Raspad Jugoslavije i Sjeverna Makedonija: Ko je bio Kiro Gligorov, predsjednik koji je donio nezavisnost bez ispaljenog metka

Ipak, zasebnog spomenika za Gligorova nema, iako je u gradu u posljednjoj deceniji podignut veliki broj obilježja.

Od reformatora do vatrogasca u vremenu socijalizma

Već od kraja Drugog svjetskog rata, Kiro Gligorov u komunističkom pokretu dobija važnu ulogu koja će opisati veliki dio njegove karijere – čuvara najprije makedonskih, a onda i jugoslovenskih finansija.

„Iako je bio pravnik po obrazovanju – bio je i vrhunski ekonomista”, ukazuje njegov saradnik, diplomata Ljupčo Arsovski.

Ministar finansija postao je već 1948. godine i na tom mjestu ostaje četiri godine, da bi se 1962. vratio na funkciju kao savezni sekretar za finansije sa ključnim zadatkom – reformom privrednog sistema komunističke Jugoslavije.

„Privredna reforma je nosila dalekosežne ideje, podrazumijevala je spoljnopolitičke promjene, demokratizaciju, uključivanje u nastajuću novu Evropu.

„To je bilo vrijeme njegovog političkog uspona koji je završen propašću tog poduhvata”, kaže za BBC na srpskom sin Kire Gligorova, Vladimir, danas i sam cijenjeni ekonomista.

Nakon odlaska sa mjesta sekretara za finansije, zauzima mahom političke funkcije, od kojih je najviša predsjedničko mjesto u Skupštini SFRJ.

Ekonomskim vodama zaplivaće još jednom, osamdesetih godina 20. vijeka, kada je pozvan da se aktivno uključi u pokušaj stabilizacije jugoslovenske privrede u zemlji koja je ostala bez doživotnog lidera Josipa Broza Tita.

„Proces stabilizacije vodio je maltene iz penzije, pa je tu imao nešto manji uticaj, ali je sve do samog raspada Jugoslavije imao ideju da se stvari rješavaju što bezbolnije.

„Ipak, taj period osamdesetih godina je period besciljnosti jedne države i neko ko je bio izvan pozicija vlasti nije mogao da učini mnogo toga, sem da unese malo razuma”, zaključuje Vladimir Gligorov.

„Drugi su žurili u rat – nismo mi kasnili”

Početak devedesetih godina prošlog vijeka u Jugoslaviju donosi prve referendume za nezavisnost republika – od Slovenije u decembru 1990. godine, početke oružanih sukoba u Hrvatskoj već na proljeće 1991. godine.

Na drugom kraju SFRJ, u Makedoniji, Kiro Gligorov se 1990. godine vraća u aktivnu politiku kroz učešće na forumima na kojima se raspravlja o budućnosti zemlje.

U novembru 1990. godine, Makedonci glasaju na prvim višestranačkim izborima koji ne donose jasnog pobjednika nego političku krizu i duboku društvenu podjelu koja će pratiti zemlju i narednih decenija.

Formira se tehnička vlada, a Kiro Gligorov dobija mandat prvog predsjednika Makedonije u januaru 1991. godine.

Sa te pozicije, presudno će uticati i na referendum za nezavisnost koji je održan u septembru 1991. godine, a posebno na referendumsko pitanje koje je glasilo „Da li ste za suverenu i nezavisnu državu Makedoniju, sa pravom na ulaz u savez sa nezavisnim državama Jugoslavije?”

Više od 95 odsto birača zaokružilo je potvrdan odgovor i time su se stvorili uslovi da i Makedonija stane u red za međunarodno priznanje – iako nešto kasnije od Slovenije i Hrvatske.

„Bilo je mnogo povika da kasnimo, da Gligorov nije u stanju da se odveže od svojih sentimenata prema Jugoslaviji.

„Istina je bila da su drugi žurili u rat, a ne da smo mi kasnili”, uvjeren je i danas tadašnji šef diplomatije Denko Maleski.

On kaže da je u tom procesu do izražaja došla sposobnost Gligorova da gasi požare.

„Znao je i da se sklanja, ali to je bio plod dobre procjene odnosa snaga i toga ko vodi igru u ratnim vremenima, te da vrlo malo zavisi od Makedonije.

„On je tokom ratova išao jedan korak iza događaja, a drugi su išli ispred – tako je polako vodio zemlju ka nezavisnosti.”

Politički veteran Stojan Andov bio je u to vrijeme predsjednik Sobranja, makedonske skupštine, i lider jedne od vodećih partija.

Za BBC na srpskom kaže da su ta turbulentna vremena na površinu iznijela još jednu osobinu Kira Gligorova – neodlučnost i čekanje.

„Bilo je mnogo kolebanja, posebno oko donošenja ustava – kada je bilo gusto u tom procesu, Gligorov se često sklanjao i odlazio u Bosnu, kod Alije Izetbegovića.

„Bili su veoma dobri prijatelji, zajednički su i predlagali platformu za reformu Jugoslavije.”

Alija Izetbegović bio je posljednji predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH) kao članice jugoslovenske federacije i prvi predsjednik Predsjedništva nezavisne BiH.

Dok je na unutrašnjem planu pokušavao da konsoliduje institucije, na jugoslovenskom terenu Gligorov je ostao upamćen, kao ko-autor uz Izetbegovića, jedne od posljednjih ponuda za očuvanje Jugoslavije kroz labave veze među nezavisnim republikama.

Ponudu su glatko odbile ostale članice federacije, već daleko odmakle ili na putu osamostaljenja ili u beskompromisnoj želji za očuvanjem jedinstvene čvrste države.

„On je bio vrlo nezadovoljan činjenicom da je učestvovao u raspadu Jugoslavije, govorio je da ga je djelimično i stid što je u tome učestvovao”, kaže Kirin sin Vladimir.

Ipak, najveći uspjeh Gligorova biće izbjegavanje rata – povlačenje Jugoslovenske narodne armije (JNA) lično je ispregovarao sa vojnim vrhom.

„Rekao je – pustite armiju da ode odavde, nama ništa neće značiti da ovdje ginu vojnici, sve je badava ako jedan metak pogodi čovjeka.

„Francuski predsjednik De Gol je svojevremeno rekao da svi koji žele da se bave politikom, ako su mlađi od 50 godina, i dalje su maloljetnici – godine su bile Kirino iskustvo”, kaže diplomata Ljupčo Arsovski.

Referendumska odluka, odlazak jugoslovenske vojske, međunarodna priznanja i članstvo u Ujedinjenim nacijama omogućiće da se i u današnjoj Sjevernoj Makedoniji 8. septembar, dan referenduma, proslavlja kao Dan nezavisnosti.

Teško unutra, još teže spolja

Iako je Makedonija uspjela da izbjegne ratne sukobe devedesetih godina 20. vijeka, teško da bi se situacija u zemlji te decenije mogla opisati kao mirna.

Južni susjed, Grčka, oštro se usprotivila postojanju države Makedonije, tvrdeći da polaže istorijsko pravo na to ime – diplomatski spor otežavao je ekonomske i političke veze Skoplja pune tri decenije.

„Predsjednik Gligorov je bio svjestan velikog otpora među Makedoncima koji nisu mogli da zamisle da im neko uzme ime.

„Ja sam i ostavku nudio poslije evropske deklaracije kojom je rečeno da će država biti priznata, ako u svom imenu ne bude imala riječ Makedonija – pritiskao sam u smjeru kompromisa, da bismo brže išli naprijed, a on je bio pažljiviji”, opisuje metode Kira Gligorova tadašnji šef diplomatije Denko Maleski.

Danas aktuelni spor sa istočnim susjedom oko istorije i jezika tada nije predstavljao veliki problem, ali se mogao naslutiti.

„Bugarska je tada bila slaba država, i ona praktično tek stvorena izlaskom iz jednog šireg, istočnog saveza.

„Njima je tada bila važna makedonska nezavisnost, prvi su je priznali računajući da je u njihovom interesu da se konačno odlijepi od Srbije, a druga pitanja su ostala za kasnije”, smatra Maleski.

Unutrašnje linije podjele bile su jednako žestoke – etničke i političke.

Odnosi makedonske i albanske zajednice zakomplikovali su se već 1992. godine, kada etnički Albanci na zapadu zemlje proglašavaju Republiku Iliridu, što zvanično Skoplje proglašava neustavnim.

„Albanci iz Iliride su zvali Kira na razgovor, ali on to nije želio – smatrao je da je suviše rizično.

„Nije se uključivao u rješavanje velikih tema u Makedoniji, distancirao se od glavnih problema”, kaže tadašnji predsjednik Skupštine (Sobranja) Stojan Andov.

S druge strane, diplomata Denko Maleski kaže da je pozicija Gligorova donijela i pozitivne stvari.

„Nisu ni Albanci bili previše zadovoljni njime, iako je on uradio nešto što nigdje u Jugoslaviji nije uspjelo.

„On nije ni probao da koristi nacionalni antagonizam prema Albancima da bi ojačao svoju političku poziciju.”

Zbog neodlučnosti, često su ga kritikovali iz suparničke stranke konzervativaca – VMRO-DPMNE, otkrivajući tako drugu liniju unutrašnje podjele, na ljevicu i desnicu.

„Gligorovu su unutrašnja pitanja bila jako komplikovana i teška, trebalo je boriti se sa kritikama opozicije pri rješavanju nacionalnog pitanja sa Albancima, pa se zbog toga možda i više bavio spoljnom politikom jer je u zemlji počela da se razvija i korupcija, kriminal

„Probao je nekoliko puta da rješava stvari na nacionalnom planu, ali bilo je to vrlo neuspješno – hodao je po užetu, a teško je bilo biti mađioničar”, zaključuje diplomata Ljupčo Arsovski.

Svi sagovornici BBC-ja saglasni su da Gligorov nije imao šanse da pomiri političke razlike među sunarodnicima.

„Naša mlada demokratija afirmisala je žestoka ponašanja u retorici, odnosu prema političkim protivnicima – sve je bilo na oštrici noža.

„Nacionalisti su ga označili kao bivšeg komunistu, teško se taj jaz liječio među samim Makedoncima”, kaže Denko Maleski.

Atentat bez krivca kao kulminacija pritiska

Kada je u oktobru 1994. godine sa više od 78 odsto glasova, već u prvom krugu na predsjedničkim izborima pobijedio kandidata konzervativnog VMRO-DPMNE, Kiro Gligorov obezbijedio je predsjednički mandat do svoje 82 godine.

Gotovo tačno godinu dana kasnije, 3. oktobra 1995. godine, na redovnom putu od kuće do kabineta, pored njegovog automobila eksplodirala je snažna bomba.

U pokušaju atentata na makedonskog predsjednika, poginuo je njegov službeni vozač, povrijeđeni su prolaznici, a sam Gligorov ostao je bez desnog oka.

Do današnjeg dana, više od četvrt vijeka kasnije, pokušaj atentata nije rasvijetljen – nizale su se nezvanične verzije koje su krivce pronalazile u gotovo svim otvorenim unutrašnjim i spoljnim pitanjima u Makedoniji, ali nikada niko zvanično nije proglašen krivim za pokušaj ubistva.

Djelić mozaika diplomatske slike jeseni 1995. godine samo nagovještava složenost situacije.

Gligorov se dan prije atentata vratio u Skoplje iz Beograda gdje je imao sastanak sa tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem.

„Do atentata je bio veoma blizak sa Miloševićem, sve dok nije došao Holbruk i Gligorov pristao da sa njim sarađuje.

„Time se zamjerio Miloševiću, a mi smo razgovarali odmah po njegovom povratku iz Beograda – vjerovao je da je Miloševiću dovoljno objasnio zašto sarađuje sa Holbrukom”, skicira tadašnji predsjednik Sobranja Stojan Andov balkanske odnose po dolasku američkog izaslanika Ričarda Holbruka sa zadatkom da riješi rastuće tenzije na Kosovu.

Diplomatu Ljupča Arsovskog vijest o eksploziji zatekla je u Atini, gdje je sa Grčkom razrađivao detalje diplomatskog popuštanja odnosa konačno dogovorenog u Njujorku, mjesec dana ranije.

„Na sastanku u Beogradu trebalo je da budem i ja prisutan – da razgovaramo oko granica, što je bila moja nadležnost tada.

„Ipak, vanredno je zakazan sastanak sa Grčkom, pa me je vijest zatekla tamo.”

Osim komplikovanih odnosa sa sjevernim i južnim susjedom, mediji su pisali o privedenim bugarskim državljanima, odjecima koje međunarodni odnosi imaju na unutrašnje etničke i političke prilike.

I upravo na ovaj segment nerazjašnjenog atentata ukazuje sin Kira Gligorova.

„Ne može se drugačije tumačiti nego da je atentat bio unutrašnja stvar.

„Makedonija danas jeste demokratska zemlja, ali atentat na mog oca pokazuje da i dalje postoje snage koje misle da drugačije treba rješavati unutrašnja pitanja”, zaključuje Vladimir Gligorov.

Mudrac ili balanser

Kada mu je istekao drugi predsjednički mandat 1999. godine, Kiro Gligorov još jednom se penzionisao – ovoga puta trajno.

Osnovao je fondaciju sa svojim imenom i do 1. januara 2012. godine živio je u Skoplju.

Umro je u svom domu, nakon što je dva dana ranije otpušten sa liječenja u kliničkom centru, a sahranjen na skopskom groblju Butel.

„Gligorov nema status nacionalnog heroja, a veliko je pitanje bilo i gdje da ga sahrane, pa je na kraju pronađeno riješenje koje ga bar nije vrijeđalo”, svjedoči o političkim razmiricama Stojan Andov.

Supruga Nada umrla je tri godine prije njega.

„Moja majka je bila veoma uspješna u svojoj profesiji, moj život se ni na koji način nije vezivao za mog oca, a isto je i sa sestrama – niko nije živio od prezimena, mi smo bili sasvim drukčiji svijet”, kaže danas njegov sin Vladimir.

Pored bogate porodične, Kiro Gligorov ostavio je i veliko društveno i političko naslijeđe.

„Imao je izuzetne političke i socijalne sposobnosti, strpljenje, rijedak je čovjek koji je preživio sve što se dešavalo u Jugoslaviji – čistke su bile neminovne, ljudi su se mijenjali.

„Posjedovao je snažnu unutrašnju psihičku ravnotežu, s kim god da je razgovarao, završavao je u prijateljskom tonu”, kaže Vladimir Gligorov.

U opisu njegove ličnosti ostaće sukobljene dvije definicije – promišljenog ili neodlučnog čovjeka.

„On je balansirao u vazduhu, ali jedna izreka kaže da, ako balansiraš mnogo lopti u vazduhu, ne možeš da se krećeš naprijed dovoljno brzo.

Ja sam bio taj koji je želio da se brže ide ka riješenjima jer sam bio mlađi – ali kada se desi i atentat, onda se bolje shvati zašto stvari tako moraju da idu”, kaže nekadašnji ministar Denko Maleski i napominje da se Gligorov okružio saradnicima koji su bili mlađi od njega i kojima je to bila životna šansa.

Diplomata Ljupčo Arsovski smatra da je Gligorov vrlo pametno donosio odluke o ključnom pitanju, očuvanju zemlje i naroda.

„Čak i kada su stvari bile relaksirane, on je i dalje želio da prođe vrijeme, da se razmisli pa tek onda donese odluka, a to je bila samo stvar dodatnog promišljanja, sazrijevanja. Bio je mudrac koji je Makedoniji donio korak naprijed.”