Piše: Dragan Bursać
Svi regionalni mediji bruje kako je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik napravio sramni skandal kada je putem druge zemlje, konkretnije Misije Ruske Federacije pokušao intervenisati u Ujedinjenim nacijama (UN), tvrdeći da je BiH neutralna po pitanju agresije Rusije na Ukrajinu.
No, čini mi se da su mediji i javnost olako prešli preko ove vijesti, koja je svrstana u one od „pet sati trajanja“.
A evo o čemu se radi:
HOĆE LI DODIK BITI SMIJENJEN, SVI USLOVI SU ISPUNJENI
Prvo, Milorad Dodik pokušava intervenisati u UN-u preko aktivne učesnice u sukobu, još precinije preko agresora, a to je Ruska Federacija. Čin agresije svojom osudom uz izuzeće svega nekoliko država potrdio je upravo UN na svom vanrednom zasijedanju koliko sinoć. Pazite, Milorad Dodik jedini u svijetu podnosi izvještaje direktno ruskom ratnom zavojevaču i po ko zna koji put se svrstava na stranu Rusa.
Sve i da se nije čuo sa Sergejem Lavrovim prije neki dan i sve da se i nisu pozvali na javnosti poprilično nepoznate klauzule i interne dogovore na relaciji Rusija-RS od prije dva mjeseca, samo ovaj zadnji skandal bio bi dovoljan da se član Predsjedništva u najmanju ruku opozove sa pozicije koju obnaša. A pogotovo i najvažnije-prekršio je sada već državnu odrednicu osude Ruske agresije.
A upravo njegovo nesklanjanje i njegovo dosljedno rusofilsko, tačnije putinofilsko insistiranje na nekakvoj “neutralnosti“ govori nam na kakvom strmogavom putu je i Milorad Dodik i entitet Republika Srpska, koja se na ovaj način svrstala uz Donjeck, Luhanjsk i ostale od Rusije okupirane oblasti Ukrajine. Paradoskalno, baš Dodik potvrđuje da BiH nema kao države, jer da je ima, ne bi više nakon ovoga govorio sa institucionalne pozicije moći sa koje priča.
ZA DODIKA SU LJUDI KOJI BRANE KIJEV KAO I ONOMAD SARAJLIJE BANDA?
A kaže između ostalog da su građani koji brane Kijev zapravo “bande“ postavljajući znak jednakosti sa Sarajevom. Pa ispada da su i Sarajevo branile “naoružane bande“. A kad smo kod Sarajeva, ne smeta Dodiku što je 11 hiljada njegovih građana poginulo tokom opsade jer je po njemu taj grad zapravo bio “veliki logor za Srbe”. Nekažnjenom ludilu nikad kraja!
Jasno je svakom da je Dodik u mentalnom rasulu i da je konačno ugledao horizonte svog političkog kraja. Nema ovdje on puno manevarskih rješenja. Nema čak ni fizičkih, jer uz zonu zabrane letova iznad Evrope, ostaje mu još da se preko Srbije nekako izvuče i skloni od suočavanja sa svojim grijesima. I to ne zadugo.
To svi vide i nije teško detektovati njegovu frustraciju i silne neuroze. Profesor Esad Bajtal između ostalog na svom FB profilu kaže:
„U bezizlazu, krajnje nervozan, prgav, napušta sjednicu Predsjedništva. Skupio novinare i po običaju širi očigledne neistine. Izmišlja. Koprca se u vlastitim kučinama. Telefonira Lavrovu, tražeći sebi spasa. A ovaj ga gura u avanturu mogućih incidenata i snova o neredima kojim bi se, eventualno, održao u sedlu.“
I sve je ovo istina. I još ako dodamo ovo zadnje sramno pisanje agresoru, Dodiku je doslovno obezbijeđen kraj političkog života.
Ali.
RUSOFILIJA KAO ZADNJA OAZA SPASA SA SEOSKOG KNEZA DODIKA
Ali, na žalost, plebs u RS-u inficiran teškom putinofilijom i submisivnom potrebom za despotijom u Dodiku vidi jedini link sa Velim Šefom, a pogađate, Veliki Šef nije na Dedinju u Beogradu, niti se odaziva na ime Aleksandar Vučić, nego je Vladimir Putin iz Moskve, knez mraka koji prijeti svijetu nuklearnim oružjem dok uništava cijeli jedan narod.
Ovo je žalosno, ali je tako. I mnoge ankete potvrđuju da je podrška Putinu u manjem BiH entitetu mnogostruko veća nego u matičkoj Rusiji. Naravno, ovdje govorimo o masovnoj sociopatiji, govorimo o poricanju istine i jednom nakradnom uzgajanom ideološkom obrascu, na kome su vlasti Srbije, a onda i RS-a radile svih ovih decenija u sadejstvu sa Crkvom Srbije.
Tu se malo šta može uraditi. Paradoksalno, Dodik je potezom ulizivanja okupatoru i agresoru, dobio najviše poena u toj i takvoj Republici Srpskoj, dobio je i sasvim sigurno povratio svoj uticaj na lokalu. Što nam opet govori o mentalitetu malenog seoskog oberkneza kakav je Milorad Dodik, koji niti zna niti ima kapaciteta da se nosi sa lokalnim, a kamo li sa kontinentalnim krizama.
DA LI JE JE VUČIĆ PUSTIO NIZ VODU DODIKA ILI SE OPET IGRAJU?
Što nas dovodi do drugog problema, prije svega po Dodika. Odlukom Srbije de se priključi Rezoluciji UN kojom se eksplicite osuđuje Rusija uz dodatne sankcije, Dodik ostaje tako potpuno usamljen evropski proruski igrač, koga se odriče i Orban, a Zoran Milanović ga pokušava vaditi iz gliba u koji se poprilično dobrovoljno strmoglavio.
Dakle, pravo pitanje je kakvi će biti odnosi RS-a i Srbije nakon Vučićevog okretanja leđa Dodiku?
Neki će reći da je Aleksandar Vučić izradio Milorada Dodika, pustivši ga po ko zna koji put niz vodu. I tu može biti istine. Sa druge strane, neko će kopernikanski zaključiti kako je možebitno u svjetlu srpskog sveta, u svjetlu neoruskih i parčetničkih protesta u Crnoj Gorii i sva svrstavanja Crkve Srbije na rusku stranu, Dodik zapravo stekao dodatno poštovanje radikala i pustio niz vodu Vučića.
Potkrijepiće to teorijom po kojoj je (vrlo vjerovatno) u isprojektovanom srpskom svetu mnogo, mnogo više ljudi protiv sankcija Putinu i za tzv. neutralnost šta god to značilo nego za sankcije okupatoru. U ovom svjetlu Dodik ovako nesankcionisan postaje i ostaje jedini rusofilski, agresivno pravoslavni i nakaradno agresorski Putinov sljedbenik u ovom dijelu svijeta. Hoće li to Putin i može li sad da cijeni, to je već drugi par rukava.
Ima i onih koji tvrde da je Dodik sa Vučićem samo odigrao staru igru dobrog i lošeg policajaca, u kojoj je ovaj put Dodik loš policajac zadužen za održavanje veza sa Putinom i oligarsima, dok je Vučić dobar policajac, europejac, koji kuca na EU vrata.
Kako god, ne smijemo se zavaravati i misliti kako je Vučić drage volje izdao depešu svojim ambasadorima da osude Rusiju. To je bio tek rezultat zavrtanja ruke od strane Zapada i ništa više. I Vučiću, a potovo Dodiku, i dalje srce bije sa “rodinju“ za “majčicu Rusiju“ i oni će iskoristiti svaki momenat i svaki diplomatski procjep kroz koji će pokazati ljubljenom baćuški Putinu da ga vole, poštuju, šire i zastupaju njegove interese.
To što ljudi Ukrajine ginu, to što se trudnice porađaju pod bombama u skloniština, to što je preko milion ljudi napustilo Ukrajinu, to što Harkov, Kijev, Mariupolj i ostali gradovi liče na Sarajevo tokom opsade, pa to samo izvlači osmijeh na lice opsjednutim rusofilima što podržavaju Dodika.
I šta sad?
Imamo međunarodnu zajednicu, imamo susjedne države koje su potpisale UN rezoluciju o osudi Rusije, imamo OHR i Visokog predstavnika kao i bivše visoke predstavnike koji pokušavaju BiH nekako preko reda ugurati na već zatvoreni EU put i na koncu imamo, ako baš hoćete i državu Bosnu i Hercegovinu i krajnje je vrijeme da se osoba koja je (p)ostala otvoreni kolaboracionist zvaničnog agresora skloni iz javnog političkog života.
To je najmanje!
Ukoliko se i ova situacija tolerizira i uopšti, dabome da će Dodik ići dalje, maštajući o nezavisnoj Republici Srpskoj, koju će odmah priznati Rusija, Bjelorusija i novoformirani podanički dominioni Donjeck i Luhanjsk. Čini se da je to smiješno?
Ništa više nije smiješno.