Piše: Vuk Drašković

Već dvije decenije svakog 4. i 5. avgusta, uz veliku pompu, Hrvatska proslavlja progon iz Hrvatske više od 200.000 svojih građana srpske nacionalnosti.

Vuk Drašković

To etničko čišćenje, svojstveno nacistima, proglašeno je za dan hrvatske državnosti.

Već dvije decenije svakog 4. i 5. avgusta u Srbiji se služe parastosi za ubijene u hrvatskoj „Oluji“ i molebani za prognane nesrećnike.

Pred TV kamerama, u prvim redovima tuge i osude hrvatskog zločina, najbučnija je srpska politička, crkvena, kulturna i medijska elita, ona ista koja je, odlučujuće, doprinijela hrvatskoj „Oluji“.

Da nijesu branili Srbe onako kako su ih branili, „Oluje“ ne bi ni bilo. Ta „ožalošćena porodica“ iz prvih redova bola i ogorčenja zbog tragedije Srba i Srpske Krajine spriječila je, prije dvije decenije, kapitulaciju Franja Tuđmana, kada su ga SAD, Rusija, EU i UN prinudile da prihvati i potpiše međunarodni sporazum poznat kao Plan Z-4.

Po tom sporazumu, Srbima u Hrvatskoj ponuđena je federalna, u mnogo čemu i konfederalna Srpska Krajina, koja bi imala svoj parlament, vladu, predsjednika, zakone, sudove, policiju, grb i zastavu, čak i sopstvenu monetu i pravo da Srpska Krajina sklapa i međunarodne ugovore.

Čim su objelodanjeni detalji Plana Z-4, ratno huškačka mašinerija u Beogradu uzvratila je propagandnom ofanzivom da je riječ o „podmukloj antisrpskoj zavjeri Vašingtona, Berlina i Vatikana“.

Sa sloganom „ne Hrvatskoj za sva vremena“, karavani političara, vladika, oficira DB, akademika, pjesnika, glumaca i medijskih komentatora preplavili su Srpsku Krajinu.

Agitovali su da Plan Z-4 bude odbijen, sa njima svojstvenim žarom i uz kletve sa Lazareve kosovske večere. Od uticajnih političkih partija u Srbiji samo je SPO bio za prihvatanje Z-4 i, dramatično, mjesecima, upozoravao na strašne i neizbježne posljedice odbijanja ponuđenog sporazuma.

Usred histerije u Beogradu i Kninu, američki i ruski ambasadori u Zagrebu, inače glavni promoteri Plana Z-4, Piter Galbrajt i Leonid Kerestendžijanc, posjećuju Franja Tuđmana. On ne prikriva da je ogorčen.

„Kako da prihvatim kapitulaciju Hrvatske, vi srpskim pobunjenicima dajete državu?“ – pita ih.

Tada mu Amerikanac i Rus drže poduži čas iz istorije.

Naročito ga podsjećaju na ustaški genocid nad Srbima.

I kažu mu da su Vašington i Moskva, kao i EU i UN, odlučne u zahtjevu da Srbi u Hrvatskoj dobiju najviši stepen zaštite i svoje samouprave.

Uz gunđanje i bijes, Tuđman prihvata Plan Z-4.

Američki i ruski ambasador, sa Tuđmanovim potpisom na sporazumu, odlaze u Knin, kod vođa Srpske Krajine. U centru grada vrtjeli su se jaganjci na ražnju. Oni su razumjeli da se priprema slavlje.

„Slomili smo Tuđmana, potpišite, pa da nazdravimo“, kaže Rus i pruža Plan Z-4 Milanu Martiću, predsjedniku Krajine.

„Mi taj papir odbijamo, ne želimo ni da ga uzmemo u ruke“, odgovara Martić.

Dvojica ambasadora su pomislila da je u pitanju šala.

„Odbijamo odlučno, tako nam je naredio Milošević“, pojašnjava Martić.

Šokiran, ruski ambasador mu kaže: „Ovim ste, i srpskom narodu i sebi, potpisali smrtnu presudu.“

Ipak, da se ta presuda izbjegne, Piter Galbrajt i Leonid Kerestendžijanc odlučuju da krenu u Beograd, da umilostive Slobodana Miloševića, ali on odbija da ih primi.

Tada je Franjo Tuđman dobio zeleno svijetlo za vojne operacije „Bljesak“ i „Oluja“.

„Štovani predsjednik Srbije“, kako je oslovljavan u čestim kontaktima sa Tuđmanovim emisarima, smatrao je da je Plan Z-4 katastrofalan ne samo za Tuđmanovu Hrvatsku nego i za njegovu Srbiju.

Srpska država u hrvatskoj državi! Miloševića je to razdraživalo kao crveni plašt bika u areni.

Strepio je da će, bude li prihvaćen, Plan Z-4 biti opasni pelcer za sličan status Kosova u Srbiji. Formula „dva K“, Krajina i Kosovo, uveliko je diskutovana u Vašingtonu, a saglasnost Moskve Borisa Jeljcina bila je osigurana.

Odbacivanjem Z-4, kalkulisao je Milošević, propašće ti planovi, a neizbježni slom Srpske Krajine i egzodus Srba uklopiće se u njegovu verziju „2K“, njegovu simetriju između Krajine i Kosova.

Na isti način na koji će krajiški Srbi biti prepušteni Tuđmanovom maču, njegovom maču moraće biti prepušteni Albanci na Kosovu.

Etničko čišćenje Srba za etničko čišćenje Albanaca. Gubitak za dobitak. Krajiški poraz za kosovsku pobjedu.

Na Dedinju su znali šta se priprema na Pantovčaku i, planski i saveznički, pomogli Tuđmanu da „Oluja“ bude uspješna i munjevita.

Iz Srpske Krajine povučena su ubojita oružja, a general Ratko Mladić, zapovjednik vojske bosanskih Srba, povučen je na istok, 500 kilometara daleko od Knina, da „oslobađa“ Žepu i Srebrenicu, bošnjačke enklave pod zaštitom UN, uz samu granicu sa Srbijom.

Od zločina je opasniji zaborav zločina. I da nije tog zaborava, kao i neistina, koje potapaju današnju Srbiju, i da ima neke više pravde, „ožalošćena porodica“ iz prvih redova parastosa za stradale u „Oluji“, oni što nariču najglasnije, odlazili bi svakog 4. i 5. avgusta u Knin i Zagreb na proslave pobjede koju su oni pripremili. Od njih nema zaslužnijih časnika hrvatske „Oluje“.

Od njih nema zaslužnijih za svaku tragediju od 1990. do danas. Antizapadni fanatici, pravoslavni ziloti, svemoćne tajne policije i njihova mreža svuda gdje se odlučuje, jahači su srpske apokalipse.

Na isti način na koji su odbacili Plan Z-4, pet godina ranije, uoči rata u Jugoslaviji, odbacili su američki poklon od pet milijardi dolara i pozivnicu da se država priključi NATO alijansi i Evropskoj zajednici naroda.

Pocijepali su i haški dokument lorda Karingtona, Vens-Ovenov plan. Uvijek su birali rat i smrt. Jedino su u Dejtonu, koji mjesec poslije hrvatske „Oluje“ u Krajini i srpske „Oluje“ u Srebrenici, pristali na mir.

I, odmah, krenuli da spremaju srpsku „Oluju“ na Kosovu.

Izazvali su i prizvali NATO bombe, poraženi potpisali kapitulaciju, izgubili Kosovo i proglasili pobjedu, uzrokovali albansku „Oluju“ i novi egzodus Srba.

Na smrti i nesrećama miliona ljudi sticali su bogatstvo i krvavu slavu, opstajali kao staratelji i zaštitnici nacionalnih interesa u državi onesvešćenoj od strahota, a propagandom zaborava i montiranim optužnicama o svjetskoj „antisrpskoj zavjeri“ pribavljali sebi alibi.

I, evo ih, propagandisti mržnje i smrti jašu ponovo. Sa istom strašću i sa istim rječnikom kao i kad su vešali i obesili Plan Z-4.

Sada ruše Briselski sporazum, prebrojavaju i „brane“ Srbe po Crnoj Gori, sipaju so na još nezacijeljene rane nesrećne Bosne i Hercegovine, propovjedaju slom Evrope i divnu srpsku zoru iz Rusije.

I sve to filuju pjevanjem po televizijama, kičem i krimi storijama po novinama, da ubiju u narodu i posljednje ostatke razuma.

Nadmašuju i sebe same iz devedesetih. Malo im „oluja“, hoće još.

Tekst objavljen u dnevnom listu Danas 2015, na dvadesetogodišnjicu akcije „Oluja“

guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve