Posjeta Đukanovića Hrvatskoj otvara dva krupna pitanja: Ovo je izuzetna situacija, bilo je važno poslati poruku Beogradu

Piše: Damir Pilić (Slobodna Dalmacija)

Posjeta crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića Hrvatskoj, gdje je došao na poziv predsjednika RH Zorana Milanovića, otvara barem dva krupna pitanja.

Jesmo li se time upleli u aktualne sukobe u Crnoj Gori, koji nisu daleko od građanskog rata? Ako jesmo, je li nam to trebalo?

Odgovor na oba pitanja je potvrdan. Da, dolaskom Đukanovića u Zagreb upleli smo se u crnogorski haos, nimalo diskretno stavši na jednu stranu, onu procrnogorsku. I da, to se moralo učiniti.

U principu, uvijek treba izbjegavati miješanje u unutrašnje stvari drugih zemalja. Osim u krajnje izuzetnim situacijama. Poput ove.

Glavni razlog zbog kojeg se to moralo učiniti nije to što bi pobjeda procrnogorske opcije u Crnoj Gori donijela Balkanu silnu blagodat, nego to što bi poraz te opcije Balkanu mogao donijeti novi krug nesreće, dobro poznat svakome ko je danas stariji od 35 godina.

Stvar je jednostavna: poraz procrnogorske opcije u Crnoj Gori značio bi prvu pobjedu nove velikosrpske ideje o “srpskom svetu” – koju odnedavno Beograd intenzivno promoviše – a ta se kataklizmička ideja u tom slučaju ne mora zaustaviti na Crnoj Gori, nego može, kao i 90-ih, zahvatiti velike dijelove Balkana: kako na zapadu (Bosna i Hercegovina), tako i na jugu (Kosovo, Makedonija).

Stoga je svrha Milanovićeva poziva i Đukanovićeva odziva ispunjena čim se crnogorski predsjednik na Pantovčaku rukovao s Milanovićem, prije nego što su riječ prozborili. Zato je na posljednje novinarsko pitanje je li njegov poziv Đukanoviću ujedno i poruka Beogradu, hrvatski predsjednik mogao odgovoriti potvrdno:

“Da, poziv Đukanoviću je i poruka Beogradu”, rekao je Milanović.

Baš kao 1989.

Tu poruku bilo je važno poslati. I bilo je važno poslati je što prije, čim je nedavno nasilje na Cetinju – gdje je mitropolit SPC-a Joanikije, uz vojno-policijsku silu, ustoličen usprkos snažnom protivljenju velikog dijela građana Cetinja i znatnog dijela građana Crne Gore – pokazalo da je nova prosrpska vlada u Podgorici potpuno pod kontrolom SPC-a i Beograda.

Znamo kad je vlast u Podgorici zadnji put došla pod kontrolu Beograda: u januaru 1989. (grad se još zvao Titograd), u sklopu “antibirokratske revolucije” Slobodana Miloševića. Znamo i posljedice: nakon što su Crnu Goru preuzeli ljudi koje je postavio Beograd, velikosrpski nacionalizam je ohrabren buknuo pa je za doručak smazao autonomije Kosova i Vojvodine, a potom se usmjerio na zapadne republike, izazvavši u roku od dvije godine opšte klanje na Balkanu.

U tome i leži glavna opasnost aktualne crnogorske krize, pa tako i glavni razlog zbog kojeg je Milanović nakon događaja na Cetinju morao pozvati Đukanovića u Zagreb: da se istrorija ne ponovi. Da se izazivaču istorije pošalje kolektivna poruka susjednih država.

Istina, Beograd je 1989. Crnu Goru osvojio rušenjem dotadašnjih vlasti, dok je nova prosrpska vlada u Podgorici lani na vlast došla demokratskim izborima. Ali prethodno je SPC u Crnoj Gori mjesecima predvodio protestne šetnje vjernika (“litije”), što je mobilizovalo mase da izađu na izbore, a novog premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića posebno je odredio pokojni SPC-ov mitropolit Amfilohije, predhodnik Joanikijev.

Tako je postignuto da današnju Crnu Goru vodi Srpska pravoslavna crkva, što znači da se crnogorska politička centrala opet nalazi u Beogradu, baš kao 1989. godine.

Dvije NATO članice

Istorija nam, dakle, kazuje da velikosrpski projekt – kako god se nominalno zvao – standardno kreće iz Crne Gore: dok se ne pokori Podgorica, ne ide se na Zagreb, Sarajevo i Prištinu. Odnosno, nakon što se pokori Crna Gora, ide se dalje. Gdje tačno dalje?

Devedesetih se pikirao teritorij u susjednim republikama na kojem su živjeli Srbi; taj se projekt zvao “Velika Srbija”. Trideset godina i četiri rata kasnije nova sintagma glasi “srpski svet”: politički vrh Srbije definiše je kao političko ujedinjenje Srba u okolnim državama, uslijed njihove navodne ugroženosti.

Budući da je i makabrični projekt “Velike Srbije” onomad počeo pričom o ugroženosti Srba izvan Srbije, jasno je zašto je širom Balkana projekt “srpskog sveta” dočekan kao novi izraz velikosrpskog ekspanzionizma. Iako srpski vrh negira da se iza te sintagme kriju teritorijalna posezanja, nitko na Balkanu ne vjeruje: konotacije su jasne, pamćenje slonovsko, a ozljede još žive.

Uostalom, današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić 90-ih je aktivno učestvovao u projektu “Velike Srbije”, a da se nikad od toga nije ozbiljnije ogradio.

Doduše, učestvovao je i Đukanović (među ostalim, obojica su za rata posjećivali okupirane dijelove Hrvatske i huškali narod), ali je Đukanović 1997. izveo radikalni politički zaokret od agenta imperijalnog velikosrpstva do prvaka neimperijalnog crnogorstva, a baš je taj njegov otklon olakšao – neki kažu i omogućio – kasniji pad Miloševićeva režima. Vučić, pak, nije izveo nikakav zaokret, osim retorički, dakle kozmetički.

Zbog svega toga bilo je važno da se pozove Đukanovića i da on dođe u Zagreb, kako bi Hrvatska i Crna Gora kao dva dobra susjeda bez međusobnih razmirica – ali i kao dvije NATO-ove članice – pokazale zajedničku svijest o opasnosti projekta “srpskog sveta”, koji je na Cetinju pokazao da raspolaže i helikopterima i suzavcem i (zasad) gumenim mecima.

Jasno, ta svijest mora počivati na aksiomu da se otpor Vučiću i novoj inačici “Velike Srbije” ne smije pretvoriti u antisrpstvo.