piše: Dejan Atanasijević
Tijelo bivšeg predsjednika Srbije počiva ispod lipe u dvorištu porodične kuće u Požarevcu, ali njegov mozak je, po svemu sudeći, ostao u Hagu.
Više osoba koje su u vrijeme Miloševićeve smrti radile za Međunarodni krivični tribunal za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji potvrdilo je za BBC priču o kojoj se godinama šuškalo u hodnicima Tribunala: da je tijelo isporučeno porodici, ali je mozak zadržan na Holandskom forenzičkom institutu u Hagu.
Miloševićevo tijelo je, u okviru istrage koju je u paralelno sa holandskim vlastima sproveo Tribunal, podvrgnuto autopsiji. Nakon toga je u zatvorenom kovčegu predato Miloševićevom sinu Marku, koji je doletio iz Moskve da ga preuzme.
Međutim, za dubinsku toksikološku analizu mozga koju su holandski patolozi željeli da obave bilo je potrebno više vremena, tako da je mozak, navodno, ostao u Institutu.
Neki otrovi se, naime, brzo razgrađuju u organizmu, ali njihovi tragovi ostaju u moždanom tkivu, te je ova patološka analiza dio prakse detaljnijih istraga.
“Sjećam se da je Miloševićevo tijelo u martu 2006. vraćeno u Srbiju bez mozga”, rekao je za BBC Kristijan Šartije, koji je u to vrijeme bio portparol Tribunala.
„Ne znam šta je bilo poslije – da li je mozak vraćen porodici cio ili u djelovima, ili je ostao na Institutu, ili je uništen”, kazao je on.
I Florans Artman, koja je 2006. bila portparolka glavne tužiteljke Tribunala Karle Del Ponte, kaže slično.
„Zbog strogih holandskih zakona o privatnosti nijesmo mogli da provjerimo da li je u Hagu ostao samo mozak, ili još neki djelovi tijela. Takvu informaciju mogu da dobiju samo holandski ili srpski državni organi, ili članovi porodice”, ispričala je ona.
Na pitanje novinara BBC-ja na srspkom, Niki Džensen, portparolka Holandskog forenzičkog instituta, odgovara:
„Na žalost, nije nam dozvoljeno da dajemo informacije o pojedinačnim slučajevima, osim na zahtjev ovlašćenih pravnih lica”, napisala je u odgovoru.
„Uopšteno govoreći, međutim, Institut ima pravo da zadrži određene uzroke radi daljih pretraga, na primjer, za toksikološke analize”, poručila je Džensen.
Smrt u ćeliji
Milošević je u subotu ujutru, 11. marta 2006. pronađen mrtav u ćeliji pritvorske jedinice u haškom predgrađu Sheveningen.
Tijelo je pronašao stražar, koji je nakon bezuspješnog pokušaja reanimacije obavijestio nadređene da je pritvorenik preminuo.
Nakon što je smrt potvrdio i glavni ljekar pritvorske jedinice, doktor Paulus Falke, ćelija je zapečaćena. S obzirom da je bio vikend, prošlo je nekoliko sati dok se nije pojavio holandski sudski vještak, koji je potpisao osmrtnicu.
Miloševićevo tijelo potom je prevezeno u Holandski forenzički institut (NPI), jednu od najuglednijih institucija te vrste u svijetu. Isti Institut bio je angažovan u vezi sa istraživanjima okolnosti smrti novinarke Dade Vujasinović.
Uznemiren zbog glasina koje su počele da kolaju u medijima da je Milošević otrovan, predsjednik Tribunala Fausto Pokar naredio je opsežnu istragu koju je povjerio sudiji Kevinu Parkeru.
Rezultati istrage, koja je vođena paralelno sa istragom holandskih vlasti, objavljeni su u maju 2006. i mogu se naći na sajtu Tribunala.
Od čega je Milošević umro?
Prema Parkerovom izvještaju, Milošević je umro između 7:30 i 8 sati ujutru, malo više od sat vremena prije nego što ga je stražar pronašao.
Patolozi su utvrdili da je smrt nastupila usled srčanog udara, prouzrokovanog dugogodišnjom hipertenzijom i zadebljanjem srčanog mišića lijeve komore.
Toksikološkom analizom pronađeni su tragovi preparata za snižavanje pritiska koji su Miloševiću bili prepisani, ali i nekih drugih lekova – uglavnom sedativa – koje je, kako piše u izvještaju, uzimao na svoju ruku.
Ništa od toga, međutim, nije moglo da izazove srčani udar, tako da je konačan zaključak da je smrt bila prirodna.
„Nikakav otrov, niti bilo koja hemijska supstanca koja bi mogla da dovede do smrti nijesu nađeni u tijelu… Nijesu uočeni ni tragovi nasilja”, kaže se u izvještaju, na strani 12.
Istraga je opovrgla i tezu da se Milošević sam ubio.
„Nijedna osoba koja je u danima prije smrti imala kontakt sa Miloševićem nije uočila bilo šta što bi ukazivalo na rizik od samoubistva ili samopovređivanja. Objektivne okolnosti pod kojima je tijelo nađeno, kao i rezultati autopsije, ne daju osnova za mogućnost samoubistva”, naveo je sudija Parker.
Viski, cigarete i pilule
Iako je istraga pokazala da se ne radi ni o ubistvu ni o samoubistvu, konstatovano je da je Milošević nehotice sam doprinio svojoj smrti i to nas dva načina: nije slušao savjete ljekara i poigravao se ljekovima. O tome se u izvještaju citiraju navodi lekara u pritvorskoj jedinici, na strani 29.
Ne samo što je uporno odbijao da drži dijetu, nego je nastavio da puši, izbjegavao fizičke aktivnosti i konzumirao alkohol koji su mu krišom doturali u ćeliju, piše dalje u izveštaju, navodeći neke od zabilježenih slučajeva.
To nije bilo teško izvesti, jer su članovi Miloševićevog pravnog tima često donosili kolica prepuna dokumentacije, a stražari ih nisu detaljno pretresali da ne bi ugrozili povjerljivost odbrane.
Sem toga, Milošević je povremeno umjesto preparata koji su mu bili prepisani uzimao pilule koje je nabavljao na svoju ruku, tvrdi se u izvještaju.
Tako je, navodi se na strani 34 izvještaja pretresom prostorije koju je Milošević koristio za pripremu odbrane, 4. jula 2004. pronađena boca viskija i dvije kutije tableta koje mu nisu bile prepisane: midalozam (pilule za spavanje) i prezepam (sredstvo za umirenje). Oba lijeka su proizvedena u Srbiji.
Skoro dvije godine kasnije, u februaru 2006, kod Miloševića su ponovo nađeni isti ljekovi, u koverti na kojoj je pisalo „Miša”.
Istragom je utvrđeno da je ljekove u pritvorsku jedinicu unio advokat Dragoslav Ognjanović Miša, koji je u to vrijeme zastupao Miloševića, piše u izvještaju.
Ognjanović je ranije ove godine ubijen u Beogradu. Istraga o ovom ubistvu još uvijek traje.
Pokušaj puta u Rusiju
Uobičajeni koktel ljekova koji su Miloševiću prepisali haški lekari u početku su dobro djelovali ali je, u mjesecima koji su prethodili smrti, sve češće dolazilo do naizgled neobjašnjivih skokova krvnog pritiska.
Milošević je, tvrdeći da u Hagu ne prima adekvatnu terapiju, u decembru 2005. zatražio da ga privremeno prebace na liječenje u Rusiju. Grupa ruskih ljekara koja ga je na njegov zahtjev pregledala podržala je taj zahtjev.
Sudsko vijeće MKSJ je to odbilo, a na odluku je presudno uticao rezultat jedne analize krvi, rađene kratko vrijeme nakon Miloševićevog zahtjeva da se liječi u Rusiji.
Kako Milošević nije reagovao ni na pojačane doze ljekova za snižavanje pritiska, naručene su dodatne analize i one su u januaru 2006. pokazale prisustvo rifampicina, rijetkog antibiotika koji se koristi za liječenje lepre i tuberkuloze. U zemljama Evropske unije se ne prepisuje, a u nekim medicinskim izvještajima se tvrdi da poništava dejstvo ljekova za snižavanje pritiska.
Milošević je u pismenoj izjavi, kao i u pismu koje je tri dana prije smrti uputio ruskom Ministarstvu spoljnih poslova negirao da je uzimao rifampicin, tvrdeći da mu ga je neko dao bez njegovog znanja.
Sudije mu nijesu povjerovale, jer rifampicin može da oboji mokraću pacijenta u jarkocrvenu, što bi Milošević svakako primijetio i tražio pomoć ljekara – osim u slučaju da ga je sam uzeo, smatrali su.
Do danas nije utvrđeno ko je unio ovaj antibiotik u pritvorsku jedinicu. Rezultati finalne autopsije, međutim, nijesu ukazali na značajno prisustvo ovog medikamenta u tkivu.
Milošević se žalio na odluku da mu se ne dozvoli liječenje u Rusiji, ali je umro prije nego što je žalba razmotrena.
Tragom kovčega
Miloševićev sin Marko je 14. marta, tri dana poslije očeve smrti, doputovao iz Moskve i preuzeo tijelo iz Holandskog forenzičkog instituta. Bio je u pratnji pravnog tima i grupe ruskih ljekara.
„Moj otac nije umro, on je ubijen”, rekao je novinarima AFP Milošević junior kada je sletio na amsterdamski aerodrom, ali potom više nije davao izjave za medije.
Ruski ljekari su odgledali video snimak preliminarne autopsije (koja nije uključivala mozak) i pregledali tijelo prije nego što je prebačeno u limeni sanduk, koji je potom odvezen na aerodrom i smješten u posebnu prostoriju.
Sanduk je poslije nekoliko sati zavaren i ukrcan u avion za Beograd poslije neophodnih carinskih formalnosti.
Tamo su ga dočekali Miloševićevi prijatelji i saradnici, a Miloševićev sin se vratio u Moskvu, gdje ima status političkog azilanta.
Po dolasku u Beograd, posmrtni ostaci bivšeg predsjednika Srbije prenoćili su u jednoj privatnoj mrtvačnici na periferiji grada.
Sanduk ni tamo nije otvaran, premda su se u nekim medijima pojavile teorije da je Miloševićeva smrt lažirana i da je on tajno prebačen u Moskvu.
„Postoje razne gluposti, ali zamislite da je otvoren kovčeg. Milošević je već osam dana mrtav”, rekao je novinarima televizije B92 Miloševićev saradnik i visoki funkcioner Socijalističke partije Srbije Zoran Anđelković 18. marta, na dan sahrane.
„Mi smo čak mislili da promijenimo kovčeg, ali pošto je vršena obdukcija, to je limeni kovčeg unutra”, kazao je on.
Nakon što je nekoliko sati bio izložen na platou ispred Savezne skupštine, kovčeg je vozilom privatnog prevoznika prebačen u Požarevac i sahranjen u dvorištu porodične kuće.
„Niko nije mogao da pogleda u kovčeg jer je bio ‘zašvajsovan’. Niko to ne može, sanduci su uvijek zatvoreni na poseban način”, izjavio je ranije ove godine za medije autoprevoznik Radiša Mihajlović – Drnda, koji je lično vozio mercedes sa posmrtnim ostacima.
Šta dalje?
Prema riječima sagovornika BBC-ja, samo državni organi i Miloševićeva porodica mogu da zahtijevaju informacije od Holandskog instituta. Miloševićev sin Marko i supruga Mira Marković su još u Moskvi kao političke izbjeglice, a ćerka Marija živi u Crnoj Gori.
Bilo ko od njih može da zatraži od Holandskog patološkog instituta da im kažu šta je od Miloševićevih ostataka ostalo u Hagu, a mogu i da zatraže ekshumaciju.
Ekshumaciju, odnosno iskopavanje sanduka bi mogla da traži i opština Požarevac, na osnovu toga što je Milošević sahranjen mimo člana 2 Zakona o grobljima i posmrtnim ostacima koji izričito propisuje da se umrla lica ne mogu sahranjivati van groblja.
Dok se nešto od toga ne desi, misterija oko Miloševićevog mozga ostaće neriješena, više od 12 godina nakon njegove smrti.
izvor BBC serbian