Je li Putin ‘zabio nož u leđa Srbiji’?

Piše: Dragan Bursać (Al Jazeera Balkans)

Ovaj naslov je zapravo potpuno prepisano tabloid-pitanje koje hara Srbijiom ovih dana. A evo o čemu se radi: Putin je na sastanku sa generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija Antoniom Guterresom izjavio da su samoproglašene DNR i LNR postale nezavisne po analogiji sa odlukom Međunarodnog suda pravde o situaciji na Kosovu, koju su, kako je rekao, svi podržali.

Da li je ovom izjavom ruski silnik de facto priznao nezavisnost Kosova? I još preče, da li je ovom izjavom, kako navode srbijanski mediji “zabio nož u leđa” Srbiji?

Rusija, carstvo interesa

Ovo pitanje je višeznačno i tiče se više psihologije, masovne hipnoze i sociopatije nego nekakve geostrategije. Jer, kad bi pričali o geostrategiji došli bi svi zajedno do jednakog zaključka da se svaka velika sila vodi svojim interesima, a pogotovo Ruska Federacija, nepregledno carstvo oligarha, sile, tiranije i vjerovatno najkapitalističkija zemlja na svijetu u kojoj vlada onaj najvulgarniji kapitalizam, gotovo evolucionističkog tipa, u kome veća riba jede i mora da pojede manju ribu.

Srpski nacionalsiti ili, da budemo iskreni, gotvo cjelokupno srpsko javno mnjenje gajilo je i gaji taj iracionalni sentimet prema Rusiji, prema “velikom bratu”, “pravoslavnom domu” i sličnim zamlatama. Zapravo, bila je to neka emocija zasnovana na lažnoj predodžbi o postojanju zaštitništva koja se osjećala u nacionalističkom sprskom korpusu, a radilo se o pukom interesu Rusije, nekada kao SSSR-a, a danas kao Ruke federacije da ovlada toplim morima, prije svega Jadranom i pukog fakta da je ta Rusija bila dovoljno daleko od Srbije pa Srbi nikad nisu osjetili tu “ljubav” ruskog medvjeda, kako su je osjetili naprimjer Poljaci, Česi, Mađari i svi ostali.

Srbija, carstvo nuđenja

U toj perverziji, srpske politike su zapravo nudile Rusiji više nego što je ona tražila i više nego što su se ruski agenti na terenu i trudili da otmu. Da, istina je, Putinov režim je najdoslovnije pokupovao dobar dio diplomatskog kora i najviđenijih političara, ne samo na Balkanu, nego i u dobrom dijelu Evrope, ali sva nezgodacija je u tome što srpske politike i cjelokupna javnost i nije morala da kupuje. Jednostavno su se nudili!

Kada danas spomenemo naprimjer Milorada Dodika, mi ne znamo posve sigurno da li govoriomo o ruskom plaćeniku ili zaluđeniku hobisti-pragamtiku koji, pored puke emocije, vidi i svoj fizički spas u Rusiji. Ista ili makar slična priča je sa srbijanskim političarima u Srbiji.

I sad, u trenutku kad se Srbija, zarad svoje egzistencije, naprosto mora okrenuti Evropi, tabloidi su ti koji su poslužili Aleksandru Vučiću da poluficijelno najavi okretanje leđa Rusiji. Nemojte zaboraviti da je to jako težak zadatak, pogotovo u svjetlu činjenice da Srbija ima najveću stopu euroskpeticizma u istoriji i da predstavlja najjači duhovni bastion putinizma i ruskog nacionalizma u cijeloj Evropi. I još, nemojte zaboraviti da je Srbija, valjda jedina zemlja u toj Evropi u kojoj se sa podozrenjem priča o Ukrajini i u kojoj su ti isti tablodi opisivali, prije dva mjeseca, pazite sad “ukrajinski napad na Rusijiu” i ostale lakrdinije, na kojima bi im pozavidio kompletan Putinov PR- tim sve sa medijskim agencijama i paraagencijama.

I zato je Putinova izjava kojom makar retorički po analaogiji priznaje Kosovo zapravo zlata vrijedna upravo za Vučića i njegov režim, jer mu je to šlagvort i povod da se konačno udalji od ruske šape.

Horska kuknjava srbijanskih tabloida kao najava raskida?

Urliču po komandi naslovnice beogradskih tabloida, nezvaničnih i najamsovnijih glasila u Srbiji i oficijelnih glasnogovornika Vučićeve politike:

“Zar ovako, braćo Rusi?!”, “Putin zabio nož u leđa Srbiji”, “Trampio Donbas za Kosovo”, “Putin igra na Kosovo”, “Putin zbog svog rata zaboravio Kosovo i Srbe”, “Svjetski sukob preko naših leđa”, “Da li smo se kao narod previše kleli u ruskog predsjednika”, “Putin svojom interesom štiti interese u Donjecku i Lugansku, ne vodeći računa o poziciji Srbije na Kosovu”…

A suština je sljedeća: u masovno hipnotisanom srbijanskom društvu valja pustiti niz vodu politku koja je bazirana na čvrstim rusofilskim stubovima i koja je, da se ne lažemo, bila njen osnovni sentiment zadnja dva vijeka.

Ali, vidjećemo šta će se desiti, jer kažem, osim jake rusofilije, u odbarnu ruskog profašističkog akta invazije na Ukrajinu stala je kompletna desna politička scena i paradoksalno ljevica u Srbiji. Sa tom ljevicom, preciznije plaćenom-pripejd ljevicom, dešavaju se izrazito čudnovate stvari. Ta ljevica je odavno pojmovno zmijenila staljinizam za socijalizam, ta ljevica je postala neka vrsta predatora veća i od srpskih ultranacionalista i ta ljevica je zapravo današnji bastion putinizma. To što Putin ima veze sa socijalizmom koliko i Hitler sa humanizmom, do ljevice je koja, očigledno slabo opismenjena, postaje ključni putinovski igrač, ne samo u Srbiji, nego i na Balkanu, praveći karikaturu od same sebe; armija korisnih idiota; naravno, Putinu korisnih, definisanih kao Vučićeva opozicija, a suštinski desnijih od desnih.

Kosovo je odavno nezavisno šta ga Putin ima priznavati

Neko će priupitati, a šta je na terenu, kakva je situacija? Pa situacija je da je Kosovo odavno samostalna, nezavisna zemlja i da to zna svaki čovjek koji hoće da vidi realno stvari.

Situacija dalje govori da je Putinu stalo do Srbije sa Kosovom u nekadašnjim granicma koliko i do lanjskog snijega. I situacija na Kosovu kaže da je Vučiću, koji se pripremao da okrene leđa Rusji, ovo idealan povod.

I post, post scriptum, srpski narod će morati, ako uopte želi, na neku vrstu hitnog kolektivnog ozdravljenja, jer ovako će biti zbunjen i zlostavljan od sopstvane vlasti i primarnih emocija, ovako će biti emotivno ucjenjivan i zapostavljan, skrajnut od civilizacijskih tokova, sa nekakvom evroazijskom mapom u glavi.

Ne, nije Putin zabio nož u leđa Srbiji, jer Putina Srbija zajedno sa pripadajućim Srbima ne interesuje uopšte. A hoće li priznati Kosovo? Priznaće Putin i Sandžak i Vojvodinu i svaki dio Srbije koji se želi osloboditi samovlje Beograda, ako mu to politički odgovara. Vole li i žele li Srbi takvog “saveznika”? Pitajte njih!