Vojvodina pamti, dugo i uglavnom ćuti, sada već predugo. Ali, ovakva poniženja, osim vremena okupacije, teško da su uporediva sa bilo kojim periodom u miru u posljednja dva vijeka koliko se ona nalazi na istorijskoj pozornici“, rekao je istoričar Milivoj Bešlin, moderator drugog panela „Da li je završen raspad Jugoslavije?“, koji je sinoć održan u okviru Novosadskog plenuma Quo Vadis Balkan?, u organizaciji Regionalne akademije za razvoj demokratije (ADD) i Centra za građansko obrazovanje (CGO), uz podršku Evropskog fonda za Balkan (EFB).
Kako je saopšteno iz CGO, Bešlin je u uvodu ukazao da je Novi Sad ove godine prijestonica kulture, a da je ovih dana grad osakaćen stotinama iscrtanih slova Z – nacističkog simbola Putinovog ubijanja Ukrajine.
„Kao da već nije dovoljno što je Novi Sad okovan kriminalom onih koji njime vladaju i koji su ga pretvorili u distopijsku sliku bezličnog sovjetskog postindustrijskog grada u provinciji, pa je još i svuda po gradu organizovano pisanje kukastog krsta 21. vijeka i istaknuti transparenti ultradesničarskih partija i organizacija“, pojasnio je on.
Bešlin je naglasio da je ključni faktor nestabilnosti na Zapadnom Balkanu jasan, da u Crnoj Gori Vučićevi ljudi konstantno pokušavaju da izazovu sukob, da slično radi i Dodik uz podršku vlasti u Beogradu, da je Makedonija iz usta Pendarovskog upozorila da zvanični Beograd ponavlja scenario iz 2017. i nasilje u Sobranju, da je sjever Kosova stalno pod udarom, a ni da Hrvatska, iako u NATO-u, nije baš ostavljena po strani.
On je time otvorio i centralno pitanje panela – kako smo četvrt vijeka od završetka tragičnih ratova na Balkanu ponovo u situaciji da pričamo o ratnom ishodu u regionu?
Istoričarka Latinka Perović ukazala je da je Jugoslavija tražila formu održivosti odmah poslije Drugog svjetskog rata i da je od 1948. godine sprovodila te promjene ne dirajući samo u ključne karakteristike državnog socijalizma i vladavine Komunističke partije. Zaokret se desio 1972. godine, a ove godine se navršava pola vijeka od pada liberala, što je tema o kojoj se dugo ćutalo, ali, kako je navela, to se danas promijenilo jer to nije više potisnuta tema.
„Zaokret 1972. godine doveo je do čišćenja u redovima Komunističke partije i do izgona predstavnika generacije koja je bila za modernizaciju države, njeno otvaranje prema svijetu, unutrašnju demokatizaciju i povlačenje partije sa pozicija vlasti“, istakla je Perović i podsjetila da su polovinom osamdesetih forumulisana dva rješenja, dva koncepta Jugoslavije – slovenački i srpski.
Slovenija je bila za dalju demokratizaciju, decentralizaciju, okretanje svijetu, uzimajući u obzir i međunarodni okvir, koji se mijenjao sa prestankom Hladnog rata i nestankom bipolarnog sveta.
„S druge strane, u Srbiji je postignut konsenzus intelektualne i političke elite i masa, a on je išao na rješenje jugoslovenskog pitanja uz promjenu Ustava, a što bi omogućilo ili dominaciju Srbije u Jugoslaviji ili bi zahtijevalo promjenu unutrašnjih granica i zaokruživanje etničkog prostora srpske države. Taj koncept je direktno vodio u rat, jer se nigdje granice nisu mogle promijeniti na miran način”, rekla je Perović uz pojašnjanje da je upravo takva politika koja je išla na zaokruživanje srpskog nacionalnog prostora, velikodržavna nacionalistička politika, bila uzrok strašnih zločina tokom devedesetih, a da je to politika koja i danas destabilizuje region i izaziva nepovjerenje kod drugih naroda i država u susjedstvu.
Istoričar Husnija Kamberović stava je da je potrebno praviti razliku između onoga što su radile političke elite u svim republikama, ocjenjujući da je posljednja komunistička elita u Bosni i Hercegovini bila izrazito projugoslovenski orijentisana, ali da nije bila spremna na nužne promjene.
„Razgovarao sam i sa Raifom Dizdarevićem o tome, i on mi je potvrdio da kako vrijeme više prolazi, tako i on uviđa da oni, krajem osamdesetih godina, uopšte nisu konstatovali da su promjene neophodne“, rekao je Kamberović i dodao da komunističke elite u BiH nisu bile spremne za sve ovo što će uslijediti. Po njegovim riječima, u BiH je čak vladalo uvjerenje i kada je rat u Hrvatskoj trajao da se on neće proširiti i na BiH.
Kamberović vidi ključ rješenja za BiH u tome da i političke elite i u Srbiji i u Hrvatskoj shvate da ne mogu i ne treba da vode brigu o Srbima i Hrvatima u BiH, već da ostave da se stvari rješavaju u samoj Bosni i Hercegovini. On je istakao da u BiH postoji strah od rata, i to ne samo među ljudima koji su preživjeli rat, već i među onima koji nemaju neposredno ratno iskustvo.
„Milorad Dodik govori o tome da ne želi rat, ali se zalaže za ujedinjenje sa Srbijom. A poznato je da ne može biti promjene granica bez sukoba. Dakle, ponovo smo u sličnoj situaciji kao i krajem osamdesetih godina 20. vijeka”, kazao je Kamberović i istakao da ni u nekom budućem ratu u BiH ne može biti pobjednika, kao što nije bilo pobjednika ni u prošlom ratu. Situaciju u BiH je ocijenio kao dramatičnu i opasnu jer i dalje postoje neke grupacije koje žele rat.
„Ne mislim da su mnogi u vrhu države vjerovali u rat i mislim da mnogi dugo nisu željeli da u to povjeruju. No, mnogi stranci u Jugoslaviji, mnoge zemlje oko Jugoslavije, od kojih je Njemačka jedan od primjera, beskrajno su puno ulagale, imale su dobre odnose i nijesu željele taj tip raspada. Nijesu željele haos, pogotovo dok Sovjetski Savez nije došao do ruba sloma sa pokušajem prevrata protiv Gorbačova, nakon čega se ta paradigma počela mijenjati“, rekao je hrvatski istoričar Tvrtko Jakovina, koji je naglasio i da je Jugoslavija „mogla opstati, sa manjim ili većim problemima iznutra, ali joj je kraj došao kada se slomio spoljnopolitički obruč”.
Jugoslavija nije morala da se raspadne, pogotovo ne tako krvavo, ali nije propala zato što nije bilo rješenja da se održi, nego zato što je odbačeno jedino rešenje koju je činilo održivom, a to je demokratsko, u suštini konfederalno uređenje, zaključeno je na panelu. Takođe, ocijenjeno je da su izjave Aleksandra Vulina i drugih srpskih političara o „srpskom svetu“ opasne jer nema, kako su govornici istakli, pomjeranja granica bez ratova, a oni uvijek vode do ogromnih žrtava.