Prije tačno četvrt vijeka ispregovaran je Dejtonski mirovni sporazum. Sa kakvim ambicijama su različite strane stigle u Ohajo i da li je iko tu odnio pobjedu? O tome u autorskom tekstu za DW piše istoričarka Mari-Žanin Čalić.
U novembru 1995. predstavnici međunarodne Kontakt grupe za BiH uspjeli su da usklade interese i ciljeve tri sukobljene strane u BiH, dvije susedne države Srbije i Hrvatske, i međunarodne zajednice. Nakon tri i po godine rata, oni su predstavili predloge, kompromise i ispravke – ali nisu izvršili temeljnu reviziju podjele zemlje po etničkim kriterijumima.
U ratu u BiH Bošnjaci (43,5 posto stanovništva) borili su se za državu sa centralnom vladom, dok su se bosanski Srbi (31,2 posto) i bosanski Hrvati (17,4 posto) borili za srpsku odnosno hrvatsku poddržavu u okviru bosansko-hercegovačke konfederacije – i eventualno kasnije povezivanje s matičnom nacijom – susjednim državama Srbijom i Hrvatskom.
U periodu od proljeća 1992. do kraja 1995. sukobljene strane protjerale su stotine hiljada ljudi sa područja na koja su imali pretenzije. Žrtve „etničkog čišćenja“ – odnosno prisilnog raseljavanja – postali su prvenstveno Bošnjaci. Ali i mnogi Srbi i Hrvati su sistematski protjerivani.
Međunarodnim posrednicima je u pregovorima u američkoj vazdušnoj bazi u Dejtonu, Ohajo, od 1. novembra do 21. novembra 1995. samo prividno uspjelo da ostvare ono što se do tada činilo nemogućim.
U mirovnom sporazumu, potpisanom u Parizu 14. decembra 1995, Bosna i Hercegovina je priznata kao država u okviru prethodnih republičkih granica, ali je podijeljena na dva entiteta: Republiku Srpsku u kojoj dominiraju Srbi i Federaciju Bosne i Hercegovine, gdje Hrvati i Bošnjaci dijele vlast.
Iznad džungle lokalnih, regionalnih i nacionalnih vlada, parlamenata i administracija, nadvila se država BiH. Najvišu vlast u državi čini tročlano Predsjedništvo u kojem su zastupljeni po jedan Bošnjak, Srbin i Hrvat.
Čija je Bosna?
Četvrt vijeka godina nakon završetka rata, komplikovana ustavna struktura teško može prikriti činjenicu da politička garnitura još uvijek nema volje za saradnju – i da među građanima ne postoji zajedničko shvatanje države.
Ova mala provincija, u kojoj ne postoji jasna većinska nacija kao u Srbiji ili Hrvatskoj, od 15. vijeka je bila u sastavu Osmanlijskog carstva, prije nego što je 1878. postala dio Habzburške monarhije.
U okviru Jugoslavije, sukob oko BiH je neutralizovan. Prije osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nakon Prvog svjetskog rata, Bošnjaci, Hrvati, Srbi i drugi južni Sloveni živeli su raštrkani u različitim carstvima i administrativnim jedinicama. Jugoslavija je bila prva nacionalna država svih južnoslovenskih naroda.
To se nije dopadalo onima koji su razmišljali u kategorijama etničkog ekskluzivizma. Srpski i hrvatski nacionalisti nazivali su Muslimane „islamizovanim Srbima“ ili „islamizovanim Hrvatima“, kako bi Bosnu i Hercegovinu mogli pripojiti Velikoj Srbiji ili Velikoj Hrvatskoj.
„Jugoslavija u malom“
Poslije Drugog svetskog rata, partizani pod vođstvom Josipa Broza Tita, kao komunisti i pobjednici, propisali su „bratstvo i jedinstvo“. BiH je proglašena zajedničkom državom Bošnjaka, Hrvata, Srba, ali i nacionalnih manjina.
Ovo je bio kako idealistički tako i pragmatičan korak, jer sva tri naroda govore srodne dijalekte. Uz to, nijedna jedina opština u BiH u to vrijeme nije bila etnički homogena.
Pitanje kome pripada Bosna ponovo postaje virulentno nakon raspada Jugoslavije 1991. Krajem te godine, kao odgovor na pritisak Njemačke, tadašnja Evropska zajednica odlučuje da prizna jugoslovenske republike koje su proglasile nezavisnost.
Kao iluzija se pokazalo da se Bosna može održati kao „minijaturna Jugoslavija“, dok se spoljni okvir multietničke države raspadao. Jer, odjednom se na dnevnom redu našlo nacionalno jedinstvo kako Srba, tako i Hrvata.
Nezadovoljavajući mir
To je bilo posebno važno za Srbe, od kojih je trećina živjela van bivše jugoslovenske republike Srbije, ali i za Hrvate. Oživjeli su stari zahtjevi za podjelom multinacionalne države prema etničkim kriterijumima.
Tamo, gdje se zbog mješovitog sastava stanovništva političke pretenzije nijesu mogle legitimisati, pribjeglo se etničkom čišćenju: deportacijama, progonima i masovnim ubistvima.
Za razliku od ratova u Sloveniji i Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini se nije radilo samo o preraspodjeli teritorija, već i o opstanku države. Ishod rata bio je nezadovoljavajući za sve strane.
Bošnjaci se mogu posmatrati kao moralni, ali ne i politički pobjednici Dejtonskog sporazuma. Oni nisu postigli ratni cilj uspostavljanja bošnjačke nacionalne države, iako su prepoznati kao glavne žrtve progona i masovnih zločina. Bošnjački nacionalisti kategorički isključuju suživot i podjelu vlasti sa Srbima. Pokolj u Srebrenici služi im kao narativ za postizanje jedinstva i stvaranje nacionalnog identiteta.
Suprotno tome, bosanski Srbi, koji su ratovali za bosansko-srpsku državu, postigli su svoj cilj nasiljem, progonima i genocidom, iako u Dejtonu nisu mogli da ostvare sve teritorijalne pretenzije. Međutim, oni su se kao glavni ratni zločinci našli na stubu srama i čak su zvanično isključeni iz mirovnih pregovora. U Dejtonu ih je predstavljao predsjednik Srbije Slobodan Milošević.
Ratni zločinci kao heroji
U godinama koje su uslijedile, političko rukovodstvo bosanskih Srba uzima sebi za pravo da, po mogućnosti, spriječi sprovođenje mirovnog sporazuma. Oni negiraju genocid nad više od 8.300 bošnjačkih dječaka i muškaraca u Srebrenici, a pravosnažno osuđene ratne zločince smatraju svojim herojima.
Što više godina prolazi od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, to je veća polemika protiv jedinstvene države BiH. Sve su glasniji zahtjevi za nezavisnošću Republike Srpske.
I nacionalistički orijentisani Hrvati pojavljuju se kao grobari Dejtonskog sporazuma. Jer, oni su se tokom sklapanja mira izvukli – moralno i politički. Smatraju međutim nepravdom što, kao jedan od tri konstitutivna naroda u BiH, nisu dobili entitet. Oni traže temeljnu reorganizaciju države.
Veliki učinak Dejtonskog mirovnog sporazuma bilo je okončanje ubijanja, raseljavanja i razaranja. Ozbiljan propust, međutim, sastoji se u tome što je stranama u sukobu stvoren okvir koji omogućava nastavak rata mirnim putem.
Uprkos ogromnoj pomoći spolja, Bosna i Hercegovina je i dalje etnički, politički, institucionalno i mentalno duboko podeljena. U Dejtonu je okončan rat – ali nije uspostavljen istinski mir.