Realizacija memoranduma SANU: Sukob u Crnoj Gori nije bezazlena čarka, već novi velikosrpski projekat

Piše: Damir Pilić (Slobodna Dalmacija) 

Malokad je neki vjerski obred tako malo sličio na vjerski obred kao u nedjelju na Cetinju. Ustoličenje crnogorskog mitropolita Srpske pravoslavne crkve Joanikija – ustoličio ga je patrijarh SPC-a Porfirije – ostalo je u dubokoj sjeni vojno-policijske sile koja je tu ceremoniju omogućila.

Nije u čitavoj toj sakralnoj epizodi bilo „v” od vjere, ni „e” od evanđelja, ni „p” od poniznosti, ni „u” od uviđavnosti, ni „r” od razumijevanja, ni „t” od tolerancije – sva ta moguća značenja Joanikijeva ustoličenja isparila su u magli, dimu i oštrom mirisu policijskih suzavaca bačenih na građane Cetinja, a u režiji SPC-a. Čak je i ateistima bilo mučno gledati takvu zloupotrebu vjere.

Umjesto tajanstva religijskog obreda u duhu hrišćanske poniznosti, dobili smo agresivnu vojno-redarstvenu demonstraciju sile kojom je brutalno prekršena većinska volja građana Cetinja, ali i svih onih građana Crne Gore kojima Cetinje – kao nekadašnji glavni grad crnogorske kraljevine – predstavlja istorijski simbol i duhovno središte crnogorstva.

A to crnogorstvo u našoj je epohi najviše napadano baš od Srpske pravoslavne crkve, koja ne priznaje autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, te negira i smisao crnogorske države, čak i samo postojanje crnogorskog naroda. U viziji SPC-a Crnogorci su Srbi koji u zabludi misle da nisu Srbi, CPC je izmišljena sekta, a crnogorska država je odmetnuta srpska zemlja.

Baš zato građani Cetinja u velikoj većini nisu željeli da se ustoličenje mitropolita SPC-a održi u njihovom gradu, koji u kompleksnosti crnogorskog identiteta predstavlja montenegrinski bastion: na popisu iz 2011. više od 91 posto Cetinjana izjasnilo se Crnogorcima, a manje od četiri posto Srbima.

Stoga su uoči ustoličenja građani Cetinja masovno izašli na ulice i blokirali sve cestovne prilaze svom gradu, kao jasan znak da Porfirije i Joanikije nisu dobrodošli na Cetinje.

Neshvaćeni apostol Matej

U građanskom bontonu, kad te netko ne želi u svojoj kući, ti to ponizno uvažiš, a slično stoji i u Evanđelju po Mateju, da sad ne citiramo. No SPC-ov patrijarh Porfirije odbacio je i građanski bonton i neshvaćenog apostola Mateja, te je cestovne barikade zaobišao helikopterom, u društvu naoružanih specijalaca koji su ga na tratini ispred Cetinjskog manastira pancirnim dekama štitili od dobrodošlice razdraganih domaćina.

Bio je to upečatljiv prizor prožimanja duhovnih i militarističkih vrijednosti. Kao 1991., rekli bi istoričari.

Bila je to i demonstracija moći Srpske pravoslavne crkve: prva prosrpska vlada u istoriji nezavisne Crne Gore, izabrana lani upravo presudnim uticajem SPC-a, u ovoj je prigodi prednost dala crkvenim gostima iz Beograda u odnosu na vlastite građane iz Cetinja, duhovnog središta crnogorstva.

Zato su Porfirije i Joanikije morali doći na Cetinje helikopterom, iako im je iz cestovnih barikada bilo jasno da su nepoželjni – zato da bi SPC pokazao ko je gazda u Crnoj Gori.

Mnogi ovaj sukob podcjenjuju kao interni srpsko-crnogorski spor, ali on ima potencijal ugroziti čitav Balkan. Jer nije posrijedi bezazlena čarka između dva pravoslavna susjeda, već novi velikosrpski politički projekat, koji se ovog puta ne zove „Velika Srbija”, nego „srpski svet”.

Tu sintagmu politički vrh Srbije rabi sve češće, a ona ugrubo označava političko okupljanje Srba u raznim državama Balkana, pod egidom njihove ugroženosti. Srpski ministar policije Aleksandar Vulin o tome je progovorio na ovoljetnom partijskom kongresu svog Pokreta socijalista:

„Zašto ste toliko uvjereni da je stanje na Balkanu nepromjenjivo? (…) Zadatak je ove generacije političara stvaranje ‘srpskog sveta’, koji će ujediniti sve Srbe gdje god oni budu živjeli”, rekao je tada Vulin.

‘Beograd se brani u Banjoj Luci’

To nije bio slučajni nacionalistički ispad Vučićevog kurira. Slične teze Vulin je iznio i ovog tjedna na srpskoj režimskoj televiziji Pink:

„Beograd se brani u Banjoj Luci. (…) Što je problem u tome da Srbija brani prava Srba gdje god žive? Mi živimo na najvećem prostoru, kada je dio našeg naroda ugrožen, onda je ugrožen čitav srpski narod”, poručio je srpski ministar.

Zvuče li vam ove poruke poznato?

Zato što i jesu. Tako je i počelo krajem osamdesetih.

Štoviše, i tada je Crna Gora bila prva na udaru: u sklopu „antibirokratske revolucije” Slobodana Miloševića u januaru 1989. u tadašnjem je Titogradu izvršen prevrat, te su na vlast instalirani Miloševićevi ljudi, koji će 1991. napasti Dubrovnik (ironijom istorije, predvodio ih je aktuelni predsjednik Crne Gore i glavni današnji oponent Beograda – Milo Đukanović).

I sada, 30 godina nakon neuspješnog (ali po sve jugoslavenske narode pogubnog) projekta Velike Srbije, projekt „srpskog sveta” takođe počinje osvajanjem Crne Gore, što je simbolično ilustrovao nedjeljni helikopterski desant vrha SPC-a na Cetinje.

Svoj pokušaj stvaranja Velike Srbije, teorijski razrađen u Memorandumu SANU iz 1986., Milošević je bazirao na kombinaciji pobunjenih lokalnih Srba i posrbljene JNA – balvani plus vojska – uz snažnu asistenciju SPC-a. Danas više nema ni JNA, ni toliko mogućnosti za balvane, ali SPC stoji kano klisurina.

Stoga se ovih dana u više država Balkana mnogi pitaju: pokazuju li događaji na Cetinju da glavni kanal za stvaranje Velike Srbije – alias „srpskog sveta” – u ovoj epohi postaje SPC? Je li na djelu treći Memorandum SANU, u kojem SPC preuzima ulogu bivše JNA?

Da bismo pokušali odgovoriti, moramo ukratko pretresti prva dva Memoranduma – onaj iz 1986., kao i onaj iz 2011. godine.

Četiri rata i jedan genocid

Kako mu i ime kaže, Memorandum SANU je dokument kojeg je te 1986. sačinila Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), s ciljem rješavanja „srpskog pitanja” u Jugoslaviji. Tu su srpski akademici zacrtali velikosrpski rasplet raspada Jugoslavije. Po tim je uputima djelovao Slobodan Milošević.

Glavne tačke tog programa bile su ocjena da granice Srbije treba prekrojiti (jer da je Ustav SFRJ iz 1974. stvaranjem autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova oštetio Srbiju) i teza o ugroženosti srpskog naroda od strane drugih naroda na području Jugoslavije, zbog čega valja stvoriti Veliku Srbiju.

Kako vidimo, sličnu tezu – koja je krajem 80-ih dovela do buđenja srpskog nacionalizma, što je 90-ih proizvelo četiri rata i jedan genocid, odnosno 200.000 mrtvih i par miliona raseljenih – srpski je ministar Vulin iznio i ovog tjedna: jasan znak da velikosrpski vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.

Tačno 25 godina nakon objave Memoranduma SANU – koji je bio uvod i okvir za ex-YU ratove – srpski akademici su 2011. kreirali i njegov nastavak, tzv. Memorandum 2, čiji su ciljevi gotovo jednaki kao u originalu iz 1986., ali su zbog promijenjenih uslova na terenu metode ponešto modifikovane, pa se o prekrajanju granica na Balkanu više ne govori otvoreno, već uvijeno.

Cilj Memoranduma 2 je i saniranje štete koju je Srbiji nanijelo provođenje Memoranduma 1. U više poglavlja razrađuju se načini i metode kojima bi se Srbiju dovelo u ravnopravan položaj s državama na koje je izvršila agresiju: od umanjivanja odgovornosti za počinjene zločine i negiranja genocida u Srebrenici do podizanja optužnica za ratne zločine protiv građana BiH, Hrvatske i Kosova, kako bi se stvorio privid da su Srbi žrtve okolnih naroda, a ne obrnuto.

Mošti cara Lazara

Memorandum 2 nalaže i poticanje građanskih nemira u susjednim državama, odnosno destabilizaciju tih država kako bi se oslabila njihova mogućnost da remete ostvarenje strateških (velikosrpskih) interesa Beograda. Teško je ne uočiti da se upravo taj proces već mjesecima događa u Crnoj Gori, te da upravo takav program već godinama u BiH provodi Milorad Dodik.

Naročita pažnja pridaje se Bosni: dokument sugeriše koordinisanje institucija Srbije i Republike Srpske, kako bi se opstrukcijom BiH i trajnim ukazivanjem na nefunkcionalnost te države u konačnici postiglo odcjepljenje Republike Srpske, uz pripajanje Srbiji.

Otuda nedjeljna zbivanja na Cetinju nisu interna stvar Srba i Crnogoraca, jer projekt „srpskog sveta” ne misli se zaustaviti na pokoravanju Crne Gore. Ako Montenegro ponovo padne pod skute Beograda, taj projekat će se još intenzivnije prenijeti na BiH (potom vjerojatno i na Makedoniju i sjever Kosova), pa bi se čitav Balkan mogao opet naći u 1991. godini. To bi bio taj, zasad fiktivni, „treći Memorandum”.

No kakva je uloga SPC-a u tome? Što o tome govore mučni događaji na Cetinju?

Veliku ulogu SPC je odigrao već u realizaciji prvog Memoranduma iz 1986. godine: tokom 1988. i 1989. upriličio je ritualno nošenje mošti cara Lazara ne samo po čitavoj Srbiji, nego i po drugim krajevima SFRJ gdje su živjeli Srbi. Bila je to važna karika u homogeniziranju Srba širom Jugoslavije, što je Miloševiću olakšalo potonje oružano provođenje memorandumskih ciljeva.

A Memorandum 2 već otvoreno ističe važnost misije SPC-a. Zato događaje na Cetinju možda ne treba gledati kao rađanje Memoranduma 3, već kao realizaciju Memoranduma 2.

U svakom slučaju, SPC ostaje ono što je bio: udarna ideološka i terenska šaka velikosrpskog nacionalizma.