Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Kosovo u nos, nacionalizam u venu

Dok je šira javnost izbezumljeno hipnotisana mitološkim trabunjarijama o svetom Kosovu, vječnim precima, časnoj prošlosti, svetosavskoj vjeri i beskonačnoj istoriji, ekipa iz sjenke liže sa svojih krvavih prstiju kajmak koji je plaćen grozotama, koje ni u najgorim košmarima ne možemo da zamislimo

piše Nikola Krstić

Dok je Miloševićeva nacistička tvorevina tokom devedesetih mljela meso svim okolnim narodima, kidala im kosti, lomila želju za životom, crpila posljednju kap nade, svojim je građanima skidala kožu s leđa, izgladnjivala ih, tjerala ljude da stoje u redovima za parče hljeba, brašna i ulja, samo da bi mogla da nastavi da finansira genocidni naum velikosrpske ideje.

Nikola Krstić

Na televiziji i u dnevnim novinama su se vrtjele opskurne glave prepune dogmatskih i mračnih ideja; mogle su da se čuju i pročitaju famozne i biblijske izjave o nedaćama i patnjama koje su bile isključivo vezane za srpski narod protiv kojeg se, bogo moj, okrenuo u tom trenutku izgleda čitav kosmos.

Sve je bilo bajkovito, epohalno i romansirano. Svi ratni zločini, sva silovanja, sva paljenja, svi leševi bošnjačkog, albanskog, hrvatskog stanovništva su u Srbiji bili predstavljeni kao vanvremenska vojna postignuća, koja su, naravno, činjena isključivo u samoodbrani.

I svi ti koncentracioni logori po Bosni i Hercegovini, ali i Srbiji, i one hororične hladnjače, i mnogobrojne ispovijesti, i svjedočanstva preživjelih, sve je to nacionalistička mašinerija – koja, poput karcinoma, i dan-danas razjeda ovu zemljetinu – uspjela da prikaže pred javnošću kao jednu svirepu izmišljotinu koju su podmetnule strane službe, Vatikan, Amerika i, naravno, domaći izdajnici.

Međutim, već trideset godina ispod te nacionalističke aždaje, koja je u javnosti tako snažna, moćna i epski prikazana u punom sjaju, krije se, zapravo, jedna bljutava, samoživa i grdobna pohlepa za novcem.

Dok je šira javnost izbezumljeno hipnotisana mitološkim trabunjarijama o svetom Kosovu, vječnim precima, časnoj prošlosti, svetosavskoj vjeri i beskonačnoj istoriji, ekipa iz sjenke liže sa svojih krvavih prstiju kajmak koji je plaćen grozotama, koje ni u najgorim košmarima ne možemo da zamislimo.

Jedan britak primjer te šizofrene fuzije jeste kada je prije koju nedjelju buknula vijest o zaplijenjenih 800 kilograma kokaina na jedrilici u Atlantskom okeanu u blizini Azorskih ostrva. Prema navodima medija, glavna atrakcija je bila ta što je na kesama bio lik Gavrila Principa.

Upravo je taj banalni i suludi primjer metafora čitave psihoze srbijanskog društva.

I tako, sa jedne strane pričaju kako gubimo Kosovo; kako se opet Hrvati, Bošnjaci i Albanci spremaju za krstaški rat protiv nejakih Srba; kako nemamo nigdje nikakve prijatelje, kako bi trebalo da odamo počasti ratnim zločincima, ljigavim huljama i ogavnim avetima, koji su, kako oni vele, branili, brane i braniće srpska ognjišta, sa druge strane za mladost Srbije stiže kokain s žigom, najvećeg simbola srpske dike i ponosa, Gavrila Principa.

Zato, dok se halapljive karakondžule u maglovitoj tmini dave od proždrljivosti i grohoto se smiju svojim zlodjelima, mladi ušmrkavaju Kosovo u nosinu, a nacionalizam ubrizgavaju u venu. I to je u suštini cijela priča o Srbiji.

IzvorDanas

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve