Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Srbija nakon presude Mladiću: Poricanje, negiranje, optuživanje…

Trudio se Vučić iz petnih žila, govorio (iz svog ureda) čak dva puta, ali se tokom obe besede, umesto Savetu bezbednosti UN-a, gde su njegovu zemlju svi listom kritikovali zbog loše saradnje sa Mehanizmom u Hagu, priznanja zločina i osude zločinaca, zapravo obraćao svojim glasačima.

Piše: Dragan Banjac

Ako se izuzmu reakcije koje su se nakon izricanja presude ratnom zločincu Ratku Mladiću rečene u Hagu, Sarajevu i Srebrenici, “prvi srpski komentari” stigli su iz Banja Luke. U Beogradu je dugo vladao muk, najverovatnije zbog, kako je rekla premijerka Ana Brnabić, čekanja da sve “objasni” srpski predsednik Aleksandar Vučić, koji se, tokom sinoćne sednice Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija čak dva puta online obratio planeti.

Predsednica bh. entiteta Republika Srpska Željka Cvijanović ocenila je da je tribunal u Hagu ovom presudom “još jednom potvrdio ulogu antisrpskog suda, koji odgovornost za ratne zločine ne utvrđuje prema dokazima, već prema nacionalnoj pripadnosti optuženika. Da je suprotno, današnju presudu ne bi sa slobode pratili neki od najzloglasnijih haških optuženika, poput Nasera Orića, Ramusha Haradinaja, Ante Gotovine, kao i brojni drugi iz čijih zona odgovornosti su Srbi zauvijek nestali”, izjavila je Cvijanović.

Njen mentor, član Predsedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik, prema očekivanju, ocenio je da haška presuda Mladiću “nema mnogo veze sa pravom i pravdom”. Mišljenja je da Haški tribunal nije ostvario osnovne cilljeve svog nastanka, povećanje poverenja među narodima. Kaže da se ovakvom presudom “pokušavaju postići mnoge stvari i da je prva od njih očuvanje karijere onih koji su satanizovali srpski narod, zastupajući navode da su Srbi silovali 60.000 muslimanki. Mi Srbi moramo da naučimo da ne možemo da mijenjamo te stereotipe dok su živi oni koji su ih kreirali ili ne budu mimo političke moći da o tome odlučuju.”

Srpski mit kao fantazija ili bajka

Zanimljivo da je Dodik posle svega smogao snage da kaže kako se “pokušava napraviti mit o Srebrenici”, koji se “nije desio”. Ako pogledate figurativno značenje reči mit, teško je odgonetnuti na šta je ciljao – neverovatan, fantastičan događaj, bajka. Ako je već kanio da ne izgovori reč genocid, mogao je da se provuče sa – zločinom ili masakrom. “Ova fascinacija nepravdom međunarodnog faktora neće moći da zaživi u našem narodu. Na ovaj način je Mladić poslat direktno u legendu. Srpski narod zna da bi bez njegovog komandovanja bila mnogo veća stradanja našeg naroda. Srbi su najveći stradalnici u bivšoj Jugoslaviji.” Ni legende nisu više što su nekad bile.

Državna televizija je sinoć, pred prenos sednice Saveta bezbednosti UN-a, imala tri gosta – Mladićevog advokata Branka Lukića, advokata Tomislava Višnjića i istoričara Predraga Markovića. Lukić je, uz tvrdnju da je neraspoložen, zažalio što nije bilo razumevanja da se postupak vrati na početak, a Višnjić da je Tribunal prilikom mnogih presuda, umesto dokaza, koristio pritiske i silu. Lukić ne poriče da je zločin počinjen, ali da s tim general Mladić “nema ništa”, jer je bio u Beogradu, a da je za masakr odgovoran njegov zamenik, general Manojlo Milovanović.

Istoričar Marković je konstatovao da ova presuda neće doprineti pomirenju i uspostavi novih odnosa poverenja među narodima Zapadnog Balkana, ističući da su Srbi “najosuđivaniji ljudi u istoriji za ratne zločine”. Za Srebrenicu je, kaže, pedesetak Srba dobilo 700 i nešto više godina zatvora, dok je za Auschwitz van Poljske suđeno ukupno 116- optuženih, od kojih su neki dobili dve-tri godine zatvora, kao da su napravili saobraćajnu nesreću.

Tuđe zakone ne poštujemo, naše ne kršimo

Mladićev sin Darko javio se iz Haga, putem video bima u istoj emisiji, rekavši da mu je otac smiren, prkosno raspoložen… da njegova sudbina nije bitna i da je važno jedino da se RS čuva i sačuva. Predsednik srpskog parlamenta Ivica Dačić rekao je da pritisci na Srbiju na sednici Saveta bezbednosti UN-a nisu neočekivani i da je licemerna izjava da Srbija negira genocid i glorifikuje ratne zločine. Ta ocena protiv Srbije se bazira na zahtevu za izručenje onih koji se terete za nepoštovanje suda, rekao je Dačić i potegao “ključni dokaz” da to delo nije predviđeno “našim zakonom”.

Predsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak kategoričan je da će pravosnažna presuda Mladiću sprečitiu nove zločine. Ovo s Mladićem mora da se shvati kao “poraz politike koja je razorila Jugoslaviju, koja je uvela priču o etničkom čišćenju”. Čanak kaže da je nije sporna odgovornost političkog vrha u Srbiji tog vremena i da se mora pokazati šta je bila prava ideja politike tog vremena – preuzimanje Jugoslavije i stvaranje nekog oblika političke “srbislavije”. Katarza na Balkanu nije moguća, kaže Čanak, jer da bi došlo do katarze, mora se suočiti sa stvarnošću, a na to niko nije spreman.

