Izvor: Slobodna Dalmacija
Mural s likom Ratka Mladića kojeg je policija ovih dana bezuspješno pokušala zaštititi u centru Beograda pokazao je, kakvog li paradoksa, da normalni i mirotvorni ljudi, jednako kao i zdravi demokratski potencijali, itekako dišu i postoje unutar naizgled pokorene vučićevske Srbije.
Prkos državnom slavljenju besprizornog ubice i ratnog zločinca nisu demonstrirale samo mirovne aktivistkinje Aida Ćorović i Jelena Jaćimović premijernim bacanjem jaja na Mladićev lik, što je potom rezultiralo njihovim hapšenjem i odvođenjem u policiju. Iskazana represija i državno klanjanje osuđeniku za genocid izmamila je u ekspresnom roku na ulične proteste više stotina građana spremnih riskirati batine i rešetke kao cijenu za javnu poruku da nisu fašisti. Tri policijska kordona bila su malo Vučiću i njegovom trbuhozborcu Aleksandru Vulinu da spriječe održavanje prethodno strogo zabranjenog skupa: normalna Srbija okružena njihovim pročetničkim pendrecima otpjevala je te noći cijeli set antiratnih i partizanskih pjesama. Naposljetku je Đorđo Žujović iz Socijaldemokratske partije Srbije, uprkos svim stražama đenerala Mladića, Mladićev mural uspio unakaziti i zaliti kantom bijele boje. Pokušaje sličnog nivoa antiratne srčanosti mi u Hrvatskoj nismo zabilježili prilikom javnog uzdizanja likova i nedjela takođe pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca Mihajla Hrastova i Slobodana Praljka, izuzme li se legitimistički nalog zagrebačkih vlasti HEP-u da mural posvećen Praljku uklone s novozagrebačke trafostanice.
Premda se katkad doima zauzdanom od Vučićevih represivaca i medijskih propagandista, normalna građanska i antiratna Srbija nepokorno egzistira i diže glas protiv otrova nacionalizma u našem susjedstvu cijelo ovo vrijeme, još od prvih Miloševićevih agresorskih bubnjeva. Nema godišnjice Vukovara ili Srebrenice da su je svih ovih decenija zaboravile komemorisati ‘Žene u Crnom’, premda su njihove aktivistkinje nebrojeno puta dosad bile metom tjelesnih napada i zastrašivanja srpskih fašističkih grupa. Nijedan od tih napada, razumljivo, nije pravosudno sankcionisan, pošto je uglavnom riječ o saradnicima režima. Nisu ih zastrašili od protivljenja Mladićevom uličnom uzdizanju ni nedavnim napadom na službene prostorije udruženja i ispisivanjem uvredljivih natpisa na vratima.
I srbijanski Helsinški odbor za ljudska prava i njegova predsjednica Sonja Biserko dosljedno brane antiratnu agendu, kao što su činili i u devedesetima: apelovali su nedavno na međunarodnu zajednicu da se suprotstavi rastućem šovinizmu srpskih vlasti i povratku ratnohuškačkoj i nacionalističkoj retorici i simbolici. I beogradski Fond za humanitarno pravo, čija je osnivačica Nataša Kandić, takođe je podsjetio da do danas nijedan nosilac izvršne vlasti u Srbiji nije priznao postojanje genocida u Srebrenici, niti postoje službene komemoracije tih ili bilo kojih drugih žrtava srpske politike devedesetih.
Vučićeva etnocentrična politika ni više od dvadeset godina od zadnjeg rata ne vidi dalje od svog velikosrpskog nosa, pa tako ni žrtve drugih naroda. Iz te je perspektive onda puno lakše slaviti svoje masovne ubice.
Šta se čudite pa Srbi slave samo ratne zločince,ali pravosnažno osuđene. Neće oni slaviti obične,oće ali blažim oblikom. Za njih je Draža,Mladić,Karadžić.Milošević,Đurišić,Nedić ,Pop Maca i ostali su heroji i slave ih. I čude se zašto je svijet protiv njih.