemlji koja trenutno vozi brdsko-planinske trke, za volanom nekad popularnog juga, u kategoriji ”mali N”. Za sobom ima dvije sezone. Jedina je dama u ljetnjem šampionatu, a ima još nekoliko pripadnica ljepšeg pola koje voze zimsku ligu.
– Ponosno mogu da kažem da u Crnoj Gori žene imaju priliku da se bave sportom koji se stereotipno smatra muškim. Ohrabrujem sve žene koje žele da se bave automobilizmom. Štaviše, uživala bih da imamo ženske klase, kaže na početku razgovora za Arenu Anđela Knežević, članica AMSK Crmnica.
Ljubav prema automobilizmu naslijedila je od oca Željka, od malena je okružena automobilima.
– Bila sam nestašno dijete pa me je majka Bucka vrlo često slala sa tatom u njegove obaveze i druženja. Toliko vremena provedeno sa ljudima koji vole automobile je moralo ostaviti traga. Pored toga, tata je kolekcionar oldtajmer vozila. Sa njim sam kao dijete pratila trke. Sve to zajedno uticalo je na mene da budem prvo u svijetu starodobnih vozila, a onda i da ostvarim svoj san da vozim trke, nastavlja priču Anđela.
Neuobičajeno za djevojčicu, Anđela je još sa pet-šest godina počela ocu da govori da bi i ona željela da vozi trke, i bila je uporna. I njen otac je na kraju popustio. Tokom njenih studija arhitekture u Parizu, dobila je telefonski poziv od oca, koji joj je saopštio da joj je kupio juga i da može da ostvari svoj san, da počne da se trka. Vrisak sreće je označio ostvarenje velike Anđeline strasti… Nakon pola godine priprema, debitovala je na trci na Podima 2019. godine i počela je njena priča o auto-sportu. U famoznom jugu…
Mali N jeste početna klasa u Crnoj Gori. Zbog specifikacija auta i načina vožnje, idealna je da se nauči tehnika potrebna za vožnju i dalji napredak. Pogotovo za nekoga poput mene ko ranije nije imao direktnog kontakta sa trkama i samim trkačkim autom. Najdraža nagrada joj je osvojeno prvo mjesto u ”slalomu”, Tjuner Miloš Petrović iz Kragujevca, koji je radio Anđelin auto, neočekivano je pozvao da kod njih vozi brdsku trku.
– U Sopotu (Srbija) sam imala priliku da vozim slalom u klasi sa ženama. Upravo zbog konkurencije, pristupa organizatora i cijele atmosfere, ovu trku izdvajam kao najmiliju.
Ističe da je auto-sport za nju hobi, i dodaje “da će u jednom momentu preći u bržu klasu.
– Kada će to biti, to je specifično pitanje u trenutnoj situaciji kada nismo ni sigurni kada i koliko trka će biti održano.
Anđela se takmiči u konkurenciji muškaraca, koji joj nesebično pomažu.
– U početku nijesu znali šta mogu da očekuju od mene, ali kad su shvatili koliko imam da učim i radim na stazama i vožnji, podijelili su znanje sa mnom. Saša Mačić i Marko Adžić su se potrudili da naučim najviše, a čak me ponekad i precijene.
Anđela je, vjerovatno, jedini arhitekta u crnogorskom autosportu. A jedno sa drugim ima malo dodirnih tačaka. Ali, kod nje arhitektura i ljubav prema vožnji nijesu slučajni.
– Od mame sam naslijedila ljubav prema lijepom, a od tate ljubav prema brzom. Arhitektura i automobilizam imaju malo dodirnih tačaka. U obje profesije je važan prostor, a i u obje su poznatiji muškarci. Negdje zaista mislim da je vrijeme da se to promijeni. U svemu drugome se razlikuju, ali se kao suprotnosti dopunjuju. Za mene, vožnja izbistri misli i obično završi dobrom idejom.
Na pitanje da li ima straha kad vozi trke, Anđela odgovara:
– Ponekad… Avalu pamtim kao najstrašniju kanali sa obje strane, uska staza. Svakako, kad krene vožnja strah nestaje i vozi se sve do cilja kada zaista bivam svjesna adrenalina. U tom trenutku bih da se vratim na start i vozim ponovo. Uspjeh je završiti trku se stalno čuje među trkačima. Tek kada sam doživjela da ostanem na pola staze shvatila sam koliko je važno stići do cilja.
Nema uzora u auto-moto sportu, i dodaje da je za nju “tema uzora uvijek bila specifična”
– Smatram da treba da se ugledamo na sva dostignuća i rekorde do sada, te da shvatimo da je uvijek moguće bolje. Ne bih da zvučim egocentrično, ali najvažnije je obarati svoje rezultate.
Auto-sport je skup sport, posebno u ovim vremenima, te nije lako izlaziti na kraj sa finansijama u pripremi i održavanju vozila za trke.
– Ulaganja u auta i cipelar nikad dosta. Najveća podrška u finansiranju mi je tata, koji je uvijek tu da dopuni i pomogne sve moje ideje. Takođe, Ravenol (Novica Mišeljić) iz Nikšića me je podržao tokom ove dvije sezone.
Kako kaže: – dok je adrenalina, biće ljubavi prema autosportu.
– Međutim, trenutna situacija u crnogorskom auto-sportu nije najbolja. Mislim da je to jedan od sportova za koje kod nas institucije i sponzori nemaju sluha. Tužno je jer smo nekada u svijetu auto-sporta bili strašno uspješni i poznati. Nadam se da ćemo ponovo ostvariti isto.
Trke su joj hobi, a arhitektura zanimanje, ali Anđela, za sada, ne želi ničeg da se odrekne.
– Mislim da je u životu izuzetno važan rad na sebi, te stoga planiram da radim na oba polja. Arhitekturi kao pozivu ću uvijek biti posvećena i planiram da radim na tom polju. Trke i automobilizam su mi strast. Kad se čovjek navikne na taj adrenalin teško može poželjeti da ga napusti. Trke ću voziti sve dok prilike i trenutak budu dozvoljavali, zaključila je Anđela Knežević.