Predsednik Građanskog demokratskog foruma Zoran Vuletić rekao je da se nije moglo i nije smelo ništa drugo već da se potvrdi prvostepena presuda jednom od najvećih zločinaca ratova devedesetih. “Doživotni zatvor je pravda koja je stigla zlog vojskovođu, koga, nažalost, i danas mnogi neodgovorni i neobjektivni smatraju herojem”, naveo je Vuletić i podsetio da je aktuelni predsednik Srbije, u vreme dok je bio visoki funkcioner ultranacionalističke Srpske radikalne stranke, Mladiću bio namenio jednu ulicu na Novom Beogradu. Nisam siguran da neće dobiti ulicu.

Vraćanje na Drugi svjetski rat

Trudio se Vučić iz petnih žila, govorio (iz svog ureda) čak dva puta, ali se tokom obe besede, umesto Savetu bezbednosti UN-a, gde su njegovu zemlju svi listom kritikovali zbog loše saradnje sa Mehanizmom u Hagu, priznanja zločina i osude zločinaca, zapravo obraćao svojim glasačima. Vučić je prebacio mnogim državama članicama što su od Srbije zatražile da poštuje Rezoluciju 1966, rekavši da te reči dolaze od onih koji su brutalno kršili Rezoluciju 1244, “koja se odnosi na teritorijalni integritet Savezne Republike Jugoslavije, tako što su počeli da priznaju nezavisnost Kosova”. Valja dobiti još jedne izbore.

Ambasadoru Hrvatske pri UN-u Ivanu Šimonoviću, koji je tokom obraćanja kazao da je jasno ko je bio đavo u ratovima devedesetih, sa jasnom aluzijom na tadašnjeg predsednika Srbije Slobodana Miloševića, Vučić je reagovao vraćajući se na Drugi svetski rat. “Postojao je jedan koncentarcioni logor u malom mestu koje se zove Jasenovac i mislim da svi znaju ko je bio đavo… Zašto pred sudom u Hagu ni jedan jedini Hrvat nije proglašen odgovornim za zločine nad Srbima u Hrvatskoj?”, pitao je Vučić, a za obraćanje ambasadora Bosne i Hercegovine pri UN-u Svena Alkalaja rekao je da je u New Yorku, zbog izostanka salgasnosti tri člana bh. Predsjedništva o nastupu, iznosio “privatno mišljenje”.

Poput deteta, Vučić kritike njemu i Srbiji prebacuje na druge. On ne izručuje svoje bivše radikale Petra Jojića i Vjericu Radetu, poštujući “međunarodno pravo i zakone Srbije”, te navodi da je i Francuska odbila da Hagu izruči Florence Hartmann, takođe optuženu za nepoštovanja suda. Vučić je rekao da su Srbi u Hagu osuđeni na ukupno 1.138 godina zatvora, da Srbija osudjuje “strašan zločin” u Srebrenici i da izražava najdublje saučešće…

Dok je za Bošnjake Mladić ratni zločinac i krvnik, za većinu Srba – kako u Srbiji, tako i u “okolnim srpskim zemljama” (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Crna Gora) – on je heroj zaslužan za odbranu srpskog naroda u ratu u Bosni i za stvaranje RS-a.

‘Ratislav protiv Ratimira’

Nakon izricanja presude, na zidinama Starog grada u Trebinju istaknuta je trobojka s Mladićevim likom i natpisom Heroj. Lokacija nije slučajno odabrana. U tom delu grada (Kastel) većinom su živeli Bošnjaci, a one koje nisu pobili tamošnji Srbi prognali su, provodeći zamisli Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića te “izvođača radova” Ratka Mladića. Poruke slične sadržine isticane su i u Banjoj Luci i još nekim mestima u RS-u. Beograd se, ovaj put, oglušio i veličanje lika i dela zločinca velikodušno prepustio navijačima Crvene zvezde i Partizana.

Nešto lično. U vreme kada je protiv Mladića (Radovana Karadžića i Milana Martića) podignuta optužnica (25. jula 1995. godine) sa kolegama iz Naše Borbe nalazio sam se u izgnanstvu u Nušićevoj ulici, nedaleko od Terazija, u Udruženju granskih sindikata “Nezavisnost”. Kolege Nikola Burzan i Šime Vučković običavali su da se povremeno izgube u baštici (ispod stepenica, prema Čumićevom sokačetu) sa dva stolića i zvali su me da im se pridružim. Rashlađivali smo se pivom, ali idilu je pokvarila glavna urednica Gordana Logar. Prilazi mi i kaže: “Optužen je Mladić idi, imaš dvostubac…”

Nisam krenuo. I kad sam pomislio da je zadatak dala nekom drugom, opet stiže Goca: “Moli te tvoja sestra…” Ustao sam, ispisao se turom uz zadirkivanja Burzana i Vučkovića i napisao komentar naslovljen sa Ratislav protiv Ratimira. Veoma neprijatan susret sa Mladićem u Srebrenici ću prećutati. Kasno je za to, a među živima, nažalost, nije Zoran Petrović Piroćanac da to potvrdi. Jedini smo tada bili tamo s ove naše bande.

 

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve