Slavko Ćuruvija je ubijen 11. aprila 1999. godine. Dvije decenije su srpskom pravosuđu trebale da dođe nadomak prvostepene presude koja se konačno izriče danas. Šta će ona otkriti, a šta će ostati nedorečeno?
Novinar i vlasnik Dnevnog telegrafa i Evropljanina Slavko Ćuruvija je te vaskršnje nedjelje u ulici Svetogorskoj, tada Lole Ribara, pred brojem 35 ubijen vatrenim oružjem. U njega je ispaljeno 12 metaka. U toj zgradi su bili i marketinška služba njegovog lista i njegov stan. Kome je smetao Ćuruvija?
Na vlasti je bio Slobodan Milošević, a koalicioni partneri su mu bili Šešeljevi Radikali. U toku je bilo bombardovanja SR Jugoslavije. Slavko Ćuruvija se redovno viđao sa gotovo svim političarima. Bio je jedan od rijetkih novinara koji su imali pristup Miloševićevoj supruzi Mirjani Marković.
Smrtonosna vlast
U ljeto 1998. godine, kada je u toku bila policijska akcija protiv pobunjenih Albanaca na Kosovu Dnevni telegraf privremeno je zabranjen. Slavko Ćuruvija je, prema navodima iz knjige Predraga Popovića „Oni ne praštaju“, otišao do Mire Marković i upitao je: „Šta to radite? Ako nastavite tim putem, visićete na Terazijama!“
Na suđenju za Ćuruvijino ubistvo je prema pisanju Telegrafa ćerka Slavka Ćuruvije Jelena o tom trenutku rekla: „Kako mi je tata pričao, to je bio prelomni trenutak, ona je briznula u plač, to je bio incident. Sukoba s drugim ljudima, tog ranga, koliko znam, nije bilo.“
Očito su to bile opasne suze. Uslijedila je zaplijena ukupne imovine Ćuruvijine kompanije, novine su blokirane u Srbiji, ali počinju sa izlaženjem u Crnoj Gori. Ćuruviji se razrezuju ogromne novčane kazne prema Zakonu o informisanju, koji je bio djelo mladog ministra za informisanje u vladi Mirka Marjanovića – Aleksandra Vučića. Prema tom Zakonu kažnjavalo se „protivdržavno i podrivajuće djelovanje“, a na tužbu su prekršajni sudovi morali da reaguju u roku od 24 časa.
Ćuruvija je kažnjen tri dana nakon donošenja Zakona – retroaktivno. Uslijedile su nove kazne, pa i ona od pet meseci zatvora, marta 1999. Advokati su uspjeli da spriječe odlazak u zatvor. Mirjana Marković je desetak dana pred Ćuruvijino ubistvo na sjednici Direkcije Jugoslovenske levice (JUL) optužila Ćuruviju da je izazvao bombardovanje i rekla da će mu narod suditi. Neposredno uoči ubistva u Politici Ekspres objavljen je tekst Miroslava Markovića „Ćuruvija dočekao bombe“. Članak je pročitan i u udarnim terminima RTS-a.
Autor citira Mirjanu Marković: „Izdaja nije uvijek i neizostavno bila direktna i brutalna… Kao što je, na primjer, meni izgledalo prije neki dan kada mi je u JUL-u vlasnik jednog beogradskog dnevnog lista rekao da podržava Sjedinjene Američke Države u njihovoj želji da bombarduju Srbiju i da će bombardovanje Srbe naučiti pameti.“ Autor razrješava zagonetku već u sljedećoj rečenici: „Riječ je, dabome, o Slavku Ćuruviji.“
U vrijeme kada američke bombe padaju na Beograd ovo je crtanje mete na čelu. Mnogi savremenici smatraju da je tekst bio svojevrsna presuda Ćuruviji.
Hronologija maratonske istrage
Mada će poslije pojedini svedoci potvrditi da je nakon petooktobarske smjene režima Državna bezbjednost uništavala dokaze svojih nepočinstava, jedan dosije pod nazivom „Ćuran“ kriomice je iznesen iz kruga označenog tajnopolicijskim ćutanjem, da bi 31. oktobra 2000. bio objavljen. Iz njega se vidi da je Državna bezbjednost protivno zakonu pratila Ćuruviju jako dugo, pa i na dan ubistva.
Nekoliko godina se ne dešava skoro ništa. Marta 2003. Miloševićeva paradržava isprepletena sa kriminalom pokazuje da je preživela sve promjene kada rukom pripadnika specijalne jedinice ubija premijera Zorana Đinđića. U akciji „Sablja“ koja je uslijedila poslije Đinđićevog ubistva, hapšeni su i pripadnici Državne bezbjednosti Miroslav Kurak i Ratko Romić, koji će docnije postati treći i četvrti na listi optuženih za ubistvo Ćuruvije. Oni su svoje iskaze o ubistvu Ćuruvije odbili da potvrde na poligrafu. Pušteni su na slobodu, a Romić je čak uspio da isposluje odštetu od države zbog tadašnjeg pritvaranja.
Ponovo prolaze godine tapkanja u mjestu. Tokom 2007. i 2008 saslušano je stotinak svedoka, ali specijalni tužilac samo konstatuje da ne postoji napredak.
Nova naprednjačka vlast od 2012. pokušava da uvjeri i sebe i sve u svijetu da je evropski orijentisana. Pri tome ima katastrofalno naslijeđe iz devedesetih. Zato je februara 2013. formirana Komisija za istraživanje ubistava novinara, a oktobra iste godine na snagu stupa zakon kojim je ukinuta sudska i uvedena tužilačka istraga. Ove mjere konačno pokreću istragu sa mrtve tačke.
