Petak, 19 Aprila, 2024
Rubrika:

Posle ohridskih pregovora: Borba za vrhovnog nedavača Kosova

Budući da niko od glavnih političkih aktera nema apsolutno nikakvu ideju šta treba raditi sa srpskim društvom, kako izaći iz sunovrata u koji smo se sami strovalili, onda im svaki izgovor za održavanje postojećeg stanja dođe kao kec na jedanaest. A nema boljeg izgovora od Kosova, tome ono i služi već decenijama

Piše: Tomislav Marković (zurnal.info)

Na maratonskom sastanku na Ohridu predsednik Srbije Aleksandar Vučić i premijer Kosova Aljbin Kurti postigli su dogovor o primeni Sporazuma o normalizaciji odnosa. U pregovorima su posredovali predstavnici Evropske unije, šef diplomatije EU Žozep Borelj i Miroslav Lajčak, specijalni izaslanik EU za dijalog. Podršku pregovorima svojim prisustvom je pružio i predstavnik SAD-a, specijalni američki izaslanik za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar.

Krajem februara u Briselu obe strane prihvatile su takozvani francusko-nemački predlog Sporazuma o normalizaciji odnosa, a sada su se složile oko Aneksa o primeni Sporazuma. Predsednik Vučić se po povratku u domaju ponovo obratio naciji i ponovo je počeo da vrda i relativizuje, baš kao što je to učinio i nakon sastanka u Briselu. Slavodobitno je obznanio da ništa nije potpisao, tumačeći odsustvo parafa kao svoju veliku pobedu, kao i da nikada neće pristati na članstvo Kosova u UN i na priznanje da je Kosovo nezavisna država.

Pokušavao je Vučić i da bude duhovit, govoreći kako ima strašan bol u desnoj ruci koji će potrajati bar još četiri godine, pa za vreme te dugotrajne rukobolje neće moći ništa da potpisuje. Uzalud se predsednik kočoperio, glumio pobednika i branitelja kosovskog zaveta, odavao je utisak siledžije koji je naleteo na jačeg od sebe, pa je sateran u ćošak.

Princip štapa i šargarepe

Eskobar je brzo demantovao Vučića, rekavši da je postignuti sporazum pravno obavezujući, te da potpis nema nikakav pravni uticaj. Dakle, potpis nije neophodan, obe strane će morati da sprovode sporazum u delo. Za to će se pobrinuti i Zajednički odbor za praćenje, kojim će predsedavati EU, a koji će biti formiran u roku od 30 dana, kako stoji u Aneksu. Takođe, dogovoreno je i da Sporazum i Aneks postanu sastavni delovi procesa pridruživanja Srbije i Kosova Evropskoj uniji. U slučaju Srbije, prihvaćene obaveze postaju deo Poglavlja 35, kojim se i inače prati da li srpske vlasti sprovode u delo dogovore postignute u okviru dijaloga sa Kosovom.

Međunarodna zajednica ponovo je primenila princip štapa i šargarepe, kad već ne može drugačije sa Vučićem. Ulogu šargarepe igraju donacije Evropske unije, poput one od 600 i kusur miliona evra za izgradnju brzih pruga koja je pristigla odmah nakon pregovora u Briselu. Aneksom je predviđeno i da će EU organizovati donatrosku konferenciju  u roku od 150 dana, kako bi uspostavila paket finansijske pomoći i investicija za Kosovo i Srbiju. Taj novac neće biti uplaćen “pre nego što EU utvrdi da su sve odredbe Sporazuma u potpunosti sprovedene”.

Štap se krije u poslednjoj odredbi Aneksa koja glasi: “Kosovo i Srbija su primile k znanju da svako nepoštovanje svojih obaveza iz Sporazuma, ovog Aneksa ili prethodnih sporazuma o dijalogu može imati direktne negativne posledice po njihove procese pristupanja EU i po pitanju finansijske pomoći koju dobijaju od EU”. Put ka Evropi i novac koji pristiže iz EU biće direktno uslovljeni normalizacijom odnosa između Srbije i Kosova.

Sposobnost za stvaranje problema

Od Kosova se očekuje formiranje Zajednice srpskih opština, a od Srbije da priznaje kosovska dokumenta i nacionalne simbole, kao i da se ne protivi članstvu Kosova u međunarodnim organizacijama, pre svega u Ujedinjenim nacijama, šta god o tome Vučić govorio. Prihvatanjem Sporazuma i Aneksa, Srbija je praktično priznala da Kosovo postoji kao poseban entitet, bez obzira što ga zvanično ne priznaje kao državu. U suštini, od srpskih vlasti se očekuje da ne stvaraju tenzije i ne prave probleme, da ne raspoređuju vojsku na granici s Kosovom, da ne postavljaju barikade i ne kreiraju sukobe. Zato se govori o mirovnom sporazumu, te o početku pomirenja između Kosova i Srbije.

Pa gde je onda problem? Otkuda silna halabuka u srpskoj javnosti zbog Vučićevog pristanka na dogovor, čemu Vučićevi uzaludni pokušaji da izvrda neke ugovorene obaveze i da se predstavi kao zaštitnik srpskog Kosova? Zašto je problem da se ne stvaraju problemi? Problem je u tome što Vučić veliki deo svoje političke snage zasniva na sposobnosti da pravi probleme, tenzije i sukobe.

Njegov odnos prema Evropskoj uniji i SAD-u mogao bi se sažeti u ucenjivačku rečenicu: Ako mi ne progledate kroz prste, napraviću pičvajz na Balkanu, pa vi posle gledajte šta ćete. Pritom novo žarište na Balkanu odgovara samo režimu u Kremlju, a to je upravo ono što bi zapad da spreči, pogotovo dok traje agresija na Ukrajinu. Čim se Vučiću suzi prostor za stvaranje haosa, on se oseća kao zver uhvaćena u stupicu, jer mu je glavni adut izbijen iz ruku.

Pod nadzorom Evropske unije

U Srbiji je već decenijama dominantna nacionalistička velikosrpska ideologija, a njen centralni deo je famozno nedavanje Kosova. Do sada se Vučić uspešno predstavljao kao vrhovni nedavač, ali sa prihvatanjem Sporazuma njegova pozicija postaje neubedljiva. Odbijanje saradnje sa EU i SAD-om ne dolazi u obzir, jer bi u tom slučaju Srbija pretrpela šokantne finansijske posledice.

Najveći deo trgovine u Srbiji odvija se sa zemljama Evropske unije, većina investitora je iz Evrope, čitav privredni život nekako funkcioniše zahvaljujući tome što naprednjački režim uspešno lažira evropski put Srbije. Vučiću je do Evropske unije i njenih vrednosti stalo kao do lanjskog snega, ali zna da bez finansijskog oslanjanja na EU Srbija ulazi u drastičnu ekonomsku stagnaciju, što bi dovelo do socijalnih nemira, ogromnog nezadovoljstva među građanima i, na kraju, do pada naprednjaka sa vlasti.

Vučić je do sada uspevao da manipuliše i evropskim zvaničnicima i domaćom javnošću, ali će sada biti pod nadzorom Evropske unije, bar kad je reč o normalizaciji odnosa sa Kosovom. Nema sumnje da će i tu pokušati da vrda i mešetari, njega data reč ionako ni na šta ne obavezuje, ali za to neće imati mnogo mogućnosti. Zapad je jednostavno rešio da stavi tačku na kosovski problem i da ukine svaku mogućnost da Kosovo postane potencijalno žarište sukoba.

Kosovo kao vladarski skiptar

U Vučićevoj iznuđenoj saradljivosti po pitanju Kosova opozicija vidi svoju šansu da preuzme štafetu vrhovnog nedavača svete srpske zemlje. Zavetnici, Novi DSS, Dveri i Pokret za obnovu Kraljevine Srbije organizovali su u petak protest “Ne kapitulaciji!”, šetali su beogradskim ulicama, a potom se okupili oko spomenika ruskom imperatoru Nikolaju II, gde su se neko vreme busali u patriotska prsa, srpska ili ruska, svejedno, to su za njih ionako sinonimi. Protest je podržao i Savez ekoloških organizacija Srbije, pošto borba za zdraviju životnu sredinu gubi svaki smisao ako Kosovo ne bude u sastavu Srbije. Desničari zahtevaju da Vučić podnese ostavku i odmah raspiše vanredne izbore na svim nivoima. Najavili su da će protesti biti održavani svakog petka.

Narodna stranka je započela sakupljanje potpisa građana za održavanje referenduma o francusko-nemačkom predlogu, valjda po ugledu na Miloševićev slavni Referendum o učešću stranih predstavnika u rešavanju problema na Kosovu i Metohiji iz 1998. godine. Lider Socijaldemokratske stranke Boris Tadić traži vanredne parlamentarne izbore, a jedna funkcionerka Demokratske stranke objašnjava da niko nema pravo da prizna Kosovo, čak ni narod na referendumu, jer smo svi mi beznačajni, svi smo mi “zanemarljive tačkice u vremenu”.

Svim nedavačima Kosova je jasno da nema ništa od povratka bivše južne srpske pokrajine, to je odavno završena priča, ali to im nije ni bitno, sve dok mogu da koriste fiktivno Kosovo kao sredstvo za manipulaciju i za držanje srpskog društva u zaostalosti, van evropskih tokova, van civilizacije. Budući da niko od glavnih političkih aktera nema apsolutno nikakvu ideju šta treba raditi sa srpskim društvom, kako izaći iz sunovrata u koji smo se sami strovalili, onda im svaki izgovor za održavanje postojećeg stanja dođe kao kec na jedanaest. A nema boljeg izgovora od Kosova, tome ono i služi već decenijama.

U ideološkim konstrukcijama Kosovo ne figurira kao realno postojeći prostor, već kao simbol, otprilike kao skiptar kod srednjovekovnih vladara. Ko je u posedu skiptra, taj ima božansko pravo da vlada državom. Ko se izbori za mesto vrhovnog nedavača Kosova, taj stiče moralno i ideološko pravo na vladanje Srbijom. Zvuči sumanuto i posve iracionalno, ali razum i razboritost  su odavno emigrirali sa srpske političke scene, jer im nije prijala klima.

Autokratska budućnost

Zvaničnici zapadnih zemalja su oduševljeno pozdravili dogovor na Ohridu. Najveći optimizam i blagonaklonost pokazao je američki ambasador u beogradu Kristofer Hil koji mrtav ozbiljan tvrdi da je “Srbija na sastanku u Ohridu prihvatila svoju evropsku budućnost i jasan plan kako da do nje stigne”. Pa valjda evropska budućnost zavisi od ispunjavanja svih obaveza na evropskom putu.

Koliko se sećam, do juče je bilo važno ispunjavanje raznih uslova, pričalo se o stvarima kao što su vladavina prava, nezavinost sudstva, slobodni mediji, sloboda govora, borba protiv korupcije, zaštita ljudskih i manjinskih prava, odsustvo diskriminacije, usaglašavanje spoljne politike sa EU, reforma javne uprave, saradnja vlasti sa građanskim društvom…

Izgleda da zapadnim zvaničnicima sve to pada u drugi plan, valjda je i njima jasno da srpske vlasti nemaju nameru da uređuju društvo po evropskom modelu, jer bi to bila samoubilačka misija. A takve namere nema ni opozicija, oni bi samo da zauzmu mesto na kojem su danas Vučić, naprednjaci i socijalisti, pa da nastave po starom. Od Srbije se očekuje samo da ne stvara konflikte, da ne zvecka oružjem i da prestane da bude opasnost po mir u regionu.

Zapadni fokus je samo na normalizaciji odnosa sa Kosovom, sve drugo je sporedno. Ako Vučić nastavi da bude saradljiv i ispuni sve što je dogovoreno u Briselu i Ohridu, neće ga mnogo reziliti zbog autokratskih metoda vladavine i zlostavljanja građana Srbije. Što nas dovodi do zaključka koji naše građanstvo uporno odbija da primi k znanju: Ako sami nismo u stanju da se izborimo za bolje društvo, teško da će to učiniti neko umesto nas.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve