Nije Budućnost bila šampion velike Jugoslavije, nije ni one nešto manje, ali je uvijek bila prepoznata kao najveći i najpoznatiji klub iz Crne Gore.
Nakon obnove nezavisnosti nekako je bilo očekivano da će klub iz Podgorice (zajedno sa Sutjeskom) biti dominantan u našoj zemlji, ali od toga dugo ništa nije bilo.
Titule su odlazile u Golubovce, Pljevlja, Budvu, Nikšić, na Stari aerodrom, a do 2017. samo dva puta na stadion pod Goricom.
Ono što je Budućnost trebalo da bude od osnivanja crnogorskog šampionata, postala je tek u posljednje dvije sezone. I to sada toliko dominantno da se postavlja pitanje da li će neko u narednim godinama uspjeti i da zaprijeti “plavo-bijeloj” armiji.
Dvije godine totalne dominacije pokazale su da je Budućnost daleko iznad svih u Crnoj Gori uostalom to najbolje potvrđuju dvije titule koje su osvojene sa “plus 18” (2020) i posebno ove sezone sa nestvarnih ”plus 28” u odnosu na najbližeg pratioca.
”Plavi” su ove godine potpisali i istoriju sa prvom duplom krunom, a kako su igrali prošle sezone vjerovatno bi i tada “zagrlili “oba domaća trofeja da takmičenje u Kupu zbog korone nije prekinuto pred polufinalne mečeve.
Dakle, Budućnost je sada (mnogo) jača od svih u Crnoj Gori i čini se da je kucnuo idealan trenutak da i Evropa konačno malo bolje upozna naš najveći klub.
Nekoliko je razloga zbog kojih bi to moglo (i moralo) da se desi već ovog ljeta.
Za početak Mladen Milinković. Trener Budućnosti je od prvog dana u crnogorskom fudbalu postavio standarde, za sezonu i po koliko vodi “plave” ubjedljivo je osvojio sve što se moglo u domaćim okvirima. Osim toga, i za vrijeme prošlogodišnjih avantura u Evropi pokazao je da ima šmek i za mečeve van Crne Gore pobjeda nad finansijski moćnom Astanom sigurno je potvrda toga, a ostao je utisak da u narednoj rundi ni Sarajevo nije bilo bolji rival, iako je prošlo dalje.
Svoje znanje, zamisli, ali i džentlmentsko ponašanje prenio je i na igrače, sklopio je dobru ekipu i sigurno je da će zajedno imati šta da pokažu i ovog ljeta kada krenu kvalifikacije za ligu šampiona, kasnije eventualno i nastupi u Ligi konferencija.
Naravno, osim trenera velike zasluge za dominacija idu i na adresu igrača, koji nesumnjivo imaju kvalitet.
Draško Božović je sa sticanjem iskustva do kraja pokazao kakva je klasa od fudbalera, njegov partner na sredini Miloš Raičković praktično ni u čemu ne zaostaje za nj im, a tu su i provjereni igrači poput Petra Grbića, Igora Ivanovića, Marka Vučića, Miloša Dragojevića…
Uz sve njih i neki novi klinci Budućnosti (Lazar Mijović, Vasilije Terzić, Anto Babić..) donijeli su šmek, ali je jasno da će za nešto više u Evropi trebati osvježenje i kvalitetna pojačanja.
Svi rezultati najbolje pokazuju da Budućnost sada ima jaku Upravu, pa ne treba sumnjati da će i za prava pojačanja imati sluha.
Nikada ne treba umanjivati uspjehe u domaćim okvirima, sili da bi Budućnost postala pravi brend potreban je iskoraku Evropi.