Milorad Ulemek, osuđen na višedecenijsku robiju zbog ubistva premijera Đinđića, 8. januara 2014. daje izjavu o ubistvu Ćuruvije specijalnom tužiocu. Ulemek navodi da je iz razgovora s Radomirom Markovićem, načelnikom DB, shvatio da su Ćuruviju ubili Ratko Romić i Miroslav Kurak. Onda 13. januara 2014. biva pokrenuta istraga.
Već sjutradan su uhapšeni DB-ovci Milan Radonjić i njegov potčinjeni Ratko Romić. Miroslav Kurak je u bjekstvu i za njim je raspisana međunarodna potjernica. U vrijeme pokretanja istrage srpski mediji su objavili fotografiju Miroslava Kuraka sa sajta na kome se reklamira safari lov u Tanzaniji. Nasmijani čovjek sa mrtvim leopardom oko vrata očito nije bio zabrinut za svoju budućnost.
Šta je suđenje otkrilo?
Suđenje za ubistvo je počelo u sedamnaestoj godini od ubistva, i trajalo je od juna 2015. do početka 2019. Dva dana poslije početka suđenja napravljena je pauza od mjesec dana da bi se pronašli slobodni termini za sudsku salu. Jedan od najvažnijih procesa u istoriji srpskog pravosuđa dobio je tako još jednu bizarnu epizodu. Optužena su četiri pripadnika tadašnje DB i to po hijerarhijskoj piramidi – od šefa Radomira Markovića, preko šefa beogradskog ogranka Milana Radonjića do operativca Ratka Romića i rezerviste Miroslava Kuraka.
Prvo saznanje na suđenju je bilo – da su po svedočenjima svih policijskih inspektora koji su u dvije decenije radili na slučaju tragovi uvijek vodili do DB, ali da bi onda nastajale poteškoće da se dođe do izvršilaca. Odbrana okrivljenih Radonjića i Romića je tražila upravo ispitivanje članova tadašnje Savezne i Republičke vlade, posebno zaduženih za informisanje, kako bi se raščistilo da li je, kako tvrdi tužilaštvo, Ćuruvija ubijen radi očuvanja vlasti i gušenja medijske slobode.
Tokom višegodišnjeg dokaznog postupka ispitano je preko stotinu svjedoka. Na spisku tužilaštva ali i odbrane bio je cijeli Miloševićev bezbjednjački i paravojni tim od Jovice Stanišića, preko Legije, Frenkija i mnogih drugih, te pripadnici Zemunskog klana.
Ali je interesantno i koga sud nije pozvao da svjedoči, mada je odbrana to zahtijevala – bivšu radikalsku pomoćnu kolonu Miloševića sa Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem na čelu, ili Svetlanu Cecu Ražnatović koja je navodno bila u Legijinom društvu kada je on pokazao Romića i rekao da je taj ubio Ćuruviju. Sud ni jednom nije spomenuo ni mogućnost da pozive Miru Marković, koja uživa azilantsku zaštitu u Moskvi.
Izvršilac? Nalogodavac?
Istoričarka Branka Prpa, nevjenčana supruga Slavka Ćuruvije, bila je sa njim kada je ubijen. Ona je dobila udarac drškom revolvera. Opisala napadača koji je prišao Ćuruviji i sedam puta mu pucao u glavu:„Jedino što pamtim su oči, imao je crne krupne oči. Bio je izuzetno blijed. Nije bio mnogo visok, po mojoj procjeni bio je oko 175 centimetara, nabildovan, kratkog vrata. To je čovek koji je sa neshvatljivom mirnoćom pucao, ruka mu nije zadrhtala“, izjavila je Prpa u svom svedočenju.
Problem je što je optuženi egzekutor Kurak visok i plavook. To kao da ide na ruku odbrani koja poriče odgovornost optuženih.
Tužilac je u završnoj riječi rekao: „Slavko Ćuruvija je morao biti uklonjen da zrno pobune koju je on predstavljao ne bi proklijalo. Da drugi uspješni ljudi ne bi, poput Ćuruvije, otkazali poslušnost sistemu.“ A zastupnici porodice su prema pisanju portala Krik pred sudom istakli: „Slavko Ćuruvija je ubijen samo zbog toga što se drznuo da se suprotstavi jednom zločinačkom režimu…“
Tužilaštvo je zatražilo maksimalne kazne od po 40 godina zatvora. Radomiru Markoviću ishod suđenja neće ni pomoći ni nauditi. On je ionako osuđen na 40 godina zatvora za ubistva koja je Državna bezbjednost počinila pod njegovim rukovodstvom.
Uprkos kvalifikacijama koje ukazuju na političku pozadinu ubistva sud se nije temeljno bavio nalogodavcima. Moguće je da će, kao u slučaju ubistva Đinđića, „izvođači radova“ vremenom biti pretvoreni u „mozgove“ koji su tobože donosili samostalne političke odluke, da bi ih potom i sproveli zločinačkim metodama.
Ironija političko-sudske peripetije u Srbiji htjela je da krajem marta ove godine Apelacioni sud u Beogradu poništi presude kojima su Mirjana Marković, udovica nekadašnjeg predsednika Slobodana Miloševića, i još dvije osobe osuđeni na zatvorske kazne zbog zloupotreba prilikom dodjele državnih stanova prije 19 godina. Pošto Mirjana Marković nije osuđivana ni za jednu zloupotrebu tokom devedesetih, ne isključuje se mogućnost da se uskoro pojavi u Srbiji kao slobodna žena.