Hoće li Crna Gora opstati kao samostalna država sa svojim identitetom ili postaje Srbija na moru?

Piše: Vlado Vurušić

U Crnoj Gori, ali i šire u regiji, još vlada šok nakon nedjeljnih izbora na kojima je prvi put nakon 31 godine “vječni” i nedodirljivi Milo Đukanović doživio poraz – prividno mali, sa samo jednim zastupnikom manjka, ali ipak dovoljan da se u toj zemlji mogu dogoditi mnoge sudbonosne i dramatične promjene.

Nagađanja idu od apokaliptičnih predviđanja i scenarija koji najavljuju početak nestanka crnogorske etničke samobitnosti i njenu marginalizaciju u vlastitoj državi, preko stvaranja srpsko-ruske pravoslavne džamahirije koja širi strah po regiji i slavodobitnog povratka Rusije na Jadran čime jača bazu svojih saveznika (recimo, neće morati tražiti dozvolu Srbiji susjednih zemlja kada joj dostavlja oružje, nego će to raditi nesmetano preko crnogorskih luka) do onih koji tvrde da se zbog kontrole i dogovora “ambasada” i želje za legitimitetom nove vlasti na međunarodnoj sceni ništa suštinski neće promijeniti, samo neće biti kompromitovanog i neprihvatljivog Mila Đukanovića.

Što bi sve, dakle, moglo biti nakon promjene vlasti u Crnoj Gori? Ovo svakako jeste situacija koja može situaciju promijeniti za 180 stepeni. Kako se sada čini, ovo je ipak početak kraja vladavine Mila Đukanovića (on je još tri godine predsjednik države i, bez obzira na sve, još drži određene poluge vlasti), koji je izgubio podršku Brisela. Naime, najveća zamjerka Crnoj Gori bila je ogrezlost u korupciju, a posljednja kap, kako kažu u tom središtu Evrope, bila je afera oko vjetroparka Možura koju je navodno istraživala ubijena malteška novinarka Dafne Karuana Galicija.

Velikosrpska ideja

No, ta je vlast, kakva god bila, garantovala “evropski put” Crne Gore, njeno neupitno članstvo u NATO-u i bila je brana širenju neovelikosrpskih ideja Aleksandra Vučića te penetraciji ruskog uticaja na ovaj dio Evrope. Svima je glavna fiksacija mogući izlazak iz NATO-a te okretanje Rusiji i Srbiji. Nije stvar samo NATO i Rusi – da ili ne, nego način funkcionisanja i opstanka Crne Gore unutar sebe i prema van – kao samostalne države sa svojim zasebnim identitetom ili, pak, postaje tek “Srbija na moru”, kao ostvarenje “vizije” Milorada Dodika koji je prije nekoliko mjeseci rekao da će se stvoriti jedna srpska država od Republike Srpske, Srbije, Crne Gore i dijelova Kosova. Kako je izjavio crnogorski književnik Milorad Popović, etabliranjem i zaokruživanjem Crne Gore kao zasebne države i nacije definitivno propada velikosrpska ideja koju podgrijava Vučić (uz pomoć Moskve), a sad se okrenulo prema Crnoj Gori kao “drugoj srpskoj državi”.

Naravno da je tu i pitanje famoznog izlaska iz NATO-a, ali ova promjena može dovesti u pitanje opstojnost i egzistenciju crnogorstva kao zasebnog, nesrpskog, identiteta. Upravo zato je Zakon o slobodi vjeroispovijesti bio ključan i sudbonosan te je i za jednu i za drugu stranu pitanje “života ili smrti”. Doduše, oni su odmah poslali poruku da će i njihova vlada poštivati sve međunarodne obaveze Crne Gore, stavljajući prijašnje prioritete u drugi plan, ali oni, kako vidimo po Nebojši Medojeviću, cure i iskaču iza svakog ugla sami od sebe. Teško ih je primiriti.

Trenutno, njima je najvažnije da promijene ili potpuno ukinu Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je uzburkao strasti te je Srpska pravoslavna crkva (SPC), odnosno mitropolit Amfilohije, okupio prosrpsku opoziciju pod jedan, crkveni kišobran, kao glavni suparnik procrnogorskim opcijama. No, ukidanje tog zakona bio bi udarac i kočenje dalje emancipacije crnogorske nacionalne i državne samobitnosti te bi značilo zaustavljanje važnog čimbenika u toj “borbi” obnavljanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve.

Druga stvar koja će se naći na jelovniku nove vlade jeste uvođenje dvojnog državljanstva, čime, smatraju mnogi, prosrpske snage odbijaju dodatnu izbornu bazu. Naime, prosrpske će snage, kada ojačaju, krenuti u realizaciju svih tih svojih planova. Možda sama država kao takva nije sporna (niko od njih zasad ne spominje ujedinjenje sa Srbijom, što je takođe jedna od nosećih ideja pobjedničkih koalicija ili barem većeg dijela tih stranaka i političara) ako je ona dio “srpskog svijeta”, odnosno formalna. Neki, poput književnika Andreja Nikolaidisa, smatraju da je popis stanovništva, koji će se održati sljedeće godine, “biti ili ne biti” za autentično crnogorstvo. Neki smatraju da se Crnogorci žele svesti na manjinu od oko 25 posto u vlastitoj državi. Sama država kao takva može i opstati, ali kao lojalna Srbiji, odnosno Rusiji.

Problem nije samo u jačanju Aleksandra Vučića, nego u njegovoj agendi – ostvarivanja i, kako bi on rekao, bolje realizacije planova Slobodana Miloševića jer njegova politika doživljavanja sebe kao vođe svih Srba na ovom prostoru zapravo izaziva zebnju. Što je već jednom ta politika izazvala, ne treba ponavljati. Pitanje je hoće li se Dritan Abazović moći nositi s onim što je u biti političke misli prosrpskih stranaka – u toj su koaliciji ljudi koji otvoreno ne ustaju na crnogorsku himnu, traže mijenjanje današnjih nacionalnih simbola i njihovo “posrbljivanje”, koji otvoreno kažu da je Vladimir Putin, a ne Milo Đukanović njihov predsjednik i koji se zalažu da Crna Gora bude dio, kako kažu, “srpskog svijeta” – te će ili izgorjeti i pristati na njihove zahtjeve ili će morati pristati na za njega odioznu suradnju sa snagama Mila Đukanovića. Dakle, nova parlamentarna većina biće sastavljena od vrlo heterogenih i dijametralno suprotstavljenih grupacija koje na potpuno različite načine shvataju i samu državu Crnu Goru i njene vanjskopolitičke i strateške prioritete.

Naime, među njima je Dritan Abazović i njegova koalicija Crno na bijelo. On se posljednjih dana upire u dokazivanju da nikakvih drastičnih promjena neće biti i da je on garancija (ni izlazak iz NATO-a, ni povlačenje priznanja Kosova, ni promjene nacionalnih simbola). Njegovi novi politički partneri, prosrpsko-proruska koalicija Za budućnost Crne Gore i Mir je naša nacija, upravo su to postavili kao svoju političku agendu u izbornoj utrci. Jedan od njihovih, Nebojša Medojević, jasno je izjavio: “Crna Gora ne smije napraviti niti jedan potez suprotan interesima Srbije”.

Medojević smatra da pitanje ukidanja priznanja Kosova treba biti prioritet i da treba otvoriti, kako je rekao, “albansko pitanje u Crnoj Gori”. Što će na to reći Albanac i Medojevićev partner Dritan Abazović? Lider prosrpskih koalicija Zdravko Krivokapić želi privući manjinske (bošnjačke i albanske) zastupnike kako bi dodatno legitimisao novu vlast kao dobrohotnu. No, iz tih stranaka još nema glasa o tome (Đukanović tvrdi da su manjinci i dalje uz njegov DPS), a sigurno im neće ići u prilog napadi na Bošnjake u Pljevljima.

Povjerljive informacije

Naravno da je izlazak iz NATO-a tehnički komplikovan, i to nije nešto što se može dogoditi preko noći i samo tako, a da ne prouzrokuje velike turbulencije. Svojedobni izlazak Francuske iz NATO-a nije značio da ta zemlja ide u krilo hladnoratovskog suparnika, što bi u ovom slučaju značilo baš to. Iz Moskve su već na postizborno jutro stigla nadanja da će “nova vlada preispitati vanjskopolitičke prioritete, poput članstva u NATO-u”. Zasad “njihova” Crna Gora može zadržati to članstvo, ali, kako upozoravaju neki, jesu li u stožeru NATO-a sigurni da povjerljive informacije koje idu u zemlje članice neće iz Podgorice završiti na stolu na Horoševskoj aveniji 76 u Moskvi, u sjedištu ruske vojne obavještajne službe GRU. Osim toga, i sam NATO sigurno neće samo tako dopustiti da im Crna Gora postane trojanski konj, niti da im se Rusi ukline u prostor evropskog Sredozemlja koje sada u potpunosti kontrolišu. Drugi će opet reći da Rusija, koliko god žudi za vraćanjem Crne Gore u svoj zagrljaj, trenutno ima prečih problema, a to je kako zadržati Bjelorusiju pod svojom kapom.

Naime, može se pretpostaviti da je zadržavanje uticaja na Bjelorusiju ipak važnije Putinu od Crne Gore te se u toj igri velikih međunarodnih igrača pojednostavljeno može reći – ne čačkajte vi “našu” Crnu Goru, pa nećemo ni mi “vašu” Bjelorusiju. Osim “Lukašenka na odlasku”, Rusima se sručio na leđa i još jedan vrući čaj s novičokom, pokušaj likvidacije opozicionog čelnika Alekseja Navaljnog. Dakle, to bi moglo ići u korist teze da se u Crnoj Gori ništa neće drastično dogoditi u vanjskopolitičkom pogledu zbog trgovine Bjelorusija za Crnu Goru. No, Rusija sigurno neće propustiti legitimnu šansu ako joj se ukaže da ostvari uspjeh u suparništvu s NATO-om. Crnu Goru svakako čekaju teški dani iskušenja ne samo zbog promjene smjera, nego i zato hoće li uopšte biti država naroda po kojem nosi ime. Cijela regija mora biti sprema na moguću drastičnu zabrinjavajuću promjenu geostrateške slike Balkana.