Izvor: Slobodna Evropa
Ima ona pjesma Zorana Predina čiji početak, u prepjevu Arsena Dedića, glasi: „Sad je mojih pet minuta, bez kravate, raskopčan“.
Nije mnogo vjerovatno da je potpredsjednik Vlade Srbije i ministar poljoprivrede Branislav Nedimović ikada čuo te stihove, ali njegovih pet raskopčanih minuta svakako je došlo, što se najbolje vidjelo na dočeku predsjednika Vlade Crne Gore Zdravka Krivokapića na beogradskom aerodromu: scena u kojoj Krivokapić, „skockan“ po pravilima protokola, i Nedimović, koji u najboljem slučaju liči na njegovog tjelohranitelja, prolaze pored svečanog voda vojske, dugo će se pamtiti.
Autor teksta koji čitate posljednji je koji bi bilo kome zamjerao stil oblačenja, ali u tome i nije suština, nego u tome kako je to Nedimovićevo haj-nehajno oblačenje, kao da je pošao na željezničku stanicu (ovo je šala, jer Beograd željezničku stanicu više nema) da dočeka strica iz Bogutovačke Banje, na mnogim stranama protumačeno, a protumačeno je kao namjerno potcjenjivanje gosta i, samim tim, poruka šta o njegovoj vladi, a valjda i državi, misli beogradski „dvor“.
I zašto je baš tako moralo biti protumačeno.
Predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić nekoliko sati kasnije pokušaće da „ispegla“ bećarski autfit razbarušenog Nedimovića i da sve pripiše njegovom pomalo osebujnom ličnom stilu, apelujući usput za razumijevanje po načelu „i ministri su samo ljudi“. Vjerovatno bi to razumijevanje i dobila, da nema nekoliko ometajućih faktora.
Prvo, samo je po sebi presedan da jednog premijera ne dočeka drugi premijer ili premijerka (naročito kada premijer susjedne, prijateljske i „bratske“ zemlje dolazi u prvu zvaničnu posjetu!), a nisu nam pruženi uvjerljivi razlozi premijerkine neodložne spriječenosti.
Drugi nivo protokolarnog – a protokol je u diplomatiji uvijek poruka – potcjenjivanja gosta iz Podgorice takođe objašnjava sama premijerka, koja kaže da je Krivokapića trebalo da dočeka ministar spoljnih poslova Nikola Selaković ali se on, eto, zaglavio negdje na nekom aerodromu, valjda u Atini, znate kako je već to sa avioprevoznicima…
Ovo stvarno već počinje da liči na doček pomalo napornog rođaka iz provincije koji je krenuo u veliki grad na ljekarsku kontrolu, ali odjednom niko od odraslih u kući nije slobodan da ga dočeka, svi su misteriozno spriječeni.
S druge strane, Krivokapić je još možda i dobro prošao s bezopasnim Nedimovićem i njegovim farmerkama, jer Selaković umije i da podvikne na političke predstavnike susjeda i da se prema njima ophodi kao prema nekoj nižoj kasti, što je baš prije nekoliko dana demonstrirao u verbalnom okršaju s predsjednicom Kosova Vjosom Osmani.
To što je nije tretirao s odgovarajućim respektom kao predsjednicu susjedne zemlje još je i razumljivo jer je u skladu s politikom koju zastupa, ali čak ju je i kao „građanku Srbije“ vrijeđao „pokroviteljskom“ osornošću, a replika „Osmani, morate da ustanete kada govorite o Aleksandru Vučiću, predsjedniku Srbije, jer je i vaš predsjednik“ sama bi po sebi u iole civilizovanijim okolnostima bila dovoljna za ostavku ili smjenu.
Nakon koje, to jest smjene, bi građanin Selaković bio slobodan da nam pobliže objasni u kakvoj se to državi ustaje na pomen imena predsjednika. Autor ovog teksta bio je (htio-ne htio) Titov pionir, ali ga niko nije tjerao da ustane na pomen Titovog imena, iako smo i zvanično živjeli u diktaturi – diktaturi proletarijata, doduše.
Sav ovaj pomalo bizaran aerodromsko-salonski kermes liči na diletantizam i šlamperaj neviđenih razmjera i na nedopustivo privatan odnos prema uzusima državne politike i diplomatije, što je već dovoljno loše, a još je gore ako se ne radi o tome, nego o „suptilnoj“ ciničnoj poruci Krivokapiću (danas njemu, sjutra ko zna još kome u regionu) kako Vučić i njegovo okruženje tretiraju predsjednike i premijere (da o „sitnijoj boraniji“ i ne govorimo) iz zemalja pripadajućih imaginarnom, ali stvarne posljedice proizvodećem „srpskom svetu“: kao lokalne kneževe koji nisu mnogo više od vazala sa privremenom „upotrebnom dozvolom“.
A u onoj pjesmi, Predinovoj u Dedićevom prepjevu, kaže se i: „Mislim samo takve misli/ Koje su zabranjene, znam/ I kad se vratim bit ću onaj isti/ Na stanici što moli čekaj me“. Izgleda da i na Vučićevom dvoru zamišljaju susjede kao one koji stoje na stanici (ako je ikada pronađu) i mole da ih neko dočeka.