O kraljevima i krpeljima

Piše: Andrej Nikolaidis

Srebrenica nije mjesto promocije i prestiža, nego pokore i beskrajne tuge.

Srebrenica nije mjesto spektakla, nego stida.

Potočari nisu luksuzni restoran pa da se o svom boravku tamo izvještava sa lakoćom instagram objava koje svjedoče o lusuznom stilu života: evo me na ručku od 200 eura, evo me u petozvjezdanom hotelu, evo me gdje se fotografišem sa mojom slavom zaslijepljenim prolaznicima… A evo me i na mezarju, gdje leže ubijeni u genocidu.

Danas sve može, pa može i tako: ima, eto, ljudi čiji je bonton ekscesivna bestidnost. Ima, eto, ljudi koji sebe vide kao zvijezde dženaze u Potočarima.

U Herodotovoj „Istoriji“ ima priča o Psamenitu, egipatskom kralju. Njega je porazio i zarobio persijski kralj Kambis. Pobjednik je želio poniziti zarobljenika. Po njegovoj naredbi, okovanog Psamenita vodili su ulicama pokorenog grada, ne bi li svi svjedočili njegovom poniženju. Kambis je udesio da poraženi kralj vidi svoju kći pretvorenu u robinju, kako nosi vodu i služi pobjednike. Benjamin ovako prepričava Herodota: „I dok su svi Egipćani kukali i jadikovali pred tim prizorom, stajao je Psamenit sam, nepomičan, kamenog lica, i jedini nije ispustio ni riječ“. Psamenit sebi nije dozvolio suzu ni kada je vidio kako mu sina vode na gubilište. A onda je vidio svog starog dvorjanina kako prosi od pobjednika. Stao je ridati i sam sebe tući pesnicama po glavi.

Kambis je, razumljivo, bio iznenađen Psamenitovim ponašanjem. Ako mislite da se egipatski kralj odupirao užasu sve dok „jedna kap nije prepunila čašu“, ako u ovoj priči prepoznajete Ničeovu sudbinu – a on se slomio kada je, šetajući ulicama Torina, ugledao konja kojeg šibaju, pa zaplakao i zagrlio krvavu životinju, pa se nikada više nije vratio u „normalnost“ : u krivu ste.

Egipatski kralj je i u porazu ostao kralj. Psamenit je, bilježi Herodot, rekao: „O, sine Kirov, nesreće moje porodice prevelike su da bih mogao da ih oplačem, ali nevolja mog dvorjanina koji je s velikog bogatstva spao na prosjačenje pod svoje stare dane zaslužuje suze“.

Tuđa tragedija obavezuje više od vlastite. Ćutke otrpjeti vlastitu tragediju je stoički; no nema ničeg plemenitog u neosjetljivosti na tuđu muku. Onome ko je spreman tuđu tragediju koristiti za vlastito zadovoljenje pomoći nema.

Postoje tragedije, postoji mjera užasa, pred kojima je, osjećamo, uputno ćutati ili iznimno obzirno govoriti. Samo neopjevana hulja tuđu će tragediju iskoristiti da proširi svoju slavu. Ti su ljudi gori od krpelja. Jer: krpelj se nadima od krvi živih, dok oni svoju sujetu hrane kostima mrtvih.

Neki mudri ljudi držali su da je odgovor na nepojamni užas, kakav su koncentracioni logori, i Jasenovac među njima, na užas kakva je Srebrenica – opominjuća, gromoglasna ćutnja.

Neki, ne manje mudri, drže kako se užasu valja oduprijeti istinitim – ali samo istinitim – govorom.

I jedni i drugi slažu se, međutim, kako se o užasu ne smije narcistički lupetati.