Dr. Dinko Gruhonjić, profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, analizirao je u razgovoru za „Slobodnu Bosnu“ stanje u regiji, prokomentirao Vučićevo odlikovanje Dodiku te upozorio na pogubne posljedice velikosrpske ideologije u regionu.
Članu Predsjedništva BiH i lideru SNSD-a Miloradu Dodiku predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uručio je najviše odlikovanje Republike Srbije. Čime je to Dodik zadužio Srbiju pa je zaslužio takvu nagradu?
-To odlikovanje, pogotovo o Dodikovom vratu, mene najviše podsjeća na lanac pa je i takva simbolika odnosa između Vučića i Dodika, Srbije i RS-a. No, to je već Dodikov problem. On se samonametnuo za Vučićevo strašilo u “regionu”, time ga je zadužio.
Svjedoci smo čestih vojnih manevara i demonstracije sile u Srbiji, na kojima je uz Vučića, u pravilu, prisutan i Dodik. Kakvu to poruku službeni Beograd šalje svojim susjedima?
-Beograd se svojom spoljnom politikom samokandidovao za nepotopivi ruski nosač aviona usred Evrope. Politika stalnog proizvođenja konflikta je kontinuitet srbijanske politike, koja je rekorder po broju zemalja s kojima je u neprestanoj svađi i na čije teritorije ima neprekidne aspiracije. No, Beograd ovaj put iza sebe nema takozvanu JNA i svu onu silu oružja koju je imao, a koju smo zajedno, svi mi građani Jugoslavije, kupovali cijelih 45 godina. Da bi se onda “JNA” od odbrambene vojske pretvorila u agresora protiv sopstvenih “inovjernih”građana.
Već godinama tema svih tema u regionu je moguće priznanje Kosova od strane službenog Beograda. No, javnost u Bosni u Hercegovini zabrinuta je sve učestalijim reakcijama Vučićevog režima u kojima se spominje razmjena teritorija, pa čak i pripajanje Republike Srpske Srbiji. Koliko su te prijetnje realne, mogu li dovesti do novih oružanih sukoba?
-Srbija je okružena zemljama koje su članice NATO-a. Geopolitičke okolnosti su znatno drugačije nego početkom devedesetih godina prošloga vijeka. I kada je u pitanju Kosovo, i kada su u pitanju Bosna i Hercegovina i Crna Gora, Srbija provodi interese zvanične Moskve, čija se spoljna politika svodi na destabilizaciju prilika gdje god je to u svijetu moguće, zarad trgovinskih ustupaka od strane Zapada i zarad unutrašnjopolitičkog marketinga i širenja mita o Rusiji kao svjetskoj supersili, za oči i uši sopstvenih građana, koji siromašno žive u Putinovoj diktaturi. Od toga će, u konačnici, najviše štete imati sama Srbija, koja istrajava na autodestrukciji. Mada, nikada ne treba potcijeniti destruktivni potencijal Moskve i Beograda… Mnogo toga će zavisiti od konsolidacije Zapada, koji je doživio teške udarce, počevši od svjetske ekonomske krize 2008. godine, potom migrantske krize, Brexita, zaključno sa antizapadnom i proputinovskom politikom Donalda Trumpa.
U Srbiji, Crnoj Gori, ali i u bh. entitetu Republika Srpska, vlast otvoreno negira genocid u Srebrenici i presude Međunarodnog tribunala u Haagu, dok se u isto vrijeme slave i veličaju presuđeni ratni zločinci. Gdje je stanje najgore?
-Najveći fašisoidni konsenzus je u Republici Srpskoj, što je i logično, jer je taj entitet i nastao kao posljedica genocida na svojoj cjelokupnoj teritoriji, a ne samo u Srebrenici. Takva tvorevina se dobije kada se politika genocida legitimizira. Kako bi rekao jedan moj prijatelj, Republika Srpska je, zapravo, postmoderna NDH.
Srbija je, međutim, generator, organizator i u dobroj mjeri egzekutor takve genocidne politike. Srbija je sigurna kuća za ratne zločince, od kojih se mnogi, počev od Mladića i Karadžića pa do onih “sitnijih”, i danas mirno baškare, ne samo po ulicama i kafanama srbijanskih gradova, već i u Skupštini Srbije, kao poslanici. Uostalom, saučesnik te etnički čiste politike je i Aleksandar Vučić. Može li biti goreg simbola od toga? Crna Gora, s druge strane, jeste izložena pravom specijalnom ratu. Tamo su 2016. godine pokušali izvršiti državni udar i ubiti političara kojeg vide kao najveću prepreku ostvarenju svojih mračnih ciljeva Mila Đukanovića. Kada u tome nisu uspjeli, opredijelili su se za hibridni rat koji je i danas u punom jeku i koji je proizveo mnogo štete za mladu crnogorsku demokratiju. Međutim, za razliku od Srbije i Republike Srpske, Crna Gora nesumnjivo ne samo da ima unutrašnji građanski potencijal da se odbrani, već je Crna Gora ubjedljivo većinski protiv sumanute ideje da postane dio “srpskog sveta”. Crna Gora, dakle, ima ono što ni Srbija ni RS nemaju: alternativu ludilu velikosrpskog nacionalizma. Siguran sam da će i konsolidovani Zapad, a prije svega SAD, podržati volju većinske Crne Gore.
Što se tiče priče o trgovini “Kosovo za Republiku Srpsku”, to je još jedna bolesna i sumanuta ideja. Bosna i Hercegovina je bila žrtva dvostruke agresije susjednih država, Kosovo je postalo nezavisno nakon što je Srbija pokušala protjerati 800.000 Albanaca, po receptu koji je prije toga koristila upravo u Bosni i Hercegovini. Ta su dva primjera, ne samo neuporediva, nego je produžetak ratnog zločina uopšte ih pokušati komparirati.
Od demokratskih promjena do danas u gotovo svim zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije svjedočimo bujanju neofašizma. Po ratnim zločincima nazvane su ulice, škole, parkovi, četnicima i ustašama u slavu podižu se spomen-groblja, postavljaju spomenici. Je li na sceni prekrajanje povijesti, koliko je to opasno?
-Naravno da je na sceni istorijski revizionizam, jer su ratovi iz devedesetih godina bili kontrarevolucija. Kada je Srbija u pitanju, četnici Draže Mihailovića već su bezmalo 20 godina zakonski izjednačeni sa partizanima Josipa Broza Tita. Djeca uče iz takvih udžbenika već petnaestak godina. Na taj način, zapravo, Srbija priznaje da je ona suštinski bila na strani okupatora u Drugom svjetskom ratu. Bila je tu kvislinška vlada Milana Nedića, koja nije imala nikakav problem da održava trgovinske i saobraćajne veze sa Pavelićevom NDH. Bili su tu četnici, bili su tu ljotićevci, čije su se pjesme nedavno deklamovale na zvaničnoj svečanosti obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom u Beogradu. Kažem, sve to na gomili za mene znači da Srbija – ne računajući Vojvodinu iz Drugog svjetskog rata – post festum priznaje da je bila na strani poraženog u tom ratu i da su partizansko oslobođenje shvatili kao okupaciju. Naglašavam: uz časne izuzetke, bila je to uža Srbija, a ne etnički Srbi u zapadnijim jugoslovenskim krajevima, koji su itekako masovno bili žrtve, koji su masovno bili pripadnici Narodnoslobodilačke vojske i koji su bili antifašisti.
Takvo prekrajanje istorije, međutim, skupo će koštati Srbiju. Pogledajte, uostalom, kako se Hrvatska muči sa imidžom zemlje na koju je izvršena agresija i koja se branila, oni su mogli biti dio EU davnih dana, ali su to postali tek 2013. godine. I danas su među najsiromašnijim zemljama u EU, iako je Hrvatska nesumnjivo država velikih potencijala, jedna od najljepših evropskih država, nesumnjivo.
Zašto je to tako?
-Zbog Tuđmanovog koketiranja s ustaštvom, koje traje do dana današnjeg, toliko da ni užasni zločinački pozdrav “Za dom spremni” nisu u stanju zabraniti.
Ratni zločini, ratno profiterstvo, tajkunska privatizacija, sunovrat svih elementarnih civilizacijskih vrijednosti, ekonomsko i moralno siromaštvo… to je slika i prilika nakon kontrarevolucije koju su izvršili kvislinzi iz Drugog svjetskog rata. Ako se neko pita na šta bi Jugoslavija ličila da su oni pobijedili, a ne partizani, eto mu odgovora: na ove uboge banana-državice na periferiji civilizacije.
Jedan ste od rijetkih intelektualaca u Srbiji koji otvoreno govori o opasnostima od projekta „srpski svet“. Hoće li nasljednici „oca nacije“ Dobrice Ćosića uspjeti u svojim nastojanjima ili je izgledniji drugačiji scenarij?
-Nasljednici “oca nacije” sasvim sigurno neće odustati od tog projekta, što će na kraju balade bez ikakve sumnje Srbiju strovaliti u još veći ambis. Nažalost, stasale su nove generacije koje su vaspitