Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Na Zapadu stare priče, na Istoku ništa novo

Ili nastavak rata za Malu-veliku Srbiju drugim sredstvima

Piše: , Geopolitika.news

Uprkos tome što smo se prije određenog vremena ponadali – kako je dolaskom Bidena na čelo SAD-a prošlo vrijeme Trumpove američke izolacionističke politike u kojoj su države bile ključni entitet međunarodnih „proigravanja“ (koja je odgovarala Ruskoj Federaciji, ali je bila opasna po svijet – zbog prijetećeg sukoba među državama, kao pred Prvi svjetski rat), odnosno bili smo se ponadali kako se na globalnu scenu vraća liberalna demokratija (koju ruska, kao najveća na svijetu, vidi samo kao praktičan alat za vlastito destabiliziranje – sa svrhom da se Zapad domogne njihovih sirovina i velikog tržišta…), kratki, recentni pogled na ovu našu civilizaciju ipak otvara mogućnost da bi savremeni svijet mogao odgledati reprizu odnosa/sukoba koji su vladali među državama prije stotinu godina.

Naime, donedavno jedinstveni Zapad se povlači i uzmiče. On sve češće počinje sa svojom tehnologijom, kapitalom i pohlepe za profitom, snažiti i velike i male diktatore, tako da je sve teže razabirati što je taj naš „demokratski Zapad“.

Dakle, EU jeste div, i demokratski, i ekonomski, i tehnološki, ali nema niti institucije niti mehanizma koji može Uniju a ni njene prve susjede odbraniti od spoljnih i od unutrašnjih diverzija. Naime, u Bundestag se probila Alternativa za Njemačku (AfD). Britanija je napustila EU. Navlače se oblaci na savezništvo SAD i Francuske, a sve su češći i glasovi da se EU odveže i udalji od Amerike. Ignoriše se istina kako su Amerika i NATO jedina odbrana Evrope, dok na Balkanu vrije. Tragični ratovi iz devedesetih kao da nisu završeni. BiH je blokirana država/protektorat. Bugarska ne dozvoljava Sjevernoj Makedoniji, članici NATO-a, kretanje prema EU. Crnu Goru, članicu NATO saveza i državu koja je bila pred članstvom u EU, unutrašnja i spoljna srpska agresija, kako to mnogi nazivaju, gura prema građanskom ratu. Kosovo je tzv. „srce Srbije“ a nije u Srbiji. I u Srbiji je dramatično, ona je iznutra podijeljena, dok pokliči o ujedinjenju „srpskog svijeta“ potresaju čitavu regiju…

Chembrlenovski pogled iz EU na Zapadni Balkan

Sudeći prema rezultatima nedavnog sastanka EU čelnika s političkim vođama Zapadnog Balkana – jedino što se suvislo može zaključiti je da je izvoz stabilnosti kroz proširenje – propala ideja, te da se Zapad i dalje nastavlja chembrlenovski ponašati prema ideji „srpskog svijeta“. Tako Zapad, primjera radi, zatvara oči pred indicijama da je vrijednost mirnodopskih investicija nekoliko puta manja od cijene kupljenog oružja u državama Zapadnog Balkana. U prepoznavanju tih i takvih političkih slika kroz bivše istorijske slike pomaže nam i nedavni esej Vuka Draškovića – pod naslovom  „Pred vratima rata“ a u kojem, između ostaloga, piše, praveći paralelu između nekadašnje Njemačke i sadašnje Srbije, sljedeće: „Ja o ratu ne razmišljam ni u snu samome – govorio im je firer. Ja samo želim da ujedinim, danas razjedinjeni – ‘njemački svijet’. Mirnim putom, samo mirnim putom. Hoću stvoriti evropskom miru i blagostanju odanu njemačku političku naciju, bez mijenjanja postojećih granica i bez kapi prolivene krvi, i njemačke i tuđe…“

Pogled iz SAD-a, odražava uglavnom bojazan za liberalnu demokratiju u Srbiji

U analizi američkog stručnjaka za Balkan Daniela Serwera, za Peacefare.net, tvrdi se da se ne treba zavaravati oko toga je li Srbija izgubljena za liberalno demokratski svijet, uz tvrdnju da je to tako, sve do trenutka dok je Vučić njen predsjednik. Iznio je i da je on prevarni lider, naglašavajući da „udvaranje Zapada (Vučiću) za njegove ‘usluge’ ne vodi nikamo“, te da će se za pronalazak alternative Aleksandru Vučiću morati pričekati šest ili više godina.

Dakle, Vučić, pošto ne vidi nadu da bi se u idućih pet do šest godina mogao priključiti EU, ponaša se u skladu s tim predviđanjem, te grabi što može više od Rusije i Kine, pokušavajući ujedno realizovati “srpski svijet“, a zapadnjacima servira/ponavlja dvije teze koje žele čuti, a te su da ima strah od masovnih migracija Srba (kao svojevremeno iz RH, tako i s Kosova u Srbiju), te kako on samo nastoji poboljšati položaj Srba u susjedstvu. No po Serweru, u podtekstu tih priča vjerovatno se krije njegov cilj – ne zebnja, a taj je kako je „siguran da će sjutra Evropljanima svih nas i naših svađa biti preko glave“.

Dakle, Serwer misli da se radi samo o Vučićevom pretvaranju, te nabraja:

  1. Na Kosovu, Vučić kontroliše Srpsku listu koja zauzima sva srpska mjesta u kosovskoj Skupštini. Srpska lista ne sarađuje s drugim političkim strankama u cilju poboljšanja položaja Srba, već se više ponaša kao neko ko šteti, bojkotujući često parlament. Beograd je prijetio i maltretirao Srbe koji se priključuju novonastaloj kosovskoj vojsci, a nedavno su rasporedili jedinice vojske, kao i ruskog ambasadora, na granicu s Kosovom, kao odgovor na spor oko registarskih pločica (sic). (Tu je i nerazjašnjeno ubistvo Olivera Ivanovića.)
  2. Vučić se poigrao s idejom razmjene stanovništva opština s većinskim albanskim stanovništvom na jugu Kosova za većinsko srpsko stanovništvom na sjeveru. Naime, većina Srba na Kosovu živi južno od rijeke Ibar, no ova shema “ispravljanja granica” okončala bi održivost tih zajednica i dovela bi do njihovog napuštanja.
  3. U BiH, sadašnji srpski član tročlanog Predsjedništva, Vučićev saveznik, Milorad Dodik, konstantno potkopava državne institucije u pripremama za otcjepljenje i nezavisnost RS/BiH. Dodik se ujedno protivi i bilo kakvom jačanju državnog pravosuđa, policije, vojske i parlamenta.
  4. Vučić „kao s batinom“ favorizuje “srpski svijet”, državu koja bi anektirala srpsko stanovništvo s „njihovom teritorijom“ u BiH, Kosovu i u Crnoj Gori. Ideja se ne razlikuje od ideje „velike Srbije“ i „svih Srba u jednoj državi“, a što je bio slogan pod kojim je Milošević vodio četiri rata 1990.-tih, i svi su izgubljeni te su doveli do masovne migracije Srba u Srbiju.
  5. U Crnoj Gori nova, s Vučićem povezana vlada, kojom dominiraju osobe koji se identifikuju kao Srbi, pozdravlja rusku i srpsku dominaciju i podriva nezavisnost i suverenitet nove članice NATO-a, dok istovremeno loše tretira manjine u zemlji.

Nadalje, po Serweru, osim što Vučić prijeti svojim susjedima, on definitivno vodi Srbiju u autokratskom smjeru, kao i prema rusko kineskim interesima. Vanjska politika Srbije je samo oko 60 % usuglašena s EU, što je najniži nivo na Zapadnom Balkanu. Takođe, Srbija se priključila zajedničkoj slobodnoj trgovinskoj zoni – Euroazijska ekonomska unija, koju predvodi RF, a što je nekompatibilno sa članstvom u EU.

Ujedno, Beograd je sebe proglasio “neutralnim“, bez namjere priključenja NATO-u (za razliku od svih svojih susjeda). Njihovi mediji nisu slobodni, sudstvo nije nezavisno, a njihova je ekonomija u velikoj mjeri državno usmjeravana, s velikim investicijama iz RF i još većim iz Kine. Nedavna kupovina oružja u Beogradu, takođe je uglavnom stigla iz Moskve i Pekinga.

Po Serweru, Vučića iduće godine, tj. za 6 mjeseci, čekaju izbori, iako ne slobodni i fer, pri čemu on nema održivu liberalno demokratsku alternativu. Trenutno jedinu „prijetnju“ po njegovu dominaciju predstavljaju još veći srpski nacionalisti, a koji su vjerovatno i njegov konstrukt.

Serwer na kraju zaključuje članak tvrdnjom da se niko ne treba zavaravati, i da je vrijeme da se Washington i Bruxelles probude i postanu proaktivni.

SPC – jedina preostala prekogranična infrastruktura velikosrpstva 

I predsjednik Crne Gore Milo Đukanović se slaže kako današnji prizori iz regije podsjećaju na 90-e, uz napomenu, da je i u tim godinama srpski nacionalizam promovisao ideju o svim Srbima u jednoj državi.

“Tih godina velikosrpski nacionalisti imali su na raspolaganju saveznu policiju, carinu, službu bezbjednosti, sve savezne organe koje su mogli zloupotrebljavati protiv onih dijelova države koje su vidjeli kao svoj plijen. Danas toga nema, danas je SPC jedina prekogranična infrastruktura srpskog nacionalizma“.

U tom je političkom kontekstu SPC, odnosno Crkva Srbije na svojim stranicama objavila vijest kako je patrijarh Porfirije odlikovao glavnog i odgovornog urednika beogradskih Večernjih novosti Milorada Vučelića za višegodišnju uspješnu saradnju, novinarski profesionalizam i afirmaciju hrišćanskih vrijednosti i vrlina. No, radi se o osobi koja je 1990.-tih bila glavni direktor RTV Novi Sad i RTS-a, a stanovnici Dubrovnika ga posebno pamte po izjavi koju je objavio Dobrica Ćosić, 1. oktobra 1991. godine, na dan napada na Grad: Milorad Vučelić mi javlja da će večeras ili sjutra piti kafu na Stradunu, u Dubrovniku, koji su opkolili Crnogorci, i Užički korpus“.

Tu je okolnost apostrofirao i Davor Krile u komentaru u Slobodnoj Dalmaciji upitom: “Na čije će junačke grudi leći sljedeće Porfrijevo mirotvorno odlikovanje još se ne zna, no, izbor je prilično predvidiv i nimalo raskošan: sve od Vojislava Šešelja pa do kapetana Dragana“… “Nakon što se, poput niškog specijalca, helikopterskim desantom spustio ustoličiti mitropolita na Cetinje uprkos masovnim protestima Crnogoraca, tamo veličao ideologa četništva i intimusa brojnih ratnih zločinaca Amfilohija Radovića, te potom nazvao Republiku Srpsku „djelom pravde“, jesenski je opus ovaj duhovnik okrunio dodjelom ordena Svetog Save jednom od najtvrdokornijih Miloševićevih medijskih sekundanata i ratnih huškača, zloglasnom Miloradu Vučeliću”.

Takođe, vrhunski srbijanski intelektualac Tomislav Marković o ovom potezu Porfirija i Crkve Srbije piše sljedeće za Al Jazeeru: „Novinarski profesionalizam i Milorad Vučelić ne mogu se upotrijebiti u istoj rečenici, jer nema suprotnijih pojmova i pojava na zemlji. Teško je procijeniti kada je to Vučelić bio odaniji novinarskom profesionalizmu: kao direktor RTV Novi Sad 1991/92. ili kao direktor RTS-a u razdoblju od 1992. do 1995. Na obje funkcije bavio se istim poslom koji nema veze s novinarstvom – ratnim huškanjem i ratnom propagandom za račun režima balkanskog ‘kasapina’. RTS je pretvorio u TV Bastilju koja je svoja otrovna propagandna zračenja ispuštala svakog Božjeg dana.

Foto: Pobjeda

Kao što je tada bio sluga Miloševića i njegove klike, tako je danas poslušnik režimu Aleksandra Vučića. S nepromijenjenom agendom koja se sastoji od opštih mjesta nacionalističke ideologije: Srbi su ugroženi od cijelog svijeta, svi nas mrze, pogotovo susjedi, nikakvih ratnih zločina nije bilo, u Srebrenici nije bilo genocida, Haški tribunal je antisrpski sud, Srbi su se devedesetih samo branili, Mladić i Karadžić su srpski heroji itd. Ujedno, preuzimanje RTS-a nije prošlo bez otpora, svakog ko je želio da se profesionalno bavi svojim poslom, a ne da širi Miloševićeve laži i mržnju Vučelić je otjerao s posla. Toliko o novinarskom profesionalizmu zakletog neprijatelja novinarske profesije, činjenica, objektivnosti i istine.“

Kako li se danas samo osjećaju prevareno, odnosno iskompromitovano – kao politički naivci, ciljani lijevo-liberalni učesnici Porfirijevih kružoka u Zagrebu… (Prema pisanju Jutarnjeg lista, „učesnici tih ‘Porfirijevih kružoka’, među ostalima, bili su bivši predsjednik RH Ivo Josipović, katolička teologinja Anna Gruenfelder, isusovac Tvrtko Barun, rabin Luciano Moše Prelević, glumac Vili Matula, istoričari Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić, politolog Dražen Lalić, akademik Vlatko Silobrčić, feministička aktivistkinja Rada Borić, protestantski teolozi Peter Kuzmič i bračni par Raffai, novinar Branimir Pofuk, katolički sveštenik don Anton Šuljić te mnogi ljekari, naučnici, nastavnici i drugi, uz očekivane Milorada Pupovca Dejana Jovića. Broj učesnika je varirao, ali nerijetko bi ih se ondje skupilo i po 60, a tehnički dio organizacije obavljao je novinar Drago Pilsel“.)

S obzirom kako se radi o ideološkim neprijateljima SPC-a (čini se da spomenuta Crkva sve čvršće stoji na poziciji velikosrpskog kleofašizma), nameće se, kao moguć zaključak (donijet „naknadnom pameću“ tj. na osnovu „post-zagrebačkih“ aktivnosti Porfirija  Prvoslava Perića), da se radilo o ciljanoj kompromitaciji spomenutih intelektualaca.

Prepoznaje li to Vučić znakove vremena, i mogući zaključak

Čini se kako Vučićeva Srbija rehabilitiranjem svih učesnika u ratovima devedesetih za Veliku Srbiju i aktivnom, recentnom podrškom velikosrpskim snagama na području bivše SFRJ, čeka povoljnije geopolitičke okolnosti kako bi nastavila ratove prekinute 90.-tih godina prošlog stoljeća.

Naime, suštinski 6,5 miliona Srba pasivizira i kompromituje 4,5 miliona Albanaca nudeći im iluziju („navlakušu“) o Velikoj Albaniji, dok približno isto toliko Hrvata i više od dva miliona Bošnjaka pasivizira i „kompleksira“ ustrajnim ponavljanjem priča o zločinima počinjenim u Pavelićevoj Hrvatskoj, otvarajući na taj način sebi nesmetani politički prostor za potpuno preuzimanje Crne Gore, kao trenutno najvažnije velikosrpske i ruske akvizicije – „jer je Srbija bez CG samo ‘crna rupa’ od države“.

No, ipak ključno je pitanje koliko još dugo Vučićeva Srbija i njen neliberalni režim može hraniti svoje pristalice mržnjom prema susjedima. Naime, za pretpostaviti je kako, za velikosrpske planere okolnost što Srbija politički nadzire RS/BiH, Crnu Goru, te Sj. Kosovo, uz  gubitak od oko 30.000 svojih sunarodnjaka, među ukupno – do 150.000 izgubljenih ljudskih života, te uz prihvaćanje haških presuda, među kojima i one za genocid, – je to „nešto“, što je u ovoj fazi nezavršenog rata, prihvatljivo za Srbiju!?

Ujedno, kao zadnje ali ne i manje važno je da je Srbija kao posmatrač u Pokretu nesvrstanih ovih dana domaćin skupa tih država a povodom 60. godišnjice prvog summita koji je bio održan u Beogradu 1961. godine. Na tom skupu učestvuje 550 osoba, između kojih su predstavnici 11 međunarodnih organizacija, 105 državnih izaslanstva, uključujući 40 ministara vanjskih poslova. Među njima je i rusko izaslanstvo na čelu s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom, koji će, očito, kao glavni Vučićev gost ovaj skup/summit, između ostaloga, iskoristiti i za promociju svojih pogleda na situaciju na Zapadnom Balkanu.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve