Gjenero: “Evropska unija na Balkanu mora se vratiti politici utemeljenoj na vrijednostima, a ne bježati od problema”

Piše: Davor Gjenero, Izvor: Al Jazeera Balkans

Optimisti tvrde da je, blago rečeno, serija ekscesa što ih je Milorad Dodik sa svojom sljedbom priredio 9. januara dokaz panike koja ga je obuzela, nakon uvođenja američkih sankcija.

Uvjereni su da je to bio svojevrstan ritualni politički pogreb Dodika i njegove politike, a činjenicu da su i dva aktera inače čvrsto povezana s Dodikom, autoritarni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, izbjegli prisustvo na „svečanosti”, objašnjavaju time da su se i oni koji su Dodiku bili najčvršći oslonac počeli distancirati od njega.

Ipak, čini se da je za optimizam prerano. Doduše, važno je to da se događa ono što smo očekivali od trenutka uspostavljanja nove administracije u SAD, da administracija predsjednika Bidena zaista reafirmiše vrijednosti u politici, da su kao uslov za američku podršku jasno definisani kriteriji demokratskih vrednota (osporavani Summit za demokratiju), a da je korupcija jasno definisana kao oruđe protivnika demokratije u našim uslovima euroatlantskog savezništva, za rastakanje demokratskih poredaka i izazivanje haosa.

Iako naznake promjena u politikama unutar slobodnoga svijeta postaju vidljive, uočljivo je i to da se zaoštrava i pritisak antidemokratskih aktera.

Ponašaju se kao da BiH ne postoji

Ruski diktator Vladimir Putin na globalnom nivou zaoštrava svoje pozicije i povećava pritiske. Pritisak energetskom politikom, koju je Evropska unija u proteklom razdoblju vodila duboko krivo, zanemarujući, s jedne strane, politiku energetske unije i važnost zajedničkih politika, a s druge vrijednost diversifikacije energetskih izvora, postaje dramatičan.

Savezništva što ih sklapa na globalnom nivou pomijeraju klasične geopolitičke standarde o kontroli nad Heartlandom i Rimlandom, a izgradnja savezništva Rusije, Kine i Indije unosi haos u globalni ekvilibrij. Agresivna politika obnove Sovjetskog Saveza s upadom Putinovih trupa u Kazahstan i prijetnjom agresijom nad Ukrajinom, a prije toga potpunim pokoravanjem Bjelorusije, i otvorenim prijetnjama Baltičkim republikama i Poljskoj govore o opasnosti od globalnog sukoba.

Bez takve globalne atmosfere Dodik i Vučić, čijem distanciranju od Dodika optimisti daju preveliko značenje, ne bi mogli tako žestoko tresti regionalne odnose.

Demonstracija vojne sile u Banjoj Luci, jasno definisanje politike „Srpskog sveta” kao strategije uspostavljanja „Velike Srbije” i širenja te države na zapad, mora biti ozbiljno zvono za uzbunu. Dodik sada otvoreno govori o federaciji njegove paradržave sa Srbijom, a njegovi sljedbenici već se ponašaju kao da Bosna i Hercegovina ne postoji.

Među besprizornima unutar EU stekli su ponekog saveznika u nastojanju da se rezultati etničkog čišćenja u vrijeme Miloševićevog talasa agresije priznaju kao trajno političko stanje.

Tragedija politike Hrvata u BiH

Nevjerovatni Zoran Milanović, tako, tvrdi da Hrvati u BiH nemaju nikakvih problema sa Dodikom i njegovom paradržavom, da se s njima o svemu mogu časkom dogovoriti, a ni ne spominje da na području te paradržave živi samo četvrtina predratnog hrvatskog stanovništva, i to stanovništva koje je bilo iskreno lojalno državnosti Bosne i Hercegovine, a da i oni koji su opstali ili se uspjeli vratiti, danas u tom entitetu žive bez ikakvih političkih prava, jednako kao i Bošnjaci, kao praktički nepriznata manjinska zajednica.

Tragedija politike Hrvata u BiH, koje je nedavnim pismom Milanoviću jasno opisao časni bosanskohercegovački patriota i čovjek koji se založio za prava svojih sunarodnjaka, bosanskohercegovačkih Hrvata, Stjepan Kljujić, činjenica je da sljedbi Dragana Čovića nestanak tog, nekada dominantnog dijela političkog tijela Hrvata u BiH donosi političku dobit, pa je njihova pažnja, ali i pažnja većeg dijela hrvatske politike u matičnoj državi, svedena na pitanje Hrvata u Zapadnoj Hercegovini.

Temeljno načelo evropske politike izgradnje mira i razvoja nakon Drugog svjetskog rata bilo je načelo nepromjenjivosti granica, uz istovremeno osiguravanje slobode kretanja ljudi, kapitala i proizvoda, zaštitu ljudskih prava, garancije vladavine prava i pravne sigurnosti. Unutar te politike razvilo se načelo ujednačavanja pravnih i političkih poredaka, harmonizacije sistema i izgradnje zajedničke evropske pravne baštine. Svemu tome u Banja Luci su se 9. januara smijali. Njihov svijet nije svijet nepromjenjivih granica, svijet diobe vlasti i političke moći, nego prekrajanje granica.

Njima je bliža Putinova politika aneksije teritorija, koje ovaj smatra svojima, kao što je Krim smatrao ruskim, odnosno formiranja paradržava na teritoriju susjednih zemalja, što je Milošević još devedesetih patentirao u Hrvatskoj i BiH.

Zaobilaženje temeljne evropske doktrine

Ako je stav SAD-a o tome što se događalo u Banjoj Luci posve jasan, čime je i stvoren na početku spomenuti optimistički pogled na procese, jasan evropski stav izostao je. Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman rekao je istinu tvrdeći da se u Vijeću ministara nije formalno razgovaralo o uvođenju sankcija Dodiku i Republici Srpskoj, iako je tačno i to da je bivši njemački ministar Heiko Maas na zadnjem sastanku Vijeća za vanjske poslove, na kojem je učestvovao kao “tehnički” ministar pokrenuo raspravu o tom pitanju i dobio čvrstu podršku nekoliko važnih država, prije svih Belgije, Holandije i Luksemburga, ali i vrlo glasno protivljenje mađarskog ministra, i naknadno najavu premijera Orbana da bi Mađarska uložila veto na sankcije protiv RS.

Kao što je imala problem, čiji je glavni kreator bila bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je mimo europske zajedničke energetske politike, vodila politiku popuštanja prema Putinu i njegovu nastojanju da energetiku upotrebljava kao geopolitičko oruđe. Najgori primjer za to je plinovod Sjeverni tok II, koji ima isključivo geopolitičke svrhe, koji ne dovodi novi plin u Europu, nego samo omogućuje zaobilaženje Ukrajine i njenu izolaciju, a Njemačkoj osigurava da, kao Turska na jugoistoku, postane ključno plinsko i energetsko čvorište Europe.

Zbog tog interesa Merkel je „zaobilazila” temeljne europske doktrine, na primjer, onu da isti ekonomski subjekt ne smije dobavljati plin i kontrolirati transportnu infrastrukturu, jer to osigurava monopol. Posljedice krive politike gospođe Merkel sad su teško popravljive, Putin je Ukrajinu doveo u nemoguću poziciju, a sada kao vlasnik infrastrukture ucjenjuje Europu isporukama plina i izazivanjem energetske krize.

Merkel je prema Putinu vodila neku vrstu politike “appeasementa”. Appeasement je diplomatska strategija koju je formulirala britanska diplomacija u razdoblju od premijera Ramsaya MacDonalda, do naročito izraženo Nevillea Chamberlaina, a strategija se sastoji od sustavnog činjenja ustupaka agresivnoj sili, koja je objektivno slabija, ali vrlo radikalna, kako bi se izbjegao sukob.

Politika manjeg otpora

Strategija novog appeasementa već je ozbiljno narušila odnose snaga na starom kontinentu, postepeno u proteklih 20 godina, od Putinova dolaska na vlast u Rusiji, a naročito snažno u četiri godine američkog političkog odsustva iz euroatlantskog savezništva, u vrijeme nekompetentne Trumpove administracije. Europa, međutim, nastavlja diplomatsku strategiju appeasementa na Balkanu. Iako nova njemačka administracija, koja je proklamirala povratak vrijednostima u politici, budi određen optimizam, a dašak tog optimizma bio je već i nastup socijaldemokrata Maasa, ministra u koalicijskoj vladi kancelarke Merkel, očito je da su europski odnosi još uvijek takvi da je „appeasement” zapravo „politika manjeg otpora”.

Osim nove njemačke administracije, zemalja Beneluxa, i do neke mjere sjevernoeuropskih država, u EU nema mnogo volje za zamjenu pragmatizma i “manjeg otpora” politikom zasnovanom na vrijednostima. Samo Mađarska, koja ima svoje i političke i ekonomske interese, a sama je sebe definirala kao najbolju Putinovu saveznicu unutar EU, otvoreno najavljuje veto europskom kažnjavanju Dodikove politike ugrožavanja suvereniteta BiH, ali većina zemalja ponavlja mantru – kako nije vrijeme za sankcije nego za dijalog.

Najjasnije ju je izrekao hrvatski premijer Andrej Plenković, koji sasvim sigurno nije zagovornik razaranja BiH, a niti jedna država u EU nije tako čvrsto zainteresirana (pa i geopolitički) da BiH funkcionira kao jedinstvena, funkcionalna, održiva država unutar euroatlantskih struktura i europske integracije, kao što je to Hrvatska. Međutim, Hrvatska je u svojevrsnom strahu od toga što bi u budućnosti Dodik mogao raditi, ostane li posve izoliran i izvan kontrole.

Temeljni hrvatski kratkoročni interes (uz pristupanje Europskoj monetarnoj uniji) pristupanje je Schengenskom sporazumu, a Hrvatska strepi da bi Dodik mogao zaoštriti migrantsku krizu na njenim granicama, upravo prema obrascu Lukašenko-Putinovog destabiliziranja Poljske i Litve potiskivanjem preko granica izbjeglica organizirano dovedenih u Bjelorusiju. Strategiju destabilizacije susjeda izbjegličkim valovima, uspješno je patentirao je turski predsjednik Erdogan, ali ju je još 2015. zloupotrebljavao i tadašnji premijer Aleksandar Vučić, a ono što se događa u BiH s izbjeglicama dio je nove Vučićeve strategije, potiskivanjem izbjeglica iz Srbije preko granica na Drini i onda njihovim preusmjeravanjem iz Republike Srpske na prostor Federacije.

U ključnom razdoblju, u proljeće ove godine, kad će nova njemačka parlamentarna većina vrednovati hrvatsku efikasnost na vanjskim granicama Unije, a prije svega o toj ocjeni ovisi hrvatska schengenska perspektiva, Hrvatskoj najmanje treba novo zaoštravanje problema izbjeglica, a njega bi Vučić i Dodik vrlo lako mogli stvoriti.

Opasnost od domino efekta na Balkanu

Europskoj uniji definitivno nedostaje politika “više Europe”. Upravo se takvoj politici najviše suprotstavljaju svi zagovornici iliberalne demokracije, svi populisti, od Miloša Zemana do Zorana Milanovića, svi oni koji opstruiraju perspektivu i održivost Europske unije. Nažalost, vrlo su uspješni, a Europska unija ponovno ne uspijeva reagirati brzo, jasno i odlučno, kad treba zaštititi temeljne zajedničke vrijednosti, kad treba obraniti pravo, na primjer Bosne i Hercegovine da se priključi dobrobitima mirovnog poretka uspostavljenog u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Dovodeći u pitanje održivost Bosne i Hercegovine, otvara se prostor za domino efekt na Balkanu. Već sad je Crna Gora, kao strateški važna zemlja europske perspektive i atlantističke orijentacije, dovedena u pitanje, a otvorena je niša opasnog rovarenja Putinovih i Vučićevih protudemokrata na tom prostoru. Još je gora situacija sa Sjevernom Makedonijom, koja je jasnije nego itko na Balkanu (još Ohridskim mirovnim sporazumom) pokazala da razumje što su europske vrijednosti i da zna kako je europska politika bila ona usmjerena na diobu vlasti i moći, a ne diobu teritorija. Nju se i dalje ostavlja bez jasne europske perspektive, iako ju je nedvojbeno zavrijedila.

Ipak, ružičasta slika s početka, kakvu vide optimisti, nije nedohvatljiva. Za nju je potrebno samo jedno, da Europska unija prihvati svoju odgovornost za prostor svoga balkanskog susjedstva, da na tom prostoru afirmira vrijednosti na kojima je sama stvorila svoj efikasan demokratski poredak, a da bi to mogla, mora se vratiti politici utemeljenoj na vrijednostima, a ne bježati od problema politikom suvremenog appeasementa.