“Laž je srpski državni interes”

Piše: Milojko Pantić, Izvor: Danas.rs

Vučićeva vlast drži Srbiju u zarobljeništvu već deset godina. I još gore od toga, vratili su srpsko društvo u pretpolitičko odnosno plemensko doba u kome o svemu odlučuju plemenske vođe, odnosno lideri tzv. političkih stranaka tipa Vučića, Dačića, Šešelja, Palme…

Istina je samo ono što lideri plasiraju svojim saplemenicima makar to bile čiste laži. Vlast je čak osnovala Akademiju laži, za proizvodnju svojih nasljednika, nazvavši je Akademija za mlade lidere.

Prošle nedjelje na toj akademiji je diplomirao Vladimir Orlić, potpredsjednik Skupštine i visoki funkcioner zločinačkog udruženja zvanog SNS. Njegov diplomski rad je bila Konferencija za novinare bez prisustva novinara.

Poslije poltronskog govora o svom vođi, Orlić je pozvao praznu salu da postavi pitanja.

Ne samo zbog tog bezumnog uradka Orlića, već prije svega zbog onoga kako je nesuđeni otac nacije, pokojni književnik Dobrica Ćosić definisao spiritum movens iliti duhovni pokretač srpske nacije, možemo reći da su Srbi jedinstven narod na planeti.

“Laž je srpski državni interes!“, napisao je Ćosić.

“Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga. Lažemo iz samilosti, lažemo iz stida. Da se ohrabrimo, da sakrijemo svoju bijedu.“

I sad pazite na ovu nebulozu: “Lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo maštovito, stvaralački, inventivno. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.“

Posljednjom rečenicom Ćosić je potvrdio istinu da je sve u srpskoj istoriji laž, a najveća bi bila to što tvrdi da je Srbe “spašavala“, a ne uništavala laž.

Da nije tako ne bi srpsko društvo danas bilo u bezizlazu.

Laž je zaista u korhenima naše istorije i postala je modus operandi, odnosno način djelovanja svake srpske vlasti.

To je moj generacijski drug sa fakulteta Dragan Veselinov studirao, proučavao i o tome ovih dana knjigu napisao pod naslovom: “Moj Bog – pitajte popa“.

Nastavljajući propagandu laži, današnji vlastodršci su podigli monumentalni i monstruozni spomenik Stefanu Nemanji.

Tog plemenskog vladara bezumnici su proglasili za rodonačelnika srpske države, iako su Srbi živjeli i imali svoje države na ovim prostorima vijekovima prije Nemanje.

Sve je na tom spomeniku laž. Nemanja u desnoj ruci drži mač, iako nikada nije bio ratnik niti osvajač, osim što je u borbi za prijesto ubio svog starijeg brata Tihomira.

U lijevoj ruci je povelja ruskog patrijarha Alekseja Drugog o predaji manastira Hilandar njemu, kao raškom županu.

Stefan Nemanja je međutim bio nepismen iako je njegov najmlađi sin Rastko Sava Nemanjić proglašen za sveca i srpskog prosvjetitelja.

Taj prosvjetitelj nikada nije otvorio nijednu školu niti opismenio ikoga pa ni svoga oca.

Prvu školu na današnjem prostoru Srbije osnovao je despot Stefan Lazarević u petnaestom vijeku, pod nazivom “Resavska prepisivačka škola“.

“Ne postoji nijedno crkveno niti književno autorsko djelo Save Nemanjića”, kaže Dragan Veselinov.

On je tekstove iz Grčke crkve prenosio u srpska crkvena žitija.

Nikada nije rekao da je Srbin, nikada nije upotrebio pojam “srpske zemlje“, nikada nije izgovorio riječ pravoslavlje.

Sava je, kaže Veselinov, klasični hrišćanski krstaš i vjerski šizmatik u trinaestom vijeku.

A Savin dan su izmislili banatski Srbi 1734. godine u nastojanju da od Austrougarske dobiju škole na srpskom jeziku, što su i ostvarili.

Svetosavlje kao velikosrpsku doktrinu su izmislili kleronacionalistički teolozi i crkveni velikodostojnici Dimitrije Najdanović, Justin Popović i Nikolaj Velimirović.

Oni su tog lažnog prosvjetitelja Savu i proizveli u tvorca ratne politike za Veliku Srbiju, što on nikad nije bio.

Nije dakle, kako kaže Dobrica Ćosić, Srbe toliko puta u istoriji spašavala laž nego ih je vijekovima unazađivala, uništavala i evo dovela ih u 21. vijeku do granice opstanka.

Sudbina nas Srba zapravo potvrđuje ono što je o laži napisao veliki francuski realista Onore de Balzak. Kada bismo znali strahotu i težinu laži, progonili bismo je ognjem prije nego druge zločine.

Ovih dana sa svih strana Srbijom odjekuju riječi himne: “Da živimo svi u slozi, Sveti Savo, ti pomozi“.

Ćosićevski rečeno i dalje lažemo: stvaralački, maštovito, inventivno.

Evo kako to u praksi izgleda.

Glavna tema svih režimskih medija danima jeste sto pedeset osmi pokušaj ubistva Aleksandra Vučića.

Vrebala ga dvojica pucača, piše nekada najtiražniji dnevni list u Jugoslaviji, danas vlasništvo bozadžije iz nekog sela kod Smedereva.

To je najbolji dokaz da su uposlenici nekadašnje “sedme sile“ od svih veza koje čovjek kao društveno biće treba i mora da ima, raskinuli sa najvažnijom – vezu sa mozgom.

I tako dok novinari lažu da “ohrabre sebe“ ili da “sakriju svoju bijedu“, nesuđena žrtva atentata, znajući da je to laž, radi ono što najbolje zna, korumpira svoje glasače našim parama iz budžeta Srbije.

Najnovije njegovo krivično djelo iz oblasti mita i korupcije jeste ponuda da će se založiti da mladi koji glasaju za njega, ako pobijedi na izborima, dobiju po 100 eura nagrade.

Primjetili ste svakako da se u svakodnevnim sataraškim obraćanjima naciji stalno vraća na temu poštenja i laži, kao svaki paranoik na svoju opsesiju.

Srbi dakle, nikako da isplivaju iz okeana laži u kome žive vijekovima, a Dobrica Ćosić zvani Gedža to pravda riječima: “Laž je vid srpskog patriotizma. Lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode.“