NOVI MOMENTI Hrvati slave Kosovski boj i tvrde da se dio Srba borio na strani Turaka

Hrvatska pravoslavna crkva objavljuje na svojim stranicama članke “Hrvatske kosovske bitke” koje donosi potpuno nove momente kada je u pitanju ovaj polumitološki događaj. Na portalu CROATIV.NET objavljen je tekst pod naslovom “Obljetnica Kosovske bitke – za hrvatsku pobjedu zvonila su zvona crkve Notre Dame u Parizu!”.

Pojedini mediji u Srbiji već objavljuju kako im ”Hrvati kradu istorijiu”, ali se takve žalopojke na društvenim mrežama komentarišu riječima – ”konačno da i Srbi osjete kako je kad im neko krade istoriju i mitove kao što to oni rade Crnoj Gori vjekovima” .

Tekst prenosimo bez bilo kakvih izmjena:

Obljetnica Kosovske bitke – za hrvatsku pobjedu zvonila su zvona crkve Notre Dame u Parizu!

Dana 15. lipnja 1389. na Kosovu polju se zbila jedna od velikih bitaka izmeđe Hrvata i Osmanlija – donosi portal Hrvatske pravoslavne crkve.

Na hrvatskoj strani bile su vojska kralja Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja, Stipana Tvrtka I. Kotromanića (potomka značajne hrvatske obitelji Šubića) pod vodstvom vojvode dijela Hrvatske i Dalmacije Vladka Vukovića (moguće i Hrvoja Vukčića Hrvatinića), hrvatski vitezovi križari Ivanovci pod vodstvom Vranskog priora, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana Ivana od Paližne te jedinice mačvanskog bana Ivana od Hrvata (Ivaniša Horvata), kao i pripadne albanske i srpske čete Tvrtkovih vazala (uključivo i čete srpskog kneza Lazara) te manji broj međunarodnih snaga – Grci, Mađari, Moldavci, Poljaci i Česi, sveukupno od 40 000 do 70 000 bojovnika. Tursku vojsku vodio je sultan Murat I. i njegovi sinovi Bajazit i Jakub.

Na strani Turaka bilo je ukupno od oko 60 000 do 140 000 vojnika. Sam sultan i njegov sin Jakub (po nekim navodima oba sina) pogibaju tijekom bitke. Jedan dio Srba i srpskog plemstva, nisu bili hrvatski vazali, nego su bili u vazalnom odnosu prema Turcima, pa su se borili na turskoj strani. Hrvatska vojska je bitku odradila profesionalno i rutinski, desetkovala turske snage te odnijela veliku pobjedu.

Hrvatski prekaljeni vitez Nikola (Miloš) iz obitelji Kobilić iz okolice Turopolja, Ivanovac, tijekom bitke je sa svojih dvanaest iskusnih i izvježbanih vitezova prišao sultanu dovoljno blizu da ga ubije – “… probivši neprijateljske čete i kamile naokolo vezane, mačem otvori sebi put i do Muratova šatora doprie. …… jurnuvši mu mač u grlo i skut, junački ubi osmanskog sultana Murata I”. (Coluccio Salutati)

Po primitku vijesti o toj velikoj hrvatskoj pobjedi nad osmanlijama na Kosovu polju, koju je kršćanskoj Europi pismom prenio bosanski kralj Tvrtko, u Parizu su zvona crkve Naše Gospe zvonila u čast velike pobjede kršćanske vojske nad Turcima.

U toj nedvojbeno velikoj i veličanstvenoj, ali na žalost ne i odlučnoj bojnoj pobjedi hrvatske kršćanske vojske i njenih vazala protiv Turaka, Tvrtkov vazal, knez Lazar Hrebljanović borio se na hrvatskoj strani, pod hrvatskim zapovjedništvom, ali ključna je činjenica da je značajan dio srbijanskih velikaša bio turskim vazalima, pa ih je bilo puno i na turskoj strani. Izvjesno je da su se upravo srpske snage s hrvatske strane i one s druge, turske strane, izravno sučelile u žestokoj bitci, strasno želeći dokazati svoj vazalski status kod svojih sizerena.

Tvrtkov vazal srpski knez Lazar Hrebljanović junački pogiba pod hrvatskim stijegom, i Srbijanci su s pravom ponosni na njega. Srpsko plemstvo i vojska koji su se borili na turskoj strani dijeli sudbinu cijele turske vojske, odnosno doživljava pravi slom. Taj teški turski poraz i vojni gubitci, značajno je oslabio Srbiju i odrazio se na daljni tijek njene povijesti i Srbiju, do tad uglavnom hrvatskog, bosanskog ili ugarskog vazala, pozicionirao kao važnog turskog vazala i najvjernijeg turskog bojovnika na prvoj crti protiv kršćanske Europe, uglavnom protiv Hrvata, Bugara, Grka i Mađara, kao npr. u poznatim bitkama: na Rovinama 1395., u bitci iz 1396. kod Nikopolja u Bugarskoj gdje je najvjernija turska uzdanica srpski knez Stefan Lazarević preokrenuo tijek bitke u korist osmanlija, a protiv kršćanske Europe te u bitci protiv Mongola kod Ankare (“Angore”) 1402.

Tek 1915., nakon što Bugari osvajaju Srbiju, britanske tajne službe započinju psyop promičbenu operaciju u korist Srbije, izmišljajući izgubljenu srbijansku bitku protiv Osmanlija, u kojoj su Srbijanci izkrvarili na smrt u obrani Europe, kako bi animirali saveznike u korist Srbije. Naravno, zbog svojih interesa, koji su se tad poklopili sa srbijanskima.

U tom lažiranom srbijanskom nacionalnom integracijskom mitu lukavo je spojena Lazarova junačka pogibija na hrvatskoj strani s katastrofičnim debaklom turskih vazala Srba na drugoj strani. To je danas već provaljena uobičajena srbijanska povijesna mašta i inverzija, što je ispravno detektirao otac srbijanske nacije Dobrica Ćosić u svojim djelima.

izvor: Hrvatska pravoslavna crkva