„Što, da nećete da nas bombardujete?“, pokušao je u vanrednom obraćanju narodu, već četvrtog dana tekuće godine, da prizemlji tenzije predsjednik Srbije – baš kao njegov politički roditelj Vojislav Šešelj, tridesetak godina ranije, diljem Velike Srbije.
Pitanje, izrečeno nimalo prijateljskim tonom, Aleksandar Vučić uputio je čelnim ljudima „bratske“ Crne Gore.
A povod je bio njegov odlučni (ne)odlazak u neki od pravoslavnih hramova u Crnoj Gori, u Pljevljima, tačnije, na Badnje veče – gdje je bio namjeran valjda da reinkarnira čuveno „Niko ne smije da vas bije“ Slobodana Miloševića.
Sedam puta se ljubio s Vladimirom Putinom, šest puta nije mezio šniclu kod Angele Merkel, četiri puta se rukovao sa Donaldom Trampom, imao je čak i jedan poluzagrljaj sa Si Đinpingom… ali nikada za ovih gotovo osam godina nije posjetio Crnu Goru, državu čiji odlazak iz zagrljaja Srbije neskriveno ne može da preboli.
Sad je prekonoć, faktički, interesovanje predsjednika Srbije za status Srba u Crnoj Gori kulminiralo u – odluku: sve poštujući integritet, nezavisnost i ustavni poredak Crne Gore, predsjednik Srbije je, bez njihovog znanja, ali uz blagoslov patrijarha Irineja, vlasnika Pinka i urednika nekoliko ovdašnjih tabloida, osmislio kompletan protokol boravka u susjednoj, nikad prežaljenoj, državi.
„Sve smo pripremili, znali smo da će biti trideset do četrdeset hiljada ljudi iz Crne Gore, našli smo i porodicu gdje ću biti…“, Vučićeve su riječi iz obraćanja javnosti nakon što je scenario propao i on donio odluku da ne ide.
Simptomatično je da je namjera o „jednoj privatnoj posjeti crkvi“ donijeta na vrhuncu „vjerskog ustanka“ u Crnoj Gori i u času kad je javnost i u ovoj susjednoj republici, baš kao i u Srbiji, podijeljena oko Zakona o slobodi veroispovesti i pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je usvojio crnogorski parlament.
Nerealizovanoj „privatnoj posjeti crkvi“ prethodio je i haos u odajama crnogorskog parlamenta i hapšenje četničkog vojvode Andrije Mandića i Milana Kneževića, udarnih pesnica crnogorske prosrpske opozicije: iz „marice“ kojom su odvođeni u pritvor odjekivali su stihovi miroljubivih četničkih pjesama.
Nerealizovanoj „privatnoj posjeti crkvi“ prethodili su protesti zbog hapšenja prosrpskih političara koji su naknadno prerasli u masovne proteste crkvenog karaktera.
Nerealizovanoj „privatnoj posjeti crkvi“ prethodio je i apel Milana Kneževića Amfilohiju da prokune Mila Đukanovića, predsjednika Crne Gore, i njegovo potomstvo.
Nerealizovanoj „privatnoj posjeti crkvi“ prethodio je i transparent na jednom od skupova gdje se klicalo „jednoj familiji“, dan nakon što je Đukanović potpisao zakon: „Potpis vaš baš je bolan, proći ćete kao Đinđić Zoran“.
Nerealizovanoj „privatnoj posjeti crkvi“ prethodila je i procjena BIA da se košarkašima Zvezde u Podgorici, za razliku od boravka predsjednika Vučića u Pljevljima, ne može garantovati bezbjednost.
Nerealizovanoj „privatnoj posjeti crkvi“ prethodio je protest nekoliko hiljada navijača Zvezde koji su pokušali da zapale crnogorsku državnu zastavu na ambasadi u Beogradu.
Nerealizovanoj „privatnoj poseti crkvi“ prethodila je i poruka vjernika u protestu iz Crne Gore da je Vučić u ovom času – nepoželjan!
Iz vanrednog obraćanja javnosti vidjelo se da ovo nikad neće zaboraviti.
Pored odluke da, eto, sad on u inat neće ići u „privatnu posjetu crkvi“, saznali smo da je kršten i da je vjernik, mada ne veliki; da Srbiji svi prijete, ali se on lično nikoga ne plaši; da su Crnogorci nesposobni jer otkako je on došao na vlast, u Srbiji niko od njih (sem Marka Bastaća, kako reče AV) „ne zbog nacionalne pripadnosti nego iz suštinskih i profesionalnih razloga“ nije na važnim funkcijama; da Srbima u Crnoj Gori prijeti asimilacija; da će Srbija deset puta više nego dosad podržavati Srbe u CG i da će to raditi javno; da je „vrijeme da Srbija pokaže da ne možete voditi antisrpsku politiku, a imati imovinu i poslove u Srbiji“; te da, napokon, Crnu Goru doživljava kao „bratsku zemlju“…!
Sinu mi, povodom svega ovoga, jedan prastari vic, kad tata suverenista pita svog sina šta su Crnogorcima Srbi:
„Braća“, odgovara mališan.
„Ne bleji, kakva braća, Srbi su nam prijatelji“!
„Nijesu, tajo, nijesu, prijatelji se biraju“!
Da vam kažem, braćo i prijatelji i iz Crne Gore i Srbije: Aleksandar Vučić brat je i prijatelj samo sopstvenom rejtingu.