“U ovom trenutku, Srbija je oličenje zla, ludila i potpune truleži jednog društva”

Sve što je uslijedilo nakon toga nije je iznenadilo, kaže u razgovoru za Al Jazeeru Ćorović. Već se tri decenije aktivno bori protiv fašizma i nacionalizma u Srbiji, dok je istovremeno aktivna i na zaštiti ljudskih prava. U isto vrijeme ne krije sreću zbog podrške koja stiže iz svih zemalja bivše Jugoslavije.

A dok sanja o boljoj budućnosti zemlje u kojoj živi, oslobođene tereta nacionalizma i ratova devedesetih, Ćorović kaže kako upravo zbog takvih pojedinaca, koji su bez kalkulisanja spremni stati na stranu pravde i istine te stvari nazvati pravim imenom, vjeruje da je katarza moguća i da će Srbija u skoroj budućnosti biti drugačija.

• Od Vašeg i Jeleninog privođenja 9. novembra prošle godine do danas suočili ste se s nizom uvreda i prijetnji, a nisu izostali ni novi napadi. Kako se nosite sa svim tim?

Iza mene je punih 30 godina aktivističkog rada. Bila sam dio svih mirovnih i antiratnih grupa u Beogradu početkom devedesetih, kasnije sam u svom rodnom gradu, Novom Pazaru, sa istomišljenicima pokrenula prvu nevladinu organizaciju koja se bavila pitanjima i problemima lokalne zajednice u Sandžaku. Vjerovatno sam jedina koja je javno ukazala na povezanost organizovanog kriminala i islamističkih grupa koje su odvodili mlade iz Sandžaka za Siriju i zbog toga “nagrađena” sa dvije i po godine 24-časovnog policijskog nadzora. Jedna sam od rijetkih koja je upozoravala na uzurpaciju i privatizaciju Islamske zajednice u Srbiji od strane njenog tadašnjeg poglavara Muamera Zukorlića, zbog čega sam prošla i još uvijek prolazim kroz brutalnu pizmu i javno razapinjanje od strane Zukorlićevih poslušnika i plaćenika.

Dakle, ja sam već, na izvjestan način, navikla da budem meta šikane, prijetnji i različitih vrsta diskvalifikacija. Neću da kažem da sam oguglala, ali sve je ovo poznato i samo mi govori da što je galama sa te strane koja me napada veća, ja bliže “gađam u metu”. Naravno, mnogo mi znači što imam podršku porodice i prijatelja, ali sve više i potpuno nepoznatih ljudi, građana i građanki iz čitave Srbije, pa i regiona.

• Posljednji napad dogodio se nedavno. Znate li ko su napadači? Da li je iko od njih sankcionisan?

Pre par dana javljeno mi je da je dječak (jer zaista se radi o jedva punoljetnom momčiću) koji me je polio Coca-Colom u ulici gde živim navodno pronađen i da će protiv njega biti pokrenut sudski postupak. Zanimljivo je, međutim, da policija nije našla ko me je napao dva dana prije Nove godine u neposrednoj blizini zgrade na čijem zidu se nalazi mural osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću.

Potpuno je jasno da su u pitanju dva mladića koja su čuvala mural i sigurna sam da policija odlično zna ko su ti momci. Uostalom, često se viđaju policijske patrole u prijateljskom ćaskanju sa tim mladim huliganima. Sve to, naravno, ukazuje ko stoji iza tog novog desničarskog svetilišta. Sasvim je jasno da se ti momci okupljaju uz punu i nedvosmislenu podršku vrha države u kojoj živim i Ministarstva unutrašnjih poslova.

• Mural zbog kojeg ste već mjesecima u fokusu javnosti u više je navrata bio prefarban i svaki put u ekspresnom roku očišćen. No, dok jasno znamo ko su borci protiv fašizma, još uvijek nije poznato ko je autor beogradskog murala čovjeku osuđenom za najteže ratne zločine. Šta autorovo skrivanje identiteta ustvari govori?

Mnogo važnije od toga ko je autor (lošeg) murala na kome se nalazi osuđeni ratni zločinac, jeste ko je spiritus movens, ko je taj ili ko su ti koji su dali zeleno svjetlo da se ta nakaza nađe na zidu prometne ulice u samom srcu glavnog grada Srbije. Ko je taj ko je finansirao izradu veoma kvalitetno zaštićenog murala (posebna smola štiti ovaj mural), ko finansira brigade mladih neofašista koji danonoćno čuvaju mural, ko je taj ko od zločinca, koji je paradigma moralnog i svakog drugog potonuća srpske politike vođene devedesetih godina, uporno želi da napravi heroja i dalje kreira laž u kojoj se srpski narod davi više od 30 godina­?

Odgovor je, kako se kaže, vidljiv iz aviona i jasno je da se radi o onima koji čine politički vrh Srbije sada, a bili su vrh i devedesetih kada je, njihovom zaslugom, razorena zajednička domovina.

• Helsinški odbor je ukazao da sve brojnije šovinističke akcije, uključujući i ovu posljednju s muralom Ratka Mladića, potvrđuju da su se vlasti u Srbiji vratile na pozicije iz devedesetih godina. Je li riječ o povratku ili nikada nismo ni izašli iz devedesetih?

U Srbiji su na vlasti isti ljudi koji su najodgovorniji za krvavi rat u Jugoslaviji, to su ljudi koji su kreirali i finansirali razaranje zajedničke države. Sve to je bila dobra dimna zavjesa za pljačku zajedničke imovine i sada se istim načinima uništava i pljačka Srbija. Ista, opskurna ekipa kukavica i zločinaca vodi Srbiju, jedino nema Slobodana Miloševića, svi ostali akteri i igrači su tu, samo što sada imaju nešto drugačiji odnos snaga i uticaja. Takođe, isti monstruozni likovi su i dalje dio bezbjednosnih službi i niko od njih ne želi da smutnja stane i da građani shvate šta im je učinjeno.

Dakle, mi zapravo nismo nikada izašli iz devedesetih. Onaj kratki blještavi pokušaj da Srbija izađe iz kala nacionalizma i otimačine, ona kometa koju je otjelotvorio Zoran Đinđić (sa svim svojim greškama i manjkavostima) završila se tragično i po njega i po čitavu Srbiju. Metak koji je raznio Zorana Đinđića, raznio je mogućnost da Srbija krene normalnim putem u procese demokratizacije, a mogu reći i normalizacije.

• S obzirom na to da se tri decenije aktivno bavite borbom protiv nacionalizma i fašizima, koliko Vam izazovna djeluje trenutna situacija u Srbiji? Koliko smo ustvari daleko od katarze? Je li ona uopće moguće?

U ovom trenutku, Srbija je otjelotvorenje zla, ludila i potpune truleži i potonuća jednog društva, ona je lešina svega što je nekada bila ova zemlja. Narod koji je podnio jednu od najvećih žrtava u oba velika rata, narod koji je dao neke od najvećih evropskih heroja, sada se srozao na samo civilizacijsko dno, spavši na infatilnog, histeričnog i lažljivog Aleksandra Vučića i njegovog večitog šefa, ludog i zlog Vojislava Šešelja, sa čitavom svitom skarednih, ogavnih i karikaturalnih likova. Oni ostatak Srbije, bukvalno, drže kao taoce. Ovde vlada potpuni medijski mrak, na ulicama vladaju Vučićevi batinaši, desničari, navijači i huligani, većina građana koja je na ivici gladi se potkupljuje zajmovima koje će i djeca naše djece otplaćivati.

U toj i takvoj Srbiji, u tom gustom i smrdljivom mraku, svijetle mnogi izuzetni pojedinci, oni su istinski heroji i heroine. Ti ljudi svakodnevno trpe neopisive pritiske, šikanu, uvrede, prijetnje, oni ostaju bez posla, atakuje se na njihove porodice, ostaju bez krova nad glavom, ali – oni ne odustaju! Zbog tih ljudi ja vjerujem da je katarza moguća, da će je biti i da će Srbija u skoroj budućnosti biti drugačija.

Ako me pitate odakle crpim svoj optimizam i vjeru da će ovde biti drugačije, ne umijem da dam odgovor na to pitanje. Možda je sasvim iracionalan taj moj stav, ali san o boljoj budućnosti Srbije, ali i čitavog regiona, niko ne može da mi oduzme. Uostalom, sve velike pobjede su uvijek i bez izuzetka najpre bili snovi nekih posebnih ljudi.

• Postoji li dovoljno jaka politička alternativa koja bi poljuljala aktuelni režim u Srbiji i stvorila preduvjete za neku sretniju budućnost neopterećenu narativom ratova iz devedesetih?

Na žalost, ja tu političku opciju još uvijek ne vidim, ali zato vidim nešto mnogo bolje i snažnije, nešto što je još uvijek nježna biljka, ali sam sigurna da će postati baobab – a to su pojedinci, časni i hrabri građani i građanke Srbije. Moj dragi prijatelj Predrag Voštinić, aktivista iz Kraljeva je prije par nedjelja dao apsolutno najbolju definiciju opozicije u Srbiji, ali, rekla bih da ovo može postati univerzalna istina na globalnom nivou: “Svaki čovjek očuvanog, elementarnog poštenja je opozicija. Onaj ko ima ikakve vrijednosti opstale od vaspitanja, pa nadalje, elementarno častan čovjek je opozicija (u Srbiji)”.

Ponoviću, možda sam naivna i infantilna, ali zbog mnogih prijatelja koje imam u cijeloj Srbiji, zbog tih blistavih pojedinaca i pojedinki, zbog onih koji imaju samo svoju čast i kičmu, koji ne trguju i ne kalkulišu, zbog onih koji znaju da se samo Istinom, Ljubavlju i Dobrotom dobijaju svi ratovi, zbog njih vjerujem da Srbija, ali i cio ovaj ranjeni i toliko puta zgaženi prostor, ima nadu, ima budućnost kakvu zaslužuju oni najbolji među nama.