Region Zapadnog Balkana odavno nije bio u turbulentnijim vremenima, a čini se da nema države u regionu koju ne potresa neki vid društveno-političke krize. Kada u tu priču o nestabilnosti dodamo zveckanje oružjem, ne možemo se oteti utisku da postoji opasnost od povratka utvara prošlosti, odnosno ratnih 90-ih.
Regionalni, ali i svjetski mediji već mjesecima upozoravaju da region, posebno Srbija i Hrvatska u vojsku i naoružanje ulažu sve više. Da to nije samo priča bez osnova govori i uporedni popis Global Firepower koji analizira čitav niz faktora, od tehničke opremljenosti do finansijskih izdataka.
Po tom popisu, kako je nedavno pisao ”Deutsche Welle”, Srbija i Hrvatska uspinju se na ljestvici oružane opremljenosti: Srbija je 2019. bila na 79. mjestu, ove godine je smještena na 60. mjesto, Hrvatska se sa 70. popela na 62. mjesto! Kada tome dodamo podatak da je Srbija za modernizaciju vojske od 2016. godine potrošila dvije milijarde eura, onda se čini da riječi stručnjaka za Balkan iz Vašingtona Januša Bugajskog, da ”manji susjedi treba da budu zabrinuti zbog naoružavanja Srbije”, treba uzeti i te kako ozbiljno.
Region još uvijek u jugoslovenskom konfliktu
Govoreći o sve češćem ”zveckanju oružjem” kojem u javnosti pribjegavaju prije svega političari u Srbiji, ali i Hrvatskoj, vojni analitičar Aleksandar Radić u izjavi za portal Aktuelno, ističe da posebno izraženo takmičenje u naoružanju između Srbije i Hrvatske govori kako smo ”još uvijek ostali u tom jugoslovenskom konfliktu”.
”Takmičenje u naoružanju između Srbije i Hrvatske govori koliko smo mi zaista još uvijek ostali u tom jugoslovenskom konfliktu ili nikada nismo ni izašli iz njega. Strategija o naoružanju zaista funkcioniše po tom principu da podstiče i jednu i drugu stranu da nabave nova sredstva. Ali uglavnom je riječ o dva različita koncepta. Iako obje vojske i Hrvatske i Srbije raspolažu naoružanjem uglavnom iz starijih vremena, principi u Hrvatskoj moraju da se odrede u skladu sa NATO. Srbija je tu u slobodnijem manevru vojno neutralna zemlja i ima jednu bitnu razliku, ima vrlo razvijenu odbrambenu industriju. Jer jednostavno činjenica je da su članice NATO-a sve zemlje sem Srbije i Bosne i Hercegovine”, kazao je Radić.
On ističe da moramo uzeti u obzir da region nije iz 90-tih godina izašao na toliko prirodan način završetkom rata, već sklapanjem primirja pod pritiscima iz inostranstva.
”Nijesmo riješili suštinska pitanja. Srbija nije riješila ‘srpsko pitanje’, Hrvatska je ostrašćena, BiH je revanšistički nastrojena, dok Makedonija ima podjeljeno društvo. Činjenica je da je Dejton svojevrsno primirje u političkom smislu. Činjenica je da je vojno tehnički sporazum iz Kumanova samo rješenje trenutnih odnosa, isto je i sa Ohridskim sporazumom koji je okončao sukobe u Makedoniji 2001 godine. godine. Sve je to ostavilo emocije koje su snažne”, kazao je Radić.
Radikalni scenario i podilaženje javnom mjnenju
Radić ističe da su i Srbija i Hrvatska uložile ozbiljna sredstva u naoružanje i vojnu opremu, ali naglašava da način na koji se to radi ”obesmišljava potencijalni radikalni scenario”.
”Kada je u pitanju naoružavanje, Hrvatska to mora kao članica NATO-a da uklopi u okviru Alijanse, s druge strane Srbija kupuje različita sredstva tamo gdje mora da obnovi tehniku gdje je naprosto istrošena i to nisu sredstva koja sama po sebi drastično mijenjaju balans i vojsku Srbije čine onakvom kakvu odgovara Hrvatskim nacionalistima u njihovoj slici. Da bi ste vi zaista imali jednu vojsku spremnu za rat, onda bi ste imali testiranja nekim ofanzivnim sredstvima i naoružanje sa relevantnom količinom. Ali Srbija zapravo nastoji da u vojsku ubaci neku minimalnu količinu sve većeg broja različitih sredstava, zato što su im potrebni kao izvorna referenca za priču o vojnoj moći”, rekao je Radić.
Naglašava da je veoma bitan faktor koji čini vojsku – spremnost za borbu.
”Mi možemo da se naoružamo, ali naprosto jedan jedini faktor koji određuje stvarni kvalitet jedne vojske jeste odlučnost, spremnost ljudi koji nose uniformu da uđu u borbu. To zvuči lako, pa i zaista paušalno, ali boj zaista “ne bije puška, nego srce”, rekao je on i naglasio da mnogo više pažnje treba usmjeriti na propagandno-političku ulogu priče o naoružavanju.
Bijesni konj nacionalizma
Upozorava da nažalost imamo retoriku u političkim krugovima koja podilazi nacionalistički nastrojenom javnom mnjenju i da priča o naoružanju tu ima veoma važnu ulogu.
Govoreći o zaoštrenoj retorici koja je sve više zastupljena u regionu, Radić ističe primjer bivšeg ministra odbrane Srbije Aleksandra Vulina koji ”podilazi javnom mnjenju i najbolje oslikava ratnu ostrašćenost”.
”Mi zapravo i dalje živimo ratne godine i pokazalo se da sada sazrijeva situacija da se ponovo u politici zajaše taj bijesni konj nacionalizma.Tu je potrebno da se pokaže nešto više od praznih riječi, a priča o oružju je najbolje sredstvo za to. Na Balkanu imamo vlasti kojima je priča o oružju potrebna zbog gradnje njihovog odnosa prema javnom mnjenju. Ta priča služi da bi se impresionirali sljedbenici, oni koji su i dalje u 90-tim godinama, nažalost čak je i mlada generacija izgleda već indoktrinirana”, kazao je Radić.
Vrativši se na bivšeg vojnog ministra Vulina, objašnjava na koji način on retorikom podilazi javnom mnjenju.
”To se najbolje oslikava kada pogledate komentare na forumima. Mladi Srbi i mladi Hrvati su ostrašćeni. Ideali poređenja snaga ko šta može da uradi su tema koja ima svoje tržište u političkom smislu. Koliko god nerealna u stvarnosti Vulinova poruka je upućena jasno jednom djelu glasačke mašine koja će se oduševiti sa takvim stavom i reći ovo je stvarno jedna prava čvrsta patriotska vlast. Ta poruka će se prihvatiti u jednom dijelu glasača u Srbiji koji su frustrirani činjenicama da su imali jako tegobne godine u skorijoj istoriji. S druge strane u Hrvatskoj je to municija za njihove nacionaliste. Jer oni mogu da baziraju stav na tome, evo vidite nama Srbija prijeti, oni nikada nisu odustali od koncepta „Velike Srbije”, rekao je Radić.
Prezentacija naoružavanja
Radić ipak naglašava da treba odvojiti retoriku od realnosti. Kako ističe, ne smije se zaključivati da će Srbija da krene u agresiju na bazi Vulinove izjave, jer ”malo više (vojnih) baterija treba kako bi ste vodili rat”.
”Kada se napravi parada, kao u Nišu pretprošle godine, kada vi brojite ta vozila i kada vidite koliko je toga naslijeđeno iz Jugoslavije, a koliko toga je novo, shvatite da je u pitanju većinom stara, nasljeđena oprema. Ista situacija je u Hrvatskoj. Hrvatski tenkovi i borbena vozila su napravljeni u Jugoslaviji. Kada pogledate ukupnu količinu sredstava postoji realna potreba za modernizacijom vojske”, rekao je Radić.
Logično je, kako navodi, da stvari kojima je prošao rok trajanja zamijenite novima.
”Ali problem je kako to prezentujete. Istu situaciju ako ste odgovoran i savjestan političar možete da predstavite kao nužnu modernizaciju, što i jeste slučaj. Ali sa druge strane možete da imate Vulina koji će da kaže „ovo je sada sredstvo koje će spriječiti bilo koga da pomisli nešto loše“. Odmah dolazi do pogrešne interpretacije”, navodi Radić.
Propagandna trka u naoružanju
Sa druge strane, Radić navodi primjer Crne Gore, gdje nije bilo zapaljive retorike kada je u pitanju naoružavanje.
”Niko ne obraća pažnju na naoružavnje Crne Gore koje je bilo za više novca nego što predviđa godišnji budžet za odbranu, jer nije postojala prateća zapaljiva retorika. U Srbiji je druga situacija gdje imate agresivnu retoriku, a isto je i u Hrvatskoj. Zato što se u Srbiji i Hrvatskoj svaka aktivnost stavlja u kontekst propagande. Danas je riječ o jednom uhodanom propagandnom mehanizmu gdje znate šta će ko da kaže i gdje znate da je svaka narodna smotra prilika da se prikaže naoružanje”, rekao je Radić.
On naglašava da je prepoznata direktna veza između termina održavanja izbora i potrebe pokazivanja da ste jaki.
”U Srbiji prezentacija sredstva je uglavnom kada se procjeni da će imati najveći utisak na javno mnjenje. Mi vodimo trku u naoružanju, ali neku vrstu propagandnog rata jednog protiv drugih”, zaključio je Radić.
A.Popović