Rusija razvija „potencijal za destrukciju“ na Balkanu, što bi moglo destabilizovati zemlje u ovom regionu, upozorio je visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Kristijan Šmit.
Intervju za Dojče Vele prenosimo u nastavku:
Vi ste rekli da Vladimir Putin potpiruje situaciju na Balkanu. Što to znači?
Situacija na Zapadnom Balkanu je generalno stabilna ali nije pošteđena uticaja agresorskog rata, koji Ruska Federacija vodi protiv Ukrajine.
Mnogi ljudi strahuju od prebacivanja ratnog sukoba na ovo područje. Ja ne, ali vidim potencijal za destrukciju, potencijal da se putem fake news-a i drugih metoda prouzrokuju krizna žarišta, koja bi mogla destabilizovati zemlje regije, posebno Bosnu i Hercegovinu. I to kod mene izaziva veliku zabrinutost.
Velika zabrinutost vlada i ovdje u Europi. Vidjeli smo da je kancelar razgovarao s predsjednikom Srbije i premijerom Kosova. Vode se intenzivni diplomatski razgovori. Njemačka ministrica vanjskih poslova bila je u regiji, kao i ministrica odbrane. Koliko bi Evropa trebala biti zabrinuta zbog gubitka uticaja i kredibiliteta u pogledu pripreme puta tih zemalja u EU?
Prije svega, mogu reći da sam jako zahvalan njemačkoj vladi koja intenzivno vodi brigu o regiji. Ova regija, naime, postaje jedna od ključnih u stvaranju političke klime. Ona će to biti i nakon rata protiv Ukrajine. Vjerujem da korisna i razumna primjena instrumenata kojima raspolaže Evropska unija može djelovati umirujuće.
Na kraju ćemo se morati zapitati: Može li ova država – Bosna i Hercegovina i mogu li ostale zemlje u EU? To će pokrenuti još nekoliko pitanja, a u međuvremenu moramo raditi na stabilizaciji prilika. To znači da moramo raditi na stvaranju povjerenja i koristiti taj kapital. Jer, ljudi očekuju da stvari više ne idu po zlu. Što znači po zlu? U Bosni i Hercegovini ljudi su iskusili, posebno u Sarajevu, što znači tri godine živjeti pod opsadom, živjeti u uslovima brutalnog rata i brutalnih sukobljavanja. I niko, bez obzira kojoj etničkoj skupini pripadao, nema interesa da to ikada više doživi.
Oni imaju veliko povjerenje u međunarodnu zajednicu i Evropu da to spriječi. To je zapravo suština onoga što je naš zadatak, kako bismo ovoj zemlji dali mogućnost da se samostalno razvija.
Zapadni Balkan je na vrhu liste prioriteta, takođe i ovdje u Berlinu. Njemačka ministrica vanjskih poslova bila je tamo u posjeti. Predsjednik Srbije i premijer Kosova posjetili su Berlin. Što se time do sada postiglo?
Smatram da je, i ako trenutno ne mogu govoriti u ime Evropske unije ili njene politike, s globalne tačke gledišta potrebno djelovati po mjeri u zavisnosti od situacije u zemljama. Potrebni su nam prepoznatljivi pomaci u tim zemljama, koje će onda biti u stanju iskoristiti pravi trenutak za evropske integracije.
Ako neko ima osjećaj da se ništa ne mijenja na bolje, da je pravna država još uvijek slaba, da ne može pronaći posao ili adekvatne uvjete za posao – on reaguje na to i odlazi u druge zemlje, u zemlje Evropske unije. Zato moramo stvoriti temelj za povjerenje. To nije lako. Ali postoje instrumenti koje bismo mogli koristiti.
Ako pogledate da je prošlo 27 godina od Dejtonskog sporazuma, onda se i sam čudim koliko malo je hrvatskoj, srpskoj i bošnjačkoj strani uspjelo uskladiti razlike u sjećanju na prošlost i pretopiti ih u zajedničko razumijevanje budućnosti. Svi se sjećaju onoga što je bilo, ali ne izvode baš pouzdane zaključke o tome što ne bi trebalo biti u budućnosti i do čega mora doći.
Kako procjenjujete predsjednika Srbije? On govori o jednom kompromisu kojeg želi postići po pitanju dosadašnjeg nepriznavanja Kosova, kao nezavisne države. Njemačka je potpuno jasno ponovila zahtjev da mora doći do priznanja i da je to uslov za ulazak u Evropsku uniju. Očekujete li doista iskorak u bliskoj budućnosti?
Iskorak će biti teško postići. I ovdje, kao posmatrač, mogu zamisliti da bi postupno usaglašavanje imalo smisla. To za mene znači, što se tiče priznavanja Kosova, koje nije uslijedilo ni od strane pet članica EU-a, omogućiti u svakom slučaju pragmatičnu saradnju između dvije države, Kosova i Srbije.
Iz kakve zemlje mi Njemci dolazimo? Imamo iskustvo u saradnji između Istočne i Zapadne Njemačke, iako nije bilo međusobnog priznanja. I takav pragmatičan način, koji se naravno ne može prenositi jedan kroz jedan, bila su to vremena hladnog rata i komunizma, ali ja bih izvukao iz toga misao: da nikada nećemo napraviti sve ono što je moguće, ali to što napravimo, napravićemo s dobrom voljom. Nažalost, to za sada nije prepoznato u odnosima između Srbije i Kosova. I na tome se mora raditi.
Evropa sada ima u fokusu zapadni Balkan. Kako ocjenjujete ulogu SAD-a?
Prije svega, moram zaključiti da su Amerikanci opet tu, da su se ponovo vratili u smislu da osjećaju odgovornost za regiju. Oni su decidirano postavili za cilj saradnju s Evropskom unijom i ona se mora dalje graditi. Hvala Bogu da u SAD-u više nemamo raspravu o razmjeni teritorija, koja bi kao trebala dovesti do smirivanja situacije u regiji.
Na temelju Dejtonskog sporazuma, čiji je najveći uspjeh što je jednostavno donio mir i prekid vatre, moramo dalje razvijati zemlju. Može se reći: to je jako kasno ali kad to kažem, ne mislim da je prekasno, kako bi pokušali da uz američku podršku ipak dođe do jasne orijentacije u smjeru Evropske unije.