NENAD ČANAK: Slučaj popa B.

Piše: Nenad Čanak, (Autonomija)

Prijatelji su mi na društvenim mrežama skrenuli pažnju da je u listu „Večernje novosti“ (nedelja, 12.12.2021) na naslovnoj strani najavljen, a u istom broju i objavljen opširan tekst koji se kritički bavi mojim nastupom na sarajevskoj TV Face, u Centralnom dnevniku kod Senada Hadžifejzovića. Ne bi to bilo ništa pretjerano neobično da potpisnik navedenog teksta pod naslovom „Čanak, fenomen krštenog nekrsta“ nije niko drugi do Njegovo Preosveštenstvo Episkop novosadski i bački, somborski i segedinski Gospodin dr Irinej. (Titulu dotičnog sam doslovce prepisao sa službenog sajta Eparhije bačke, a u daljem tekstu oslovljavanog kao pop B.).

Tekst počinje riječima: „Prije neki dan, 2. decembra, pročitah transkript gostovanja građanina Nenada Čanka u emisiji Face to Face, emitovanoj 26. novembra, i to samo onih djelova u kojima se dotični građanin bavi Srpskom pravoslavnom crkvom…“.

Pošto me istinski uveseljavaju vizije stvarnosti čitača transkripata presretnutih TV emisija iz susjednih zemalja, kao i uopšte onih koji se po službenoj dužnosti bave presretanjima i transkriptima (a naročito kada se istog jutra na TV sa nacionalnom frekvencijom oglasio osuđeni ratni zločinac Šešelj dr Vojislav proglasivši to za „najbolji polemički tekst u proteklih trideset godina“) popustio sam znatiželji i utrošio nešto vremena na čitanje ovog sočinjenija (po stilu sudeći, produktu napornog rada heterogene grupe autora).

ELEM, pop B. mi zamjera što pitam „da li je u današnjoj društvenoj atmosferi moguće biti Srbin a ne biti pravoslavac“ i odgovara da mi to niko ne brani postavljajući pitanje: „Da li danas iko od crkvenih ljudi smatra da gore pomenuti subjekt nije Srbin, Srbin po porijeklu, jeziku, slobodnoj samoidentifikaciji iako svi znamo da nije pravoslavac. Nije ni bilo kakav vjernik nego je, naprotiv, ideološki, ovdje i sada, jedan od najljućih neprijatelja pravoslavlja, protivnik religije kao takve? … Potpisnik ovih redova, recimo, ima neke prijatelje koji su po narodnosti Srbi, po vjeroispovesti katolici, druge, koji su po narodnosti Srbi, po vjeroispovesti muslimani, poznaje i poštuje jedan broj Srba koji se izjašnjavaju kao ateisti…“

Bilo bi zaista prosvetljujuće kada bi pop B. naveo imena nekih od tih SRBA katolika ili SRBA muslimana sa kojima prijateljuje, koji su imali mogućnost „slobodne samoidentifikacije“. Gajim opravdanu sumnju u njihovo postojanje, osim ako pop B. ne smatra Hrvate i Bošnjake za Srbe. Upravo, najtačniji opis ovog pristupa nacionalnom pitanju je da su svi koji žive od Vardara pa do Karlobaga – Ogulina – Karlovca – Virovitice Srbi, sa nevažnim dijalektološkim razlikama, osim Arbanasa koji se nameću razmnožavanjem, i onih koji ne bi da budu Srbi, pa se proglašavaju za Hrvate (što znači da su, po prirodi stvari, ustaše), ili za Bošnjake (koji su, naravno balije, potomci Handžar divizije). Za Crnogorce je potpuno jasno da ne postoje (jer su ionako samo komunistička izmišljotina koja traje već stotinama godina).

Nadalje me pop B. optužuje za upotrebu tuđica u mom izlaganju i kaljanje imena i djela patrijarha Pavla. „…primjera radi, sveštenici za njega nisu sveštenici već popovi, podrugljivo se služi jevrejskim terminom košer i muslimanskim halal dok se ruga pravoslavnim ‘popovima’. Blaženopočivšeg patrijarha Pavla prezrivo naziva ‘rahmetli’ umjesto pokojni ili počivši i optužuje ga da je blagosiljao ljude koje on smatra najvećim ratnim zločincima…“.

Samo par rečenica poslije dičenja prijateljima katolicima i muslimanima, moja se upotreba „jevrejskih i muslimanskih termina“ košer, halal i rahmetli smatra „podrugljivim i prezrivim“, iako sam gostovao na TV koju velikom većinom gledaju upravo ljudi koji te izraze redovno koriste u svakodnevnom govoru. Na žalost, najčešće, „rahmetli“.

A o patrijarhu Pavlu ne bih ja da govorim, najbolje je sjetiti se njegovih riječi tokom ratova devedesetih i poslije toga:

„Jasno je da drugog puta nije bilo. Tako je sada i nama nametnut rat. Zato je taj naš rat pravedan jer je odbrambeni. Ne napadački ni osvajački.“ (Patrijarh Pavle, „Duga“, 10-23. april 1999).

„Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj.“ (Patrijarh Pavle u pismu lordu Karingtonu, avgusta 1991)

„…Kosovo nam je drugo ime za najviša načela, za istinu i pravdu, za poredak i pravo, a Kosovski zavjet nam je primjenjeni Novi zavjet. Zato je pitanje Kosovo i Metohije neodvojivo od pitanja Srbije i sudbine srpskog naroda…“ (Poruka patrijarha Pavla, „Pravoslavlje“, 15. mart 2007)

„Crkva je tokom cijele svoje istorije, uključujući i XX vijek, morala da ostavi po strani svoje primarne dužnosti, kako bi se aktivno uključila u borbu za ujedinjenje srpstva, u kojoj je sveštenik morao da bude i učitelj, i sudija, i da uzme pušku da brani sebe i svoju porodicu.“ (intervju patrijarha Pavla, „Danas“, 5-7. januar 2001).

„Smatramo da je najbolji odnos između države i crkve onaj koji je već bivao i prije, to je simfonija – saglasnost između države, odnosno društva i crkve.“ (intervju patrijarha Pavla, „Danas“, 5-7. januara 2002).

Januara 1992. objavio je da crkva i srpski narod nikada nisu priznavali „avnojevske granice i da ničije nagodbe ne obavezuju narod kao cjelinu, bez njegove saglasnosti i bez blagoslova njegove matere pravoslavne srpske crkve“. (Patrijarh Pavle, Monitor, maj 2006).

„Nama je vrhovni komandant patrijarh Pavle.“ (Željko Ražnatović Arkan, oktobar 1991).

Svi se sjećamo fotografije patrijarha Pavla koji lomi slavski kolač sa osobama osuđenim na doživotne robije zbog najtežih ratnih zločina.

Dalje, kaže pop B. „…Dolazi sljedeća salva neistina i podmetanja. Srbija, po njemu (po meni, N.Č.) nije više sekularna nego teokratska država, ‘pravoslavna džamahirija’, zato što se u njenom školskom sistemu nalazi vjeronauka, što se u srpskoj vojsci obilježavaju praznici i to ne samo pravoslavni praznici, kako on podmuklo insinuira, već i praznici pripadnika drugih crkava i vjerskih zajednica…“

Prvo: Republika Srbija je svetovna država. Crkve i vjerske zajednice su odvojene od države (Član 11. Ustava). Osnovna škola je u Republici Srbiji obavezna. Uvođenjem vjeronauke u državne škole ona je (vjeronauka) učinjena jednim od dva obavezna izborna predmeta. Dakle, vjerska nastava se protivustavno nalazi u državnim školama (koje se finansiraju iz poreza koji SPC ne plaća), iako može da se obavlja u vjerskim objektima (u kojima SPC ne oskudijeva). SPC spominjem jer je najjača crkva u Srbiji, a pop B. njen visoki zvaničnik. Uzgred, zamjereno mi je i što sam nepravilno vizantijsku arhitekturu novosagrađenih crkava nazvao raško-prizrenskom. Da ne bismo polemisali o tome, preporučujem nadležnima da pogledaju kako izgleda saborna crkva u Novom Sadu i crkve u drugim mjestima u Vojvodini, te da uporedi sa novosagrađenim hramovima, pa da uoči razliku. Pop B. treba samo da pogleda kroz prozor.

Da li je unošenje badnjaka vjerski čin? Da li je slavljenje krsne slave vjerski čin? Naravno da jesu i niko ne smije nijednom građaninu to pravo da uskrati, kao ni pravo na imendan, bajram ili hanuku ili bilo koji drugi vjerski praznik. Ali, pop B. zaboravlja (ili ne zna?) osnovnu razliku pred zakonom između građanina i države. Građaninu je dozvoljeno sve što mu nije zabranjeno, a državi je zabranjeno sve što joj nije dozvoljeno. Drugim riječima, kada, recimo, građanin Nikolić master Tomislav unese badnjak u svoju kuću, to je njegovo neotuđivo ljudsko pravo. Ali, kada (O tempora, o mores!) kao predsjednik Republike Srbije isti Nikolić master Tomislav unese badnjak u zgradu Predsjedništva Srbije, onda on krši načelo sekularnosti, to jest krši član 11. Ustava Srbije. A Ustav dolazi od riječi ustava, brana, dakle u pitanju je vrhovni zakon kojim se sprječava samovlašće, prije svega izvršne vlasti. Jer, kada, recimo, MUP bez dozvole počne da slavi slavu (a o tome sam još prije desetak godina postavljao pitanja u NSRS, koja su ostala bez odgovora), onda bez dozvole može sve. MUP je kao i Vojska Srbije instrument sile zasnovan na subordinaciji i jednokomandovanju, te se vjerski obredi mogu samo narediti, a ne i samovoljno sprovesti. Dakle, u pitanju je kontinuirano podrazumijevanje državnih vrhova u proteklom periodu da Srbija treba da se ustroji kao etnonacionalna i klerikalna a ne građanska i sekularna država, i aktivan rad na tome. (Uzgred, nevoljni pop B. Vojsku Srbije naziva „srpska vojska“, ne razumijući u maglovitosti svojih fantazmagorija da nekakva „srpska vojska“ ne postoji, nego samo Vojska Srbije ili, manje spretno, srbijanska vojska. I nije primjetio da je prvi na Košarama položio život za Srbiju mladić iz Pančeva, Rumun).

O ovještalim frazama da bih ja da „poklanjam Kosovo“, ne bih da trošim riječi, jer niti sam u stanju da tako nešto uradim, niti je moguće nešto pokloniti što je ratom izgubljeno. I to ratom koji je bio samo posljednji u ratovima u kojima je pop B. štedro sasluživao. Tako da priče tipa „ko prizna lažnu državu Kosovo je izdao srpski nacionalni interes“ u prevodu znače „ko ne laže, ne pomaže u cjenjkanju“, jer se sve svodi na to ko će šta na Kosovu istrgovati i ko će prije proglasiti pobedu.

Što se tiče mog krštenja krajem devedesetih, pop B. odlično zna da sam se krstio 21. novembra 1998. godine u manastiru Velika Remeta, i zna da su mi na slavu redovno dolazili njegovi bliski saradnici, kao i onaj koji me je krstio. A razlog za to je bio jednostavan: Prijatelj iz djetinjstva mi je došao sa željom da se okumimo tako što ću biti kum na krštenju njegovog sina. A pošto sam učen da se kumstvo ne odbija, a za prijatelje čine razne stvari, obavili smo tu formalnost, i to je to. I mislim da je moj razlog za krštenjem bio mnogo ljudskiji i pošteniji od svih potonjih krštavanja i drečavih religioznih pseudofanatizama raznih javnih ličnosti i likova, praćenih žutom štampom i ljubičastim novčanicama.

I, naravno, pop B. smatra Dražu Mihailovića za prvog gerilca u porobljenoj Evropi (iako je prvi bio poljski major Henryk Dobrzański, koji je sa svojom jedinicom u martu 1940. uništio bataljon pješadije Wermachta, a Mihajlović je kolaborirao sa okupatorom, pa na kraju bio strijeljan zbog ratnih zločina). Pop B. se diči slavom tri srpska naučnika – Tesle, Pupina i Milanovića (dva od tri rođena u Austriji, pa emigrirali u SAD, a treći rođen u Austrougarskoj, ni danas mu rodna kuća nije u Srbiji). Kaže pop B. „…U naše dane je Novak Đoković prvi teniser svijeta…“, a ne vidi od svojih ljudskih skučenosti da je Novi Sad, grad čiji imam čast da budem građanin, imao prvu teniserku svijeta još prije trideset godina… A možda se njen uspjeh ne smije ni spominjati jer se zove Monika Seleš?

I završava pop B. svoje pismeno (praveći sporadične stilske izlete čak i u vladarsku pluraliju) žalostivom ocjenom: „… Srpski narod, međutim, ima danas, kako ja to vidim, planetarno prvenstvo po broju onih koji se ističu u samoporicanju, autošovinizmu, proizvodnji trojanskih konja u Srbiji. Pod tom prizmom posmatram ulogu građanina Čanka na domaćoj javnoj sceni, gdje ipak ima jaku konkurenciju među ostalim ‘slučajnim Srbima’.“

Ne sumnjam da je pop B. par puta prelistao Novi zavjet, ali to mora sa razumijevanjem da se radi, ne mehanički (što bi rekla moja baka Mara, stroga učiteljica iz Dragutinova).

…Ne sudite da vam se ne sudi;

Jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam suditi; i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti.

A zašto vidiš trun u oku brata svog, a brvna u oku svom ne osjećaš?

Ili, kako možeš reći bratu svom: Stani da ti izvadim trun iz oka tvog; a eto brvno u oku tvom?

Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svog, pa ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svog.

(po Mateju)

Očekivao sam ipak malo sadržajniji uradak od popa B. Ljudi koji ga poznaju govore o njegovom obrazovanju, ali ovaj put nisam imao susret sa tim aspektom njegove ličnosti. Mogu samo po djelima pomalo da zaključim… Kada neko traži da se izmjeste Zmajeve dječije igre kod spomenika Zmaj Jovi jer mu smeta dječija graja, mora da je baš mrzovoljan čovjek. Kada neko naloži (i sprovede) uništavanje murala čuvenog francuskog street art umjetnika Remeda jer ga ne razumije, opravdano je sumnjati u njegove poglede na slobodu i pravo na slobodan izraz. Kada neko daje prostorije na upotrebu organizacijama koje je policija identifikovala kao klerofašističke… no, o tome neki drugi put.

Sve u svemu, kada se neko ko iskreno vjeruje u Boga tri puta kandiduje za patrijarha i tri puta uđe u tri najbolje plasirana i tri puta ne bude izabran, morao bi da se duboko zamisli šta to Bog hoće da mu poruči.

***

Liga socijaldemokrata Vojvodine prosledila je medijima ovo pismo svoga lidera Nenada Čanka bačkom vladiki Srpske pravoslavne crkve Irineju uz obrazloženje da je tekst, u skladu sa zakonom, kao reakcija dostavljen Večernjim novostima, ali ga one ovog trenutka nisu objavile.