Čak i neki ruski analitičari smatraju da je uloga te zemlje na Balkanu destruktivna, kaže u intervjuu za Al Jazeeru Vlado Vurušić.
Novinar zagrebačkog Jutarnjeg lisita, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu slavistiku – rusistiku, prevodilac sa ruskog jezika, Vlado Vurušić pomno prati i analizira uticaj Rusije na zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije, za koji smatra da nije beznačajan, i odvija se na više nivoa, uz pomoć više adresa, i skoro nikada direktno.
Rusi ovako razmišljaju – zašto bi pomogli da Bosna i Hercegovina bude funkcionalna država, kada je potpuno svjesna da je prioritet Bosne i Hercegovine NATO i Evropska unija […]. Ista je stvar s Crnom Gorom, ili Sjevernom Makedonijom, kaže Vurušić.
U jednom tekstu ste nedavno objavili posve novu tezu, a to je da su Rusi možda zainteresovana za Neum, jedini bosanskohercegovački izlaz na more? Zašto bi Rusima Neum bio važan?
“Rusi ne idu puno u obrazlaganje, ali sam primijetio na nekoliko mjesta da spominju da je Neum jedino područje, jedina luka na cijelom evropskom Sredozemlju, od Gibraltara pa sve do Turske, koje nije u NATO-u. Kada Rusi to spominju usput, vjerovatno to nije samo usput. Koliko zaista Rusi obraćaju pažnju na Neum, to je teško procijeniti, ali u svakom slučaju Rusi konstatiraju tu činjenicu da je od cijelog Sredozemlja Neum jedini slobodni prostor od NATO-a.
Još od carske Rusije je poznato da oni žele izlazak na takozvano toplo more, odnosno na Jadran. Zadnji put kada je to bilo, prekinuto je poznatom rezolucijom IB-a 1948. godine [Rezolucija Informbiroa], kada je Tito zaustavio izlazak Sovjetskog saveza na Jadan. Takođe znamo da je i komunistička Albanija zaoštrila odnose se Sovjetskim savezom, i zatvorila im izlazak na Jadransko more.
Zanimljivo je, na primjer, da je bivši ambasador Rusije u Crnoj Gori Andrej Nesterenko, koji je sada u Zagrebu, prije nego što je Crna Gora ušla u NATO tražio da, barem prema tvrdnjama iz Podgorice, Luka Bar i Kotor budu ruske vojne baze. Kasnije je to ublaženo pa su rekli da bi to bilo samo mjesto gdje bi se mijenjala posada ili točilo gorivo za rusku sredozemnu flotu. Jer, Rusija ima samo tu jednu luku Tartus na obali Sirije, dok sve ostalo je ’zauzeto’ od strane NATO-a.
U svakom slučaju, s obzirom na politiku koju vodi Dragan Čović u Bosni i Hercegovini i njegovo približavanje Miloradu Dodiku, što osobno smatram lošim i za Bosnu i Hercegovinu, i za Hrvate u Bosni i Hercegovini, a i samu Hrvatsku, pretpostavljam da Neum može igrati neku ulogu Rusima, ali sumnjam da se tu na kraju može napraviti nešto ozbiljnije. Neum je nepristupačan, more je plitko, konačno gradi se Pelješki most …
Kako uopšte vidite ulogu Rusije na Balkanu? Može li Rusija tu imati bilo kakve druge interese, osim da remeti planove zapadnim silama?
“Rusija jeste i želi biti velesila, želi biti globalni igrač koji se pita, igrač bez kojeg se ne može riješiti ni jedna kriza u svijetu, naravno i u Evropi. S obzirom na širenje NATO-a u Europi, jedini slobodan prostor za Rusiju je prostor Balkana: Bosna i Hercegovina nije ni u Europskoj uniji ni u NATO-u, Crna Gora je u NATO-u ali vodi pregovore sa Europskom unijom, zatim imate Srbiju, pa pitanje Kosova, pa Sjeverna Makedonija… Dakle, Rusija jednostavno želi biti prisutna i uticajna snaga na Balkanu. Želi biti pitana.
Neki ruski balkanolozi ili analitičari poput Maksima Samorukova takođe tvrde da je politika Rusije na Balkanu isključivo destruktivna. Dakle, Rusima ne odgovara da se tu stvari urede. Oni ovako razmišljaju – zašto bi oni pomogli da Bosna i Hercegovina bude funkcionalna država, kada je potpuno svjesna da je prioritet Bosne i Hercegovine NATO i Europska unija. Dakle, neće se okrenuti prema Rusiji. Ista je stvar s Crnom Gorom, ili Sjevernom Makedonijom. Zbog toga Rusi na Balkanu i stvaraju stalne krize. Iz tog razloga i pretpostavljam da je Milorad Dodik njihov glavni igrač, jer destabilizacijom Bosne i Hercegovine oni zapravo dobrim dijelom destabiliziraju i cijelu regiju, uključujući Hrvatsku, jer je BiH u ’trbuhu’ Hrvatske i vrlo je važna za funkcionisanje cijele naše regije. Nestabilna BiH je “prijetnja” stabilnosti njenih susjeda.
Dalje, nepriznavanem Kosova od strane Srbije je za Rusiju vrlo važno, jer rješavanjem spora između Srbije i Kosova Rusija prestaje biti potreba u tom procesu. Pa zbog toga nije ni čudo da je bivši ambasador Rusije u Srbiji Aleksandar Čepurin govorio: ’zar sam ja veći zaštitnik Kosova od vas Srba’. Zbog toga Rusija insisitra da kosovsko pitanje ne bude pitanje koje će rješavati Evropska unija, nego Ujedinjeni narodi, odnosno Vijeće sigurnosti, gdje Rusija ima pravo veta. To bi bila poluga s kojom bi mogli ucjenjivati i samog Vučića. Oni podržavaju politiku zamnrznutih konflikata, kako je to na području bivšeg SSSR-a, gdje se pitanje paradržavnih tvorevina Pridnjestrovja u Moldaviji ili Abhazije i Južne Osetije u Gruziji, odugovlači već desetlječima, a sada imamo fantomske “država” na području Ukrajine, što samo odgovara Rusiji da mogu kontrolisati, manipulisati i držati te zemlje podalje od njihovih težnji za približavanjem evroatlanstkim integracijama.
Naravno, Rusija nastoji ne biti direktno upetljana, cijelo vrijeme kažu kako su oni konstruktivni na Balkanu, a zapravo sve vrijeme djeluju preko Srbije, Republike Srpske [entitet u Bosni i Hercegovini] i Srpske pravoslavne crkve. To su ruske ekspoziture na Balkanu.
Na jednom drugom mjestu navodite da Rusija ne igra samo na Aleksandra Vučića, već i na opoziciju u Srbiji. Čime to potkrepljujete?
“Rusi su nekoliko puta pokazali da Vučiću ne vjeruju potpuno. Naravno, ne da branim Vučića, s obzirom da znamo kakvu politiku on vodi. Ali, svaki put kada se sretne sa Lavrovom, Medvedevom, Putinom…, Vučić ih mora uvjeravati da neće pristupati NATO-u. Iako, zanimljiva je stvar da Srbija ima više sporazuma sa NATO-om nego Crna Gora koja je članica NATO-a. Srbija je dala NATO-vim predstavnicima u Srbiji diplomatski status, za razliku od članova ruske vojne baze [premda je Rusi nazivaju humanitarna baza] u Nišu. Osim toga, tokom posljednjih protesta u Srbiji čak su u provučićevski mediji pisali o ruskom tragu u tim demonstracijama. Dakle, na neki način Rusi su poslali poruku Vučiću da oni osim njega imaju sasvim dovoljno snage i ljudi ili svojih igrača u Srbiji.
Time ne želim reći da je Vučić evropski igrač. On prije svega želi sebe predstaviti kao lidera svih Srba u regiji, čime zapravo svjesno destabilizuje regiju, koristeći Srbe izvan Srbije za svoje ciljeve, čineči od njih remetilački faktor u zemljama u kojime žive.
Šta bi u praktičnom smislu značilo kada bi Vučić bio lider svih Srba u regiji?
“To znači da želi da srpske zajednice u zemljama regije slušaju Beograd, što je neprihvatljivo. Beograd je bio vrlo nezadovoljan kada je Boris Milošević, današnji potpredsjednik Hrvatske Vlade iz redova srpske stranke otišao na obilježavanje Oluje, bez konsultacije s Beogradom. Taj stav da Vučić bude lider svih Srba, a ne samo svoje zemlje, je jedan veliki problem regije.
Zapravo, mislite da idejom Vučića kao lidera svih Srba srbijanski predsjednik želi dobiti mehanizam pomoću kojeg će uticati na politiku i u susjednim zemljama?
“Apsolutno, to i jeste veliki problem, jer znamo tu politiku Miloševića iz kraja osamdesetih, koja je i dovela do rata. Činjenica je da sada da Vučićeva Srbija sa tim svojim famoznim „srpskim svetom“, koji je samo inačica „Ruskog sveta“ želi uticati na politike susjednih zemalja. Pogotovo je sada aktivna u Crnoj Gori gdje se otvoreno govori o važnosti da Srba u Crnoj Gori budu najmanje 40 posto, čime bi postali većinski narod u toj zemlji. To bi promijenilo cijelu konfiguraciju, ne samo u Crnoj Gori, nego i cijelog prostora. Srbija će se angažovati na popisu stanovništva i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj i u Makedoniji. Konačno, ne zaboravimo da je stvoren taj novi praznik srpskog jedinstva koji se želi predstaviti kao praznik svih Srba u regiji. Pa osim što se slavi u Srbiji i Republici Srpskoj, što je zabrinjavajuće za Bosnu i Hercegovinu, sada imamo najave da bi se sljedeće godine mogao proslaviti i u Sjevernoj Makedoniji. To je , neka vrsta imperijalne, ili neomiloševićevska politika, koja brine regiju. Dobro je da su Srbi u Hrvatskoj postali svjesni da su već jednom bili žrtve slične politike koja je vođena devedesetih godina te da dijele brige i probleme sugrađana i države u kojoj žive, a ne Srbije, odnosno da ne nose kišobrane u Zagrebu kad u Beogradu pada kiša.
Kompletan intervju možete pročitati OVDJE