Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Vojna neutralnost, rat i bezbjednost: Da li se u 21. vijeku može biti izvan vojnih saveza

Neutralnost podrazumijeva neučestvovanje država u određenom vojnom sukobu i njihovo nepripadanje nekom odbrambenom savezu, kaže Igor Novaković, izvršni direktor Centra za međunarodne i bezbjednosne poslove (ISAC fond)

U Peloponeskom ratu Atine i Sparte, stanovnici Melosa pokušali su nešto do tada neviđeno – da ostanu neutralni.

Prvi slučaj neuplitanja u tuđi ratni sukob dogodio se u petom vijeku prije nove ere, a glavni akteri živjeli su na danas grčkom ostrvu Milos u Egejskom moru, piše BBC na srpskom.

Želja da ih Atinjani prihvate kao “neutralne, prijatelje umjesto neprijatelja, koji nisu saveznici nijedne od zaraćenih strana” nije se ostvarila, te su ih Atinjani ubrzo porobili.

Nešto uspješniji su bili savremeni pokušaji neutralnosti kojih je sve više nakon Prvog svjetskog rata.

“Neutralnost podrazumijeva neučestvovanje država u određenom vojnom sukobu i njihovo nepripadanje nekom odbrambenom savezu”, kaže Igor Novaković, izvršni direktor Centra za međunarodne i bezbjednosne poslove (ISAC fond).

Prava i dužnosti neutralnih država uređene su prvenstveno Haškom konvencijom iz 1907, koja se odnosi na neutralnost u kopnenom ratu i Haškom konvencijom iz 1899. kojom se reguliše neutralnost u pomorskom sukobu.

Status vojno neutralne države danas ima 21 država, među njima je i Srbija.

Šta znači biti vojno neutralan

Prema Haškoj konvenciji, neutralne države moraju se ponašati nepristrasno prema svim stranama koje učestvuju u oružanom sukobu.

Obaveza države je i da na njenoj teritoriji ne smije biti nijedna strana vojna baza, jer bi postojanje stranih trupa moglo da se iskoristi kao manevarski prostor za napad na drugu državu.

Zabranjeno i je da se regrutuju trupe na teritoriji neutralnih država, kao i trgovina oružjem ili ratnim materijalom neutralne sa zaraćenim državama.

“Još jedan od uslova je da su te države u stanju da brane sopstvenu teritoriju čije su granice”, kaže Novaković.

Novaković napominje da treba praviti razliku između stalno neutralnih država i onih država koje proglašavaju neutralnost samo kada izbije konkretni ratni sukob.

“Te države u jednom sukobu mogu biti neutralne, u drugom mogu zauzeti stranu, a u nekom trećem oružanom napadu mogu da promijene stav, kao što je Amerika na početku Prvog svjetskog rata pozvala na neutralnost, da bi se sredinom rata uključila u borbu”, dodaje on.

Dodaje i da ove “privremeno neutralne države” mogu uvesti ekonomske sankcije jednoj od zavađenih strana tokom samog sukoba, a da zadrže neutralni sukob jer se ne upliću direktno u oružani napad.

Propisane konvencije stalno neutralnim državama to, pak, ne dozvoljavaju.

Švajcarska

Bečkim kongresom 1815. godine, kojim su definisane nove granice Evrope, Švajcarska stiče status neutralne države kojeg se drži više od dva vijeka.

Sam koncept bio je tada u službi “tampon zone”, kako bi se spriječilo širenje novog sukoba u Evropi.

Termin vojna neutralnost prvi put se pominje poslije Prvog svjetskog rata, po osnivanju Društva naroda, zamišljenog kao sistem kolektivne bezbjednosti na predlog tadašnjeg američkog predsednika Vudroa Vilsona.

“Povelja Organizacije propisivala je da, u slučaju novog sukoba, države članice sprovode kolektivne mjere prema agresoru, što se kosilo sa načelima kojima se Švajcarska obavezala kao trajno neutralna država”, priča Novaković.

Države članice su pristale da Švajcarska zadrži neutralnost u vojnom smislu, ali da učestvuje u ekonomskim sankcijama, što je jedna od kolektivnih mjera koje je Povelja propisivala.

“Švajcarska time vješto zaobilazi obaveze trajne neutralnosti pozivajući se na to da politika neutralnosti ‘može biti fleksibilna’ i to je manje-više politika koje se drži do danas”, dodaje Novaković.

Tako će Švajcarska ostati vojno suzdržana u rusko-ukrajinskom sukobu koji ulazi u treći mjesec, ali će uvesti paket sankcija Rusiji, kao što je to učinila EU.

Finska i Švedska

Finska je stekla nezavisnost 1917. godine i potpisala sporazum o prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom 1948. godine, kada i počinje njena neutralnost.

Raspadom SSSR-a, ugovor je poništen, ali Finska ne ulazi u vojni savez i zadržava prijateljske odnose sa Rusijom, iako je u međuvremenu postala članica Evropske unije.

“Finska je oduvijek znala kako da igra sa Rusijom i nije željela da uđe u NATO, kako ne bi provocirala susjednu Rusiju. Helsinki je oduvijek slao poruku da može ući u ovu vojnu alijansu, ali da ipak neće”, priča Novaković.

Jedna od država koja se takođe smatra stalnom neutralnom jeste Švedska koja je dugo sopstvenu spoljnu politiku nazivala “nesvrstanom u vrijeme mira, i neutralnom za vrijeme rata”.

Novaković kaže da je Švedska slijedila Finsku, pri čemu su se mogle čuti poruke iz Stokhloma da će se “priključiti NATO alijansi onog trenutka kada to učini Finska”.

“Iako su se tokom Hladnog rata obje države držale van blokovskih podjela, nisu isključivale mogućnost da uđu u sukob ukoliko im susjedi budu napadnuti”, dodaje Novaković.

Novaković podsjeća da je Švedska podržala rezoluciju Savjeta bezbjednosti o zoni zabrane letjenja u okviru vojne intervencije u Libiji 2011. godine, koju su sprovodile snage NATO-a.

“Ruskom invazijom na Krim i istočni dio Ukrajine 2014. godine, Finska i Švedska povećavaju saradnju sa NATO-om”, dodaje.

Nakon ruske invazije na Ukrajinu, počeli su glasnije da se čuju glasovi o ulasku ovih država pod NATO kišobran.

“Iako je finska premijerka prije same invazije rekla da se ulazak u NATO alijansu neće dogoditi za vrijeme njenog mandata, nepredvidivost Moskve prema Helsinkiju, od kako je krenula invazija na Ukrajinu pojačala je ove utihnule glasove”, kaže Novaković.

“Razlika između statusa partnera i člana je vrlo jasna i ostaće takva, jer ne postoji drugi način da se dobiju bezbjednosne garancije osim kroz zajedničku odbranu koju NATO garantuje članom 5”, izjavila je Sana Marin, finska premijerka prije nekoliko dana.

Da li će doći do toga, pitanje je, ali Novaković smatra da je “ovo najbliži korak u istoriji ovih skandinavskih država kada je riječ o približavanju NATO savezu”.

U međuvremenu, Peka Havisto, finski ministar spoljnih poslova rekao je da još nema konkretnog datuma do kog ta država mora da odluči da li će se priključiti Sjevernoatlantskom savezu.

Ukrajina i Rusija

Raspadom Sovjetskog Saveza i sticanjem nezavisnosti početkom 1990-tih godina, neutralnost se prvi put pominje u prvom ukrajinskom Ustavu.

“Ukrajinci se nisu opredijelili i jasno rekli da su neutralni, već da će tome težiti, vjerujući da će im to pružiti veću slobodu u međunarodnim odnosima, a ujedno i smanjiti ruski uticaj”, kaže Novaković.

Međutim, Rusija počinje da sumnja u sam koncept neutralnosti prvim širenjem NATO alijanse 1999. godine, da bi ulaskom novih članica nekoliko godina kasnije, počela to da posmatra kao prijetnju po sopstvene granice, navodi Novaković.

“Vrhovna Rada u Ukrajini je 2010. godine, u vrijeme vlasti Viktora Janukoviča, proglasila vojnu nesvrstanost, što je jeste bio neki vid neutralnosti”, objašnjava Novaković.

Problem je, kako kaže, što je to bilo u teoriji, ali ne i u praksi, jer je imala rusku vojnu bazu u Sevastopolju, na Krimu, koji će Rusi četiri godine kasnije anketirati.

“Tada Ukrajina napušta koncept neutralnosti i usmjerava se ka NATO alijansi i Evropskoj uniji, što je zapisano i u njenom novom Ustavu”, dodaje Novaković.

Od početka ruske invazije na Ukrajinu, Volodimir Zelenski, ukrajinski predsjednik, ne prestaje da poziva članice NATO saveza da prime ovu državu kao članicu.

“Ako naši partneri nisu spremni da nas prime zato što Rusija ne želi da Ukrajina bude u NATO, treba da razrade zajedničke bezbednosne garancije za Ukrajinu”, rekao je Zelenski prvih dana sukoba.

NATO je odbacio i zahtjeve da se uvede zona zabranjenih letova u Ukrajini, uz obrazloženje da bi to moglo dovesti do direktnog sukoba sa Rusijom.

Dok čeka poziv na članstvo u NATO savez na ukrajinsku adresu pristižu oružje i novčana pomoć Evropske unije u borbi protiv Rusije.

Koliko je Srbija vojno neutralna

Termin vojna neutralnost koristi i Srbija, kako bi označila vlastiti status prema “postojećim vojnim savezima”, kako je to navedeno u Rezoluciji o zaštiti suvereniteta teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Srbije koju je usvojila Narodna skupština 26. decembra 2007. godine.

Igor Novaković ističe da je to poprilično nejasno i čudno definisano.

“Da li to znači da možemo biti dio nekog novog saveza, ukoliko se on pojavi, niko to ne pojašnjava, te sve ostaje tako maglovito”, kaže on.

Napominje da se mi ne možemo priključiti ovom savezu “sve dok pravno i politički ne riješimo status sa Prištinom, jer NATO ne prima države sa neriješenim statusom sopstvene teritorije”.

Postojanje srpsko-ruskog humanitarnog centra u Nišu se može tumačiti kao postojanje strane baza, te bi moglo da se zaključi da Srbija zbog toga nije neutralna, a Novaković podsjeća da jedan od uslova neutralnosti jeste odsustvo stranih vojnih trupa na teritoriji.

“Ne branimo ni cijelu teritoriju koja je suštinski propisana Ustavom, tako da zapravo ne ispunjavamo nijedno od propisanih načela.”

Srbija, ipak, sarađuje sa NATO-om kroz Partnerstvo za mir, što svakako ne treba zaboraviti, dodaje izvršni direktor ISAK fonda.

Takođe, svi susjedi Srbije, osim Bosne i Hercegovine, punopravni su članovi NATO-a: Mađarska, Rumunija, Sjeverna Makedonija, Albanija, Crna Gora i Hrvatska, dok je kosovski ministar odbrane zatražio hitan prijem Kosova u NATO, nekoliko dana nakon početka ruske agresije na Ukrajinu.

Maja Bjeloš iz Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku (BCBP) ističe da Rezolucija iz 2007. godine ne pojašnjava ni model vojne neutralnosti koji će Srbija primjenjivati.

“Bio je to populistički potez usljed nadolazećeg proglašenja nezavisnosti Kosova, te su na ovaj način politički akteri željeli da podilaze javnosti”, smatra Bjeloš.

Ona podsjeća da Srbija, iako vojno neutralna, na indirektan način ipak učestvuje u raznim konfliktima prodajom naoružanja.

“Mi koristimo vojno-industrijski kompleks da bismo izvozili naoružanja na razna ratišta u svijetu, što legalnim, što ilegalnim putem i na taj način doprinosimo konfliktima”, kaže Bjeloš.

Vojna neutralnost Srbije i članstvo u Evropskoj uniji prvi put su se našli u strategijama nacionalne bezbjednosti i odbrane koje je Vlada Srbije usvojila početkom avgusta 2019. godine.

Dva mjeseca kasnije, Milan Mojsilović, načelnik Generalštaba istakao je da je Srbija jedina zemlja na Balkanu koja se formalno opredijelila za vojnu neutralnost i da to nije prepreka za saradnju sa svima u oblasti bezbjednosti niti za članstvo u EU, koje je strateško opredjeljenje zemlje.

“Srbija ne želi da bude član niti NATO, niti Organizacije ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (OKDB) nastaloj na prostoru bivšeg SSSR ili drugih organizacija”, rekao je tada Mojsilović.

Ruska invazija na Ukrajinu ponovo je otvorila pitanje srpske vojne neutralnosti.

Srbija je u Ujedinjenim nacijama glasala za rezolucije kojima se osuđuje ruska agresija na Ukrajinu i poziva se na prekid rata.

Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, poručio je tada da nije u interesu Srbije da uvodi sankcije Moskvi, kao i da neće nacionalizovati imovinu ruskih kompanija poput Gaspromnjefta, većinskog vlasnika Naftne industrije Srbije (NIS).

Srbija je podigla ruku u Ujedinjenim nacijama i da se Rusija izbaci iz Savjeta za ljudska prava te svjetske organizacije.

Predsejdnik Vučić tim povodom je rekao je da je prvobitna odluka bila da se ostane uzdržan, ali da zemlja trpi ogromne pritiske, sa svih strana.

“Mi smo vojno neutralna zemlja, nismo politički neutralna država, nalazimo se na evropskom putu i dok god se nalazimo na evropskom putu, ne možemo da budemo politički neutralna država.

“Vojnu neutralnost ćemo da čuvamo”, rekao je tada Vučić.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve