Ajaksu se valjda svi dive. Na ljepotu koja ne sprječava da Ajaks bude i efikasan, jednostavno morate pasti. No mnogi Ajaks i dalje neozbiljno shvataju, čak i nakon pobjede nad Totenhemom u Londonu (1:0) u prvoj utakmici polufinala Lige šampiona.
“Mislim da su nedostatak energije i pristup ono što je otežalo našu utakmicu”, kazao je trener Totenhema Maurisio Poketino nakon meča.
Na njegovu izjavu na direktniji način nadovezao se Kristijan Eriksen, Totenhemova amajlija koju sinoć nijesmo vidjeli na terenu.
“Učinili smo da izgledaju bolje nego što jesu”, ispalio je Eriksen.
Teško je suprotstaviti se mišljenjima Poketina ili Eriksena, ali nekad imate pravo i na takve stvari. Naime, ni Poketino ni Eriksen nijesu u pravu. Nije bio problem nedostatak energije niti je Ajaks izgledao dobro zato što je Totenhem bio loš. Pitanje je bi li izjave bile iste da je preko puta Totenhema ponovno stajao Mančester Siti ili Barselona.
Ako je već ona velika pobjeda Ajaxa nad Realom u Madridu pripisana lošem Realu, a ne samo ubojitosti dječaka iz Amsterdama, kako onda objasniti to da je Ajaks u 180 minuta fudbala izbacio Juventus? I tada se tumačilo da je za prolaz Ajaxa kriv slabašni Juventus koji je na domaćem terenu igrao loše.
Ne. Ajaks je jednostavno sjajan, samo što je svakom protivniku to teško prihvatiti kada ga Ajaks pogodi. Nitko neće kazati da Ajaks igra loše, da nije fer i korektan, neće im bilo što prigovoriti, ali nije prvi put da slušamo slične izjave poput ove Eriksena i Poketina.
Ako Poketino već mora analizirati stanje na terenu u sinošnjem meču, trebao bi se držati onih riječi koje je nedugo nakon priče o nedostatku energije pustio u javnost. Argentinac je priznao da je pogriješio s postavom 3-5-2, odnosno 5-3-2. I tu je ključ svega.
Tu dolazimo i do argumenata koji govore za Poketina, a ne protiv njega jer u trenucima kada je govorio o toj odluci da uopšte krene s petoricom nazad, dodao je da i nije imao puno opcija. I tu ga svi moraju shvatiti. Hari Kejn i Hjong-nin Son su dva najbolja njegova igrača, a sinoć nije mogao računati na njih. Pitanje je koja bi ekipa na svijetu u polufinalu Lige prvaka mogla biti na svom nivou kad bi joj nedostajala dva najbolja igrača.
Uz to, Poketino nije mogao računati ni na Erika Lamelu, Harija Vinksa i Sergeja Auriera. Takođe, Musa Sisoko se tek bio vratio nakon povrede, a u ekipi je bio i Erik Dier, koji skoro cijelu sezonu ima probleme s povredama. Za ekipu koja je jedina u istoriji Premier lige odlučila ne dovoditi pojačanja u ljetnom i zimskom prelaznom roku jedne sezone, takvi problemi s povredama su preveliki.
U jeku tih teškoća Poketino je odabrao pogrešan sastav za sinošnji meč. U sastavu 3-5-2 koji je u defenzivnoj varijanti prelazio u 5-3-2 konstantno je imao igrača manje u početnoj fazi Ajaksovih napada, kao i u veznom redu. A ako postoji ekipa koja će to najbolje iskoristiti, onda je jedna od njih sigurno Ajaks. I to je ono što govori o veličini Ajaksa. Dokaz koliko su veliki je to što koriste svaku slabost protivnika, i to u polufinalu Lige šampiona. Njima je sinošnjih manje od 20 minuta igre, koliko je Tottenham igrao u formaciji 3-5-2, bilo dovoljno da povedu 1:0 i totalno nadjačaju “pjetlove”.
Poketinova greška leži u jednostavnoj igri brojeva i opreznosti zadnje linije. Jednostavno, kada u defenzivnoj varijanti držite pet igrača u liniji protiv ekipe u kojoj svih 10 igrača igra na malom prostoru (što možete vidjeti u videu ispod) i u kojoj se ofenzivni trojac nerijetko spušta u vezni red i stalno kreće, morate imati manjak igrača u veznom redu protiv takvog protivnika. A kada vaš protivnik igra fenomenalno na malom prostoru, onda ste u velikim problemima.
Takođe, na fotografiji vidimo deset Ajaksovih igrača, a u kadru nema Denija Rouza i Jana Vertongena koji u tom trenutku ne čuvaju nikoga. Ajaksu nije problem vratiti loptu Deliju Blindu kako bi restartovao napad, ali ne od svog gola, nego s polovine terena. Nije problem ni da se tri ofenzivca spuste i pomognu zadržati posjed – naposljetku, sva trojica (David Nereš, Dušan Tadić i Hakim Zijeh) stoje međusobno udaljeni tek nekih 10 metara.
Vrhunska tehnička potkovanost, fantastično snalaženje u prostoru, ogromna vjera u sebe i saigrače te fenomenalno međusobno razumijevanje igrača Ajaxa dovodi do toga da u takvoj postavi igre obično pronalazite najbolja rješenja, ona za koja protivnik ne pronalazi odgovor.
Svi navedeni faktori jednako su važni, a posebno tu vrijedi istaknuti povjerenje u saigrača jer individualnim glupostima ne smiju upropastiti napad ni dozvoliti onu pomisao: “Njemu ne smijem dodati jer je nesiguran.” Takve stvari Ajaksovi igrači sebi ne dozvoljavaju niti to smiju činiti jer jedna greška protiv ekipe koja je pripremila kvalitetan plan za tranziciju, može napraviti mnoge probleme.
Igra bez lopte nije bio jedini nedostatak u Tottenhamovoj formaciji 3-5-2. I s loptom su Pijetlovi bili zaustavljeni, a govorimo o brojevima i jednostavnoj prilagodbi Ajaxa. Erik ten Hag je trojicu napadača poslao na trojicu Totenhemovih štopera kada Totenhem gradi napad; bekove je poslao na Totenhemove bočne igrače, dok je u veznom redu i odbrani svakako imao situaciju čovjek na čovjeka. Totenhem jednostavno nije mogao igrati, a lopte koje je ispucavao nije uspijevao zadržati u svom posjedu. Dakle, i s loptom i bez lopte “pijetlovi” nijesu mogli kukurikati.
Poketino je uočio grešku i nedugo nakon Ajaksovog gola iz 14. minute prebacio je Rouza u vezni red te pomaknuo Vertongena na lijevog beka. U istom trenutku, Sisoka je poslao na zagrijavanje. Znao je da mora igrati s četiri igrača nazad kako bi veznom redu dodao još jednog čovjeka pa je zaigrao u sistemu 4-2-3-1.
Totenhem je tada došao do daha, a Poketino je znao da će morati ubaciti i Sisoka jer je Rouz igrao zadnjeg veznog uz Viktora Vanijamu. Do kraja poluvremena Ajaks je imao još jednu sjajnu šansu, onu nakon akcije iz udžbenika kada je Doni Van de Bek, koji je svojim kretnjama nudio dubinu gostima i stvarao ogromne probleme domaćinu, kroz noge propustio loptu koju je uputio Nikolas Taljafiko, a onda utrčao u prazan prostor nakon čega ga Tadić pronalazi pravovremenim pasom. Van de Bek je mogao dodati Nerešu na prazan gol, ali se odlučio na udarac koji je Hugo Ljoris uspio odbraniti. Osim te šanse, Totenhem je nekako uspio uspostaviti ravnotežu na terenu, a povredom Vertongena ubrzan je ulazak Sisoka tako da je Poketinov tim još brže došao na nivo koju je morao imati od početka meča.
U drugom dijelu Ajaks je počeo igrati strpljivije i sigurnije pa nije izlazio s toliko igrača naprijed kao u prvom poluvremenu, odnosno kako inače zna igrati i u završnicu dolaziti s barem sedam igrača. Znali su Holanđani da imaju odličan rezultat, ali i da će im se morati otvoriti barem još jedna šansa ako budu strpljivi. I došla je ona Nerešova stativa.
Na drugoj strani, Totenham može reći da je bio malo bolji od Ajaksa u drugom dijelu. Ako ništa drugo, mnogo bolji nego u prvom poluvremenu. No tada se vidjelo koliko nedostaju Kejn i Son, najviše zbog svoje pokretljivosti. Vidjelo se koliko nedostaju i ostali igrači jer Poketino jednostavno nije imao opcija da nešto drastično mijenja. Uz Diera koji neredovno igra zbog povreda i uz Sisoka koji je ušao, Poketino je imao golmana i obrambene igrače te jednog juniora.
Tottenhamu je tada nedostajalo i mnogo više mirnoće, a mogli bismo to pripisati i umoru jer u jeku velikih problema s povredama Poketino skoro svaka tri dana – znamo kakav je raspored timova iz Premijer lige – koristi uglavnom iste igrače. Mogli smo vidjeti neke banalne greške Totenhemovih igrača u trenucima kada su žedno tragali za golom.
Nade za Totenhem ipak nijesu izgubljene, ali činjenica je da je bliže finalu Ajaks, ekipa koja ove sezone nije doživjela poraz u gostima u Ligi šampiona i koja je u gostima u nokaut-fazi savladala Real, Juventus i Totenhem. Takav tim može sve.