Piše: Vladimir Jovanović
Vi izjavljujete da ukrajinsko pitanje treba da rješava samo Ruska crkva, ali kako možemo očekivati priznanje naše crkvene nezavisnosti od okupatora, koji je anektirao dio naših teritorija? Naš bol zbog aneksije Krima je srazmjeran vašem bolu zbog Kosova i Metohije. Ko nas, ako ne vi, još može razumjeti? Možete li zamisliti da o pitanju vaše autokefalije odlučuje Albanska crkva? Upravo to je ono što tražite od nas – navodi se u otvorenome pismu Srpskoj pravoslavnoj crkve (SPC) poznatih ukrajinskih vjerskih analitičara Dmitra Gorjevoja i Tatjane Derkač.
Gorjevoj: Crnogorska crkva 1918. primorana na ujedinjenje sa SPC, sada ima sve osnove za obnovu autokefalije.
„Mnogi smatraju da je jedan od razloga lojalnosti Srpske crkve Rusiji ogromna finansijska podrška ove države, uključujući i izgradnju najvećega sabornoga hrama na Balkanu – crkve Sv. Save u Beogradu. Ali, da li je moguće prodati hrišćansku savjest i kanonsku pravdu za hram?
Mnogi se pitaju zašto Srpska crkva ima tako veliki hram, koji se ne može graditi sopstvenim naporima? Kako možete propovjedati o poniznosti i grijehu sujete i istovremeno ući u ogroman neplaćeni dug prema Rusiji, pokušavajući pokazati svoju krhku veličinu na tuđi trošak? Nije li to gordost?”
„Već 27 godina ukrajinsko pravoslavlje je bilo u stanju najdublje krize, podijeljeno zbog sebičnih ambicija Ruske crkve, koja traži svepravoslavnu dominaciju. I sve ove godine, Ruska crkva nije napravila ni jedan korak ka okončanju međusobnoga raskola.
Štaviše, patrijarh Kiril je istakao da su granice Ruske crkve nepovrjedive; i to konačno stavlja u ćorsokak svaki pokušaj da se razriješi ukrajinska kanonska anomalija. Ali, čim je Njegova Svetost, vaseljenski patrijarh Vartolomej, preuzeo na sebe da riješi ovu kanonsku anomaliju i vrati milione Ukrajinaca u crkvenu zajednicu, na njega su se obrušile optužbe za sve moguće vrste grijehova”, pišu Gorjevoj i Derkač.
Obraćaju se i patrijarhu SPC Irineju Gavriloviću: „Nažalost, tome se pridružilo Vaše Blaženstvo i neki od preosveštenih arhijereja SPC. Optužujete Vaseljenskoga Patrijarha da se navodno miješao u poslove druge pomjesne crkve, dajući Ukrajini autokefaliju.
Ipak, ove godine svečano proslavljate 800. godišnjicu sopstvene, srpske autokefalije, koju je [kako SPC tvrdi] odobrio Vaseljenski Patrijarh, uprkos činjenici da su srpske zemlje bile kanonska nadležnost ohridskoga arhiepiskopa Dimitrija (Homatijana), koji je zbog toga protestovao”.
Gorjevoj i Derkač se osvrću i na ujedinjenje SPC sa svojim „raskolnicima”, iz samoproglašene emigrantske Slobodne SPC, koja je de facto postojala od 1963. do 1991. godine.
Episkopi Grigorij Ogijčuk i Genadij Šiprikevič, obojica iz Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve (UAPC), koja je pristupila nedavno ustojenoj autokefalnoj Pravoslavnoj crkvi Ukrajine, 7. decembra 1963. u srpskome manastiru Svetoga Save u Libervilu posvetili su za episkopa Irineja Kovačevića, koji je od 1984. u rangu mitropolita vodio Slobodnu SPC.
„Vi tvrdite da je nemoguće prihvatiti zajedništvo s onima koji su rukopoloženi u raskolu. Ali, Vaš blagosloveni prethodnik [Pavla Stojčević] je 1991. godine primio u zajedništvo episkopa Irineja (Kovačevića), koga su hirotonisali predstavnici tada nepriznate UAPC.
Napomenimo, da su episkopa Irineja prihvatili bez ponovljena rukopoloženja u SPC, što znači da su priznali rukopoloženje koje je obavljeno u UAPC. Vi, Vaše Blaženstvo, treba da budete svjesni toga, jer ste u to vrijeme bili dio komisije koja je pregovarala o priznavanju raskolnika bez dodatnih hirotonija, tj. na isti način kao što su sada priznali ukrajinske episkope iz ranije nepriznatih jurisdikcija”.
„Vi kažete da autokefalija Ukrajinske crkve nije kanonsko pitanje, već političko pitanje. Međutim, možete li navesti primjere kada na uspostavljanje autokefalije, nakon Vaseljenskih sabora, nijesu uticali politički procesi?” Autori napominju da je Crkva u Kraljevini Srbiji dobila samostalnost od Carigrada 1879, tj. samo godinu po priznanju nezavisnosti Srbije na Berlinskome kongresu, a da su Ukrajinici na crkvenu nezavisnost čekali od 1992. kada je njihovoj državi međunarodno priznata nezavisnost. „Mi smo čekali ovaj događaj 27 godina; i vi nas osuđujete zbog toga?”
„Posebnu zahvalnost izražavate Rusiji za oslobođenje od osmanlijskoga jarma. Ali želimo da vas podśetimo da su se Ukrajinci borili kao dio vojske Ruske carevine. U rusko-turskim ratovima, kada je oslobođena Srbija, učestvovali su Voljinski, Kijevski, Tavričeski, Malorosijski, Sumski, Ekaterinoslavski, Harkovski, Mariupoljski, Podoljski, Žitomirski, Lubenski, Galicki, Bugski, Putivljski, Čuguevski, Izjumski, Azovski, Dnjeprovski, Ukrajinski, Odeski, Hersonski, Ahtirski i Nežinski pukovi u kojima su se borili etnički Ukrajinci. Naši preci dali su svoje živote za oslobođenje vaše zemlje, a vi ih čak ni ne pominjete, dajući svu slavu i zahvalnost Rusiji, koja i dalje ubija Ukrajince u svojoj zemlji – u Donbasu.
Inače, moderna Ruska Federacija nije zvanično pravni nasljednik Ruske carevine, tako da nema zakonskoga osnova za bilo kakve monopolske zahtjeve Moskve za ove podvige. Osim toga, duboki razlozi za početak rusko-turskog rata nipošto nijesu bili plemeniti motivi Rusije da pomogne slovenskoj braći da se oslobode osmanlijskoga jarma. Nego – osveta za poraz u Krimskome ratu. Situacija u Srbiji u ovoj velikoj geopolitičkoj igri postala je moneta za potusurivanje i izgovor ruske invazije na Balkan, a nikako iskreni razlog”.
„Istorija vaše Svete Crkve bogata je različitim kontradiktornim epizodama. Mi vas ne krivimo za to, naprotiv, mi razumijemo i pravoslavnom poniznošću prihvatamo ove stranice istorije. Mi samo želimo da nas tretirate sa strpljenjem i razumjevanjem i da ne zahtijevate od nas ono što sâmi nijeste mogli svojevremeno učiniti. Nije li to lukavstvo, zar to nije kršenje zavjeta Gospoda našega Isusa Hrista? Jedini mogući izlaz iz tako neprijatne situacije može biti priznanje vaše Svete Crkve svoje novorođene sestre – Pravoslavne crkve Ukrajine, na čijem čelu je Njegovo Blaženstvo, Mitropolit kijevski i cijele Ukrajine Epifanij”.