Gojer: Stidim se zastrašujuće ćutnje BiH javnosti, kao da ovim četničkim naletom njihova prava i životi nijesu ugroženi

Dugo sam razmišljao koliko je lijepa, a u dijelu vremenskog podeoka, i sretna zemlja Crna Gora.

Obdarena umnim ljudima, plejadom mislilaca na čijem čelu nesumnjivo stoji neugasla intelektualna i državnička veličina Njegoševa.

Prolazila su vremena u kojima se, nažalost, moja slika o Crnoj Gori mijenjala. U tim vremenima, nerijetko dijaboličnim i opterećenim unutarnjim raskrižjima političkog i vjerskog karaktera, nimalo lagano nestajala je idilična slika o čarolijama zemlje, od nevjeste Jadrana – Boke, preko rojalističkog, umjetničkog i slobodarskog Cetinja, do najčarobnijeg i najdražeg mi Tivta.

Arkadijsku sliku o zemlji u kojoj su ista prava uživali Albanci, Bošnjaci, Muslimani, moji katolici, zatamnjivala je sve snažnija energija zla začeta u suludoj glavi Riste Sotone, alijas Amfilohija Radovića i njegovih pristalica. Ne zanimaju me, i ne želim o njima govoriti, izvođači radova poput četnika i fašiste, vojvode Mandića. Oni će svakako zbog pomenutog uništavanja demokratskog ambijenta Crne Gore, pa i Arkadije u svakom smislu, završiti na smetljištu povijesti.

Ovaj zapis pišem svome sabratu, pjesniku, akademiku Sretenu Vujoviću, koji sa skupinom istinskih crnogorskih domoljuba brani čast Crne Gore, napadnute velikodržavnim projektom i pokušajem demontaže svega onoga što je povezivalo razne narodnosne skupine u njoj, ali i Crnu Goru kao državu sa susjedima.

Dragi naš Sretene, dični viteže od Cetinja, molim te i ovaj put, da moja ohrabrenja za neravnopravnu borbu protiv velikočetničkog projekta koji hoće pokoriti tu maketu raja od Crne Gore, preneseš svim pjesnicima i piscima, našim kolegama, koji su se stavili u službu svoje domovine i zaštite njene herojske povijesti, a posebno cetinjskom humanisti Branku Banji Kaluđeroviću i dvojici istaknutih stvaralaca, mom studentskom kolegi Ljubi Đurkoviću za kojeg znam i siguran sam da je na strani pravde i istine i Miloradu Popoviću, koji nije oklijevao da u ovoj stuaciji kaže vlastiti, intimni pravorijek.

Trebaće puno snage, bojim se i rana da se iscjeli zlo koje je inspirator svekolikih zločina Amfilohije Radović sa najcrnjim dijelom SPC sijao i posijao po Crnoj Gori. Ovo nije nikakav politički sukob između negdašnje crnogorske vlasti i današnjih sljedbenika Riste Sotone. Vi, čestiti Cnogorci vodite pravednu borbu protiv osvajača koji bi da uništi vašu državotvornost, koja je među najstarijim na Balkanu. U tom pogledu jedino što mogu učiniti je da u cilju povratka mira, blagostanja i negdašnjeg multinacionalnog ambijenta Crne Gore, koji je stravično ugrožen, osnažim vaše napore, pa i žrtve u borbi protiv izdajnika Crne Gore, ali, iako nisam stručnjak za ta pitanja, bojim se i izdajnika temeljnih kršćanskih načela, koja gaze oni koji bi trebali da budu njihovi pronositelji i promotori.

Stidim se, brate Sretene, zastrašujuće šutnje bh. javnosti, koja kao da osluškuje tko će biti pobjednik u ovom agresivnom napadu na crnogorske slobodare, kao da u Crnoj Gori ne žive naša braća Bošnjaci i Muslimani i kao da ovim četničkim naletom njihova prava i njihovi životi nisu ponovo, itekako, ugroženi.

Samo vi Bosanci i Hercegovci šutite (čast skupini onih intelektualaca koji su podržali pismo jedne čestite srbijanske heroine, Sonje Biserko), samo vi šutite, a četnička mečka nije daleko ni od granice zemlje u kojoj traje četvorogodišnji nalet sabraće Riste Sotone, koji je iznjedrio etnička čišćenja i najveći zločin u novijoj historiji čovječanstva – genocid.

Brate Sretene, akademiče, jedine za mene relevantne crnogorske akademije, one Dukljanske, izdrži  – jer u protvnom sljedbenici Riste Sotone sljedeći desant na slobodarsko Cetinje neće izvesti helikopterski, nego, bojim se, mnogo strašnijim mašinama, koje idu na četički pogon!

Ostaj mi u zdravlju i neka sreća prati hrabre i dostojanstvene Crnogorce, koji se nisu prodali za siću bačenu sa srbijanskog dvora, trenutno u vlasti oštrog radikala.