U dramatične nedjelje i mjesece koji slijede Srbija ulazi nespremna i sluđena. Ali za promjenu, ni Aleksandar Vučić nije ništa manje zblanut. Ta nespremnost na događaje koji bi mu mogli na nos izaći očituje se u činjenici da su snishodljivi medijski batleraj, partijski poslušnici i dvorski analitičari minulih dana jezdili po režimskim medijima u namjeri da objasne kako Siniša Mali nema ništa sa 24 stana u Bugarskoj i da je legitimno da advokat i novinarski pripravnik Vladimir Đukanović vodi intervju sa Predragom Кoluvijom, svojim klijentom, optuženim usput za uzgajanje više od četiri tone marihuane.
Ako se u zenitu političke moći Vučić prema aferama odnosio sa nehajnim prezirom neupitnog vlasnika svega u Srbiji, pa potom prešao na strategiju fabrikovanja istih kako bi naredna zatrpala prethodnu, sada djeluje jednako paranormalno koliko i Vulin koji prijeti hapšenjima za jedan džoint, kada braneći Кoluviju izgovori da vlasnik Jovanjice “nije imao deset tona kokaina, već samo tonu marihuane”.
Valja podsjetiti da je gotovo sve u Srbiji urađeno uz Vučićevu ulogu ekskluzivnog zastupnika božje volje i da su mnogi sumnjivi dilovi sklopljeni uz njegovu autorizaciju. Da je takvu ulogu imao u Rusiji, morao bi da drži monopol na sve energetske resurse, u Poljskoj bi bio papa, a u Švajcarskoj vjerovatno direktor centralne banke.
Mucavo i neuvjerljivo štiteći Кoluviju, a zapravo braneći familiju i nešto manje partiju, Vučić je konačno izgleda shvatio da bi mu glave mogle doći afere. I u tome ima elementarne pravde. Ako se pitao za sve, nema ničeg normalnijeg nego da za sve bude i najodgovorniji.
Bez namjere da mu otežavamo i dodajemo neki sitniš poput jelke od 83.000 eura u ionako preteški bagaž afera, postoji 10 razloga zbog kojih bi Vučić morao da odstupi sa mjesta predsjednika Srbije. I uopšte nije nužno da oni budu rangirani po težini, niti hronologiji. Svi su jednako teški i jednako tako ne zastarjevaju.
Siniša Mali
Gre’ota bi bilo biografiju ministra finansija posmatrati samo kroz prizmu Pandorinih papira, jer Siniša Mali je afera po sebi. Još od ranih radova kada je kao direktor Centra za tendere u Agenciji za privatizaciju bio upetljan u sumnjive transakcije između Lukoila i Beopetrola, preko prvog otkrića КRIК-a da je kao Vučićev savjetnik za ekonomska pitanja i direktor dvije ofšor kompanije sa Djevičanskih ostrva kupio 24 apartmana u Bugarskoj i činjenice da je bio na mjestu gradonačelnika kada je u noći između 24. i 25. aprila bespravno rušeno u Savamali pa do plagiranog doktorata, Mali je postao paradigma korupcije i rastakanja pravnog sistema.
Кrug se zatvorio nedavno u Pandorinim papirima koji ukazuju da je Mali zaista bio vlasnik i stanova u Bugarskoj i ofšor kompanija. Problem su i porijeklo pet miliona eura koliko su koštali stanovi i činjenica da ništa nije prijavio Agenciji za borbu protiv korupcije.
Umjesto ostavke koja bi omogućila nezavisnu istragu, ministar finansija je škripeći zubima poručio da je sve laž i da je prava meta Aleksandar Vučić koji, naravno, nema račune u inostranstvu. Кao da je iko tvrdio da ima. Ali ako je Mali grešnik, onda je Vučić vrhovni sveštenik koji ne samo da daje oprost, nego i zaklanja svojim širokim političkim leđima i usput unapređuje. Možda će biti kasno kada Vučić bude shvatio da njegovi manevri obiluju odsustvom bilo kakve političke svrhe, izuzev puke demonstracije primitivne sile.
Jovanjica
Da nije bilo nijedne druge afere, plantaža marihuane bila bi dovoljna da predsjedik odstupi.
Svejedno da li je neko iz policije pokušao da pritisne Predraga Кoluviju da optuži Vučićevog brata Andreja i da li su u MUP-u formirane paralelne strukture namjerne da predsjedniku dođu glave. Činjenica je da su u čitav slučaj bili upetljani pripadnici BIA, MUP-a, te da je kristalno jasno da takav “podvig” nije izvodljiv bez političke podrške. Da nije tako Vučić ne bi imao potrebe da govori o samo toni marihuane, a Đukanović da pod stare dane uči novinarski zanat.
Jednostavno je, kartel unutar vladajuće stranke se raspao a neophodno je prinijeti žrtvu. Vučić je, očito, napravio stratešku grešku poklanjajući blanko povjerenje i ministarstvo policije Nebojši Stefanoviću. Jer policija je mnogo više od pendreka i marice. To je mjesto gdje su ukrštene i skladištene najveće i najprljavije tajne režima – tog komplota stranaca koji su pomogli naprednjacima da dođu na vlast, ovdašnjih političara, tajkuna, moćnih pandura i bosova podzemlja. Tu se dobro zna ko je skrojio pad Borisa Tadića, zna se i ko je naredio da helikopter sleti na Surčin a ne na Banjicu, ko je regrutovao Belivuka i koga je na kraju prvo zvao Кoluvija.
I zato Vučić Stefanovića, mimo svih zakona, prepušta partijskoj rulji koja će aklamativno tražiti njegovu glavu, ne razumjevajući da bi i još neke mogle da se zakotrljaju. Pri tome i sam uvjeren da je partija isto što i država.
Savamala
Do prije neki dan najveći Stefanovićev grijeh bio je divljanje režimskih fantoma u Savamali, neodazivanje policije, kidnapovanje ljudi i čak i jedan fatalni ishod. Ali tada su Vučić i Stefanović bili na istoj strani, pa je ministar policije mogao sebi da dozvoli bezobrazluk i kaže da su srušeni objekti služili za “sticanje bogatstva, da je riječ o građevinama dobijenim spregom politike i tajkuna”, te da se policija oglušila o pozive građana jer se moglo dogoditi da policajce ubije struja iz ruševina.
U toj izbornoj noći 2016. desila se potpuna suspenzija pravne države. Bila je to vododjelnica nakon koje se sve moglo opravdati, siledžijski ismijavati ili besramno lagati, a sve institucije podjarmiti. Ono što su i Stefanović i Vučić shvatili iz ove suspenzije pravne države jeste da pregažene institucije nemaju instrumente za borbu protiv afera. I onda, razumije se, nijedna ne može ni da naškodi.
Krušik
Tikva između ovog dinamičnog dueta nije pukla ni kada je uzbunjivač Aleksandar Obradović objelodanio da je po dolasku Stefanovića na mjesto ministra policije, njegov pokojni otac Branko sa nekadašnjim poslovnim partnerom iz firme Junajted BG Goranom Todorovićem, a potom u svojstvu zastupnika firme GIM, posredovao u kupovini oružja po bagatelnim cijenama i kasnije ga preprodavao.
Vučićev igrokaz kretao je od tvrdnje da Stefanović senior nije “ni vlasnik, ni direktor već samo zaposleni u GIM-u i da treba da ide u zatvor ako je za bilo šta kriv”, preko izjava da ministrov otac nije zaposlen u toj firmi i da ne vidi u svemu tome “biće krivičnog djela”. U aferi se pojavilo i ime Slobodana Tešića, trgovca oružjem i jednog od glavnih finansijera SNS-a.
Ta konekcija dovodi direktno Vučića u nepriliku. Riječ je, dakle, o vezanoj trgovini. Sad nije da je Vučić polomio leđa braneći Stefanovića, ali ga nije ni pustio niz vodu. Zli jezici kažu da mu je Nebojša zamjerio nedovoljnu agilnost i da je to bila nagazna mina za kasniji sukob. Krušik je ostao u minusu pet miliona dolara i kraći za desetine radnika.
Pravosuđe
Najbolju dijagnozu stanja u pravosuđu dao je sudija Apelacionog suda Miodrag Majić u intevjuu za NIN: “Ponovo kao nekad idemo kod sultana po pravdu. On miri i razvađa, vraća odbjeglu djevojku, nalazi posao za otpuštenu kćerku, odlučuje ko je kriv a ko ne”. Imamo i malu dopunu, pored predsjednika koji i krštava i vjenčava, uveden je institut poligrafa. On je i sudija i tužilac i svjedok, sveznajuća istina-mašina, giljotina za nepodobne i spasilac za poslušne.
Tako je to kad republičku javnu tužiteljku viđamo svake šeste godine o izborima, a za mjesto predsjednika Vrhovnog kasacionog suda imamo jednog kandidata.
Belivuk
Nekoliko logički poređanih fakata uvezuju SNS i kriminalni klan Veljka Belivuka. Dolazak generalnog sekretara vlade Novaka Nedića u fudbalski klub Partizan poklapa se sa trenutkom kad su Aleksandar Stanković i Belivuk preuzeli tribinu na stadionu.
Teško je povjerovati da predsjednik nije znao ko mu obezbjeđuje inauguraciju i ko je na julskim protestima prošle godine, pored policije, bio zadužen za batinanje građana. Još je manje vjerovatno da policija nije znala za bunker sa oružjem na stadionu Partizana.
Znakovito je i to da Nedić nije ni saslušan zbog eventualnih veza sa Belivukom, a bivšoj državnoj sekretarki u MUP-u Dijani Hrkalović niko ne smije da stane na sjenku. Dakle, nije teško zaključiti da je režim kreirajući parapolicijske odrede za stranačke potrebe, stvorio jednu od najmonstruoznijih kriminalnih grupa.
Korona
Kada su BIRN, a zatim i NIN prošle godine objavili da je broj preminulih i zaraženih višestruko veći od zvanično saopštenih podataka, proglašeni su bezmalo državnim neprijateljima. A tada je bilo 97 zvanično oboljelih dnevno, danas šest, sedam ili osam hiljada inficiranih i preko 50 preminulih svakog dana. I kada se javnost pita zašto Krizni štab ne reaguje, a ljekari apeluju da se uvedu restriktivne mjere, dobijamo objašnjenje premijerke pred kojim razum staje – nastaviti sa postojećim mjerama, a vakcinacija je jedini održivi odgovor na pandemiju.
O kojim mjerama tačno govori – punim stadionima, restoranima, noćnim klubovima, koncertima, svadbama, političkim skupovima… Ova neljudska računica kalkuliše sa 50 odsto nevakcinisanih koji su također biračko tijelo. A izbori su blizu. Zbog toga se i odustalo od covid propusnica. I još reče premijerka da ona preuzima odgovornost. Uz čije odobrenje, to nije teško pretpostaviti.
Ana Brnabić
Premijerka je sebi obezbjedila predsjednikovu naklonost kada je amnestirala njegovog kuma Nikolu Petrovića za koga se sumnjalo da je pokušao da reketira firmu Continental Wind partners i naplati dva miliona eura kako bi vjetropark u Srbiji bio spojen na elektromrežu. U međuvremenu je kao premijerka dopisala svoj portret viškom cinizma i bahatosti.
Ulaskom u stranku uspjela je da upropasti imidž osobe koja ne spada u gladnu partijsku kamarilu. Izražena lojalnost predsjedniku i nikakva politička moć učinili su je idealnim premijerom. Posebno kada treba preuzeti odgovornost za tako nešto mučno kao što je svakodnevna smrt desetina ljudi.
Helikopter
Ni nakon šest i po godina nismo saznali zašto je promijenjena odluka da vojni helokopter MI-17 ne sleti na aerodrom u Batajnici ili Banjici već na aerodrom “Nikola Tesla” i ko je tu odluku donio? Možda bi sedam ljudi danas bilo živo, uključujući i bebu iz Novog Pazara zbog čijeg je medicinskog transporta helikopter i podignut.
Ostala je sumnja da se tadašnji ministar odbrane Bratislav Gašić oglušio o upozorenja profesionalaca o vremenskim uslovima, kao i da je ministar zdravlja Zlatibor Lončar situaciju htio da iskoristi za političku promociju pa je zato promijenjeno odredište sletanja.
Uz tiradu o tajkunskim lobijima, koji spremaju promjenu vlasti, ostale su da vise riječi tada premijera Vučića: “Gašića i Lončara neću da dam”. Zato je i on odgovoran. Tužilaštvo nije našlo elemente za krivičnu odgovornost, osim što je ljaga bačena na časnog pilota Omera Mehića.
Stanika Gligorijević
Vučić još nekoga nije “dao” odlučivši da za sebe zadrži nedostajuća dva minuta snimka pogibije Stanike Gligorijević na naplatnoj rampi u Doljevcu. Zašto predsjednik nije pokazao snimak koji bi v. d. direktora Koridora Srbije Zorana Babića oslobodio sumnje da je bio za volanom auta koji je usmrtio Staniku Gligorijević? I kako da tako obziran snimak nije pokazao ni porodici stradale? A čitavoj Srbiji je kasnije pokazivao obezglavljena tijela žrtava Belivukovog klana. Predsjednik kao pravnik zna da se za prikrivanje dokaza ide u zatvor. A kao iskusan političar da su funkcije, ma kako visoke, prolazne.
Nema sumnje da je u ovim aferama ili bar većini njih Vučić makar i posredno bio glavni dioničar. Mogao bi brže nego što misli da se suoči sa činjenicom da među onima kojima je otvarao vrata vlasti samo zato što ne mogu da ga ugroze nema mnogo onih koji su spremni da svoju sudbinu vežu za njegovu.