Politika popuštanja agresivcu Miloradu Dodiku

Piše: Davor Gjenero (balkans.aljazeera.net)

Kad se u nekoj regiji pojavi posebno agresivna, iako objektivno slaba i nedorasla „sila”, najgori odgovor koji joj se može dati je ono što se u teoriji međunarodnih odnosa naziva „appeasement” – popuštanje i činjenje (čak i teritorijalnih) koncesija takvoj „sili” ili državi, kako bi se očuvao mir i uglavnom sačuvala uspostavljena međunarodna ravnoteža.

Appeasement je bila europska strategija u kasnim tridesetima, kad su europske sile popuštale pred Njemačkom, najprije prilikom komadanja Čehoslovačke, i poslije, kad je proveden “Anschluss” Austrije, sve do agresije na Poljsku.

Uvijek je neplodna svaka naknadna pamet, kakvu ovih dana zastupa bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, tražeći opravdanje za svoju servilnost prema Vladimiru Putinu i upadanje u njegovu geopolitičku zamku energetske ovisnosti i frapantno nepromišljenog projekta Sjeverni tok II, koji nije imao druge svrhe, nego geopolitičku izolaciju Ukrajine (jer nikakav novi plin iz Rusije nije trebao donijeti u Europu). Netko može tvrditi da je tridesetih godina prošlog stoljeća strategijom appeasementa kupovano vrijeme za pripremu otpora Hitleru, a da u slučaju Merkeličine politike, pogotovo nakon ruske aneksije Krima, nije bila pogreška nego kupovanje vremena za pripremu obrane Ukrajine.

Balkan se valja iz krize u krizu

Strategiju, koja se jednom pokaže uspješnom, a agresivnost se i Hitleru i Putinu, kao, uostalom na Balkanu Slobodanu Miloševiću, iskazala kao barem inicijalno vrlo uspješna, agresivna slaba sila pokušat će ponovno primjenjivati, i to tako dugo dok za to ne bude ozbiljno kažnjena. A s kažnjavanjem, morali bi naučiti policy planeri stvarno snažnih država, ne smije se dugo čekati, ili, kako je to govorio ubijeni premijer Srbije, kad je očito da neku žabu treba progutati, progutaj je odmah.

Kao što bi situacija u globalnoj politici bila drukčija da je 2014. godine, kad je Putin pokazao svoj politički karakter, bio progutan kao ljigavi žabac, a da se Europska unija odmah tada suočila s konzekvencama prekida svih odnosa s Rusijom, tako bi i s Miloševićem bilo drukčije da mu je odmah pokazana sila, a da mu se nije samo prijetilo praznom puškom – porukom da ako uđe u rat, Srbija nikad neće postati dijelom europske integracije.

Tako je i danas na Balkanu. Balkan se, zbog ponašanja režima Aleksandra Vučića i njegovih podanika, ali još važnije, zbog interesa Putinovog totalitarnog poretka, koji stoji iza Vučićevih leđa i za leđima „terenskih igrača”, poput Milorada Dodika, ili Gorana Rakića na Kosovu, odnosno Abazovića, Mandića, Kneževića i ekipe u Crnoj Gori valja od krize do krize, a svaka iduća je sve ozbiljnija. Jedan od očekivanih datuma za regionalno zaoštravanje bio je 9. siječnja, kad Vučićevi i Dodikovi sljedbenici slave odluku Skupštine srpskog naroda u BiH 1992. godine, o formiranju „republike srpskog naroda” na teritoriju BiH, dakle, konstitutivni dan za pripremu etničkog čišćenja i genocida u Bosni i Hercegovini.

Već godinama ova je „proslava”, koju je Ustavni sud BiH zabranio, definirajući je kao diskriminatornu, svojevrstan naglasak u stalnoj ekspanziji nacionalizma i najave podjele bosansko -hercegovačke države, ali ove je godine Milorad Dodik, uz evidentnu suglasnost Beograda i potporu tamošnjeg režima, otišao dalje nego ikad. Kombinacija manifestacije lojalnosti totalitarnom režimu u Moskvi, koji ratujući u Ukrajini ne sudjeluje samo u zločinima protiv mira i čovječnosti, nego vodi i hibridni rat za razaranje europske integracije kao mirovnog sustava i nastoji razoriti poredak izgradnje mira u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, i podilaženje velikosrpskom projektu, koji su još nedavno eufemistički nazivali „Srpskim svetom”, dok ga ovih dana Dodik nije prostodušno ogolio na staru formulu o „svim Srbima u jednoj državi”, nije opasna samo u kontekstu permanentnog smjenjivanja kriza na Balkanu (taman se smiri kriza koju su potpalili na Kosovu, pa kreću u BiH, a neka se pripremi Crna Gora) nego posebno u kontekstu pokušaja konsolidacije demokratskih institucija uj Bosni i Hercegovini.

‘Frakcija zločinaca i frakcija profitera’

Na prvi se pogled čini kao da bez Milorada Dodika nema aritmetike izgradnje izvršne vlasti na razini Bosne i Hercegovine, pa ovaj misli da mu to povećava manevarski prostor. Otud izvire i strategija “appeasementa” prema njegovoj sustavnoj i permanentnoj agresivnosti, kako u dijelu međunarodne zajednice, tako i među nekim regionalnim akterima.

U Hrvatskoj su na djelu dvije strategije prema Dodiku, koje su obje, jedna više, a druga manje, pogrešne, i jedno cinično objašnjenje političkih odnosa, koji Dodiku omogućuju političko preživljavanje. Cinično objašnjenje nije novo, a autor mu je hrvatski javni intelektualac Žarko Puhovski, koji je prije desetak godina precizno rekao kako se politička arena u manjem entitetu BiH dijeli na dvije frakcije – na frakciju ratnih zločinaca i frakciju ratnih profitera.

Da politička procjena Puhovskog odolijeva vremenu, vidjelo se i na nedavnim prošlogodišnjim općim izborima u BiH. Zastupnik fakcije „ratnih profitera” dominantan je u današnjoj političkoj areni u manjem entitetu, a jedina konkurencija su mu, zapravo, nasljednici frakcije ratnih zločinaca, pa je zato i retorika Dodikovih konkurenata još udaljenija od demokratskih standarda, nego što je to Dodikova.

Za razliku od Hrvatske, čije su institucije nastale na osnovu kapitulacije agresora, institucije u BiH su dizajnirane na osnovu pogodbe s agresorom, pa je zato Dayton svojevrsna luđačka košulja za BiH. Kako se prema njoj odnositi? Bez međunarodnog konsenzusa da taj okvir, koji sputava BiH, treba rastrgnuti, niti domaći akteri, niti „regionalni igrači” nemaju ozbiljnoga manevarskog prostora. U Hrvatskoj se politička arena dijeli na dvije frakcije, onu koju predstavlja Vlada, a koja Dodika vidi kao neizbježnog, pragmatičnog partnera, i onu koju predstavlja Zoran Milanović, oduševljeni zagovornik Daytonskog modela, koji ga vidi kao izvornog prirodnog partnera.

Vlada Republike Hrvatske već je upadala u zamke proizašle uz prihvaćanja Dodika kao neizbježnog partnera. Jedna od zajedničkih operacija bila je blokada tužbe BiH protiv Hrvatske pred Međunarodnim sudom u Haagu zbog izgradnje Pelješkog mosta, jer da je do nje došlo, Hrvatska bi ostala bez europskih sredstava za ovaj projekt. Ta suradnja Dodiku je „plaćena” izgradnjom mosta kod Stare Gradiške i autocestovnog koridora, te graničnog prijelaza od Stare Gradiške do Okučana, ali i dodjeljivanjem posla izgradnje te ceste firmi iz Laktaša pod Dodikovom kontrolom.

Popuštanje pred agresivnim uzurpatorom uvijek je najgora strategija. Ono što je ove godine, sada ne samo u Banja Luci, nego i u „istočnom Sarajevu” napravio Dodik, a čemu je „koncelebrirala” delegacija Srbije, koju su formalno činili ministar vanjskih poslova, kojeg je u Vladu Srbije nametnuo Putinov režim, kako bi imao pod okom Vučića, ali i bivši Vučićev tajnik, a neformalno i „prvo dijete Srbije”, Vučićev prvorođenac, serija je takvih ekscesa, da bilo kakvo popuštanje više ne bi smjelo biti politički izbor.

Bez političke volje da ga se isključi iz političkog života

SAD su korak ispred Europe, jer su tog Dodika formalno stavili na režim sankcija, ali još uvijek nema političke volje da ga se posve isključi iz političkog života. Retorika visokog povjerenika Christiana Schmidta na prvi je pogled zrela i prihvatljiva, ali ako ne bude stvarnih manifestacija političke volje da djeluje, ta će retorika više ići na ruke Dodiku, nego li ga ograničavati.

Politika hrvatske vlade će se „umjereno distancirati” oznakom ovakvih poteza kao neprihvatljivih i opasnih, ali uz ogradu da oni zapravo ne ugrožavaju mir u BiH. Upravo to je “appeasement” – popusti agresivcu, kako stvarno ne bi došlo do ugrožavanja mira. S druge strane, u Hrvatskoj, koja ne govori jednim jezikom, postoji i latentna priča: Zoran Milanović će prešutjeti incidente svog prijatelja Dodika, nadajući se da će jednom ipak doći do toga da on s Vučićem i eventualno Erdoganom sjedne za stol i s trima nacionalnim liderima razgraniči interesne sfere u BiH, koja bi ostala samo kao svojevrsna država kulisa, ali bi iznutra bila posve podijeljena.

Iako se nakon izbora činilo da će BiH relativno lako doći do nove izvršne vlasti, sada, nakon manifestacije zaklinjanja Putinu i konceptu o „svim Srbima u jednoj državi”, to se počinje činiti nedostižnim.

Jedini tko uživa je, naravno, Putin, koji pokazuje svojim arhineprijateljima iz Europske unije da im uz pomoć svojih drugorazrednih balkanskih igrača može stvoriti nemogući kaos, ali i Vučić, koji iz krize u krizu postaje sve agresivniji i otvoreniji. Samo je pitanje vremena kad će on dokraja „izaći iz ormara”, kao što je to ordenom Putinu učinio njegov potčinjeni iz Laktaša.

Radikalno zatvaranje ruskog utjecaja

Jedina efikasna strategija za Balkan danas je radikalno zatvaranje ruskog utjecaja, isključivanje iz političkog života svakoga onog čije su veze s ruskim totalitarnim režimom jasno vidljive, kao što je to u slučaju Dodika, ali i Vučića i Dačića, a naravno i onih koji su već na američkoj i britanskoj crnoj listi na Kosovu. Zagovornici velikosrpskoga i ruskog interesa u Crnoj Gori posebna su priča.

Što tu može hrvatska politika? Ne mnogo, ali, koliko god se nekom činilo da je appeasement, popuštanje agresivnom Dodiku i strukturi koja ga podupire, optimalna strategija, to je dramatično krivo. Zagreb se ne bi smio osvrtati niti na savezništvo Dodika s HDZ-om BiH i Draganom Čovićem (odnosno, trebao bi činiti sve da potakne Čovića i njegove pristaše da se izvuku iz Dodikova zagrljaja, kako ne bi zajedno s njim potonuli u bezdan ruskog utjecaja), a niti kalkulirati o Dodiku kao „manjem zlu”.

Jedino jasno zagovaranje strategije stavljanja tog aktera na crnu listu Europske unije i prekid svake europske komunikacije s njim, uz postupanje visokog predstavnika Christiana Schmidta adekvatno tome, može biti otvaranje neke nove niše. Međutim, koliko god se netko pretvarao da to ne vidi, 9. siječnja 2023. BiH se našla bitno dalje od očekivane konsolidacije političkih institucija, nego što je to bila prije ove eskapade Dodikova i Vučićeva režima u Banja Luci i „istočnom Sarajevu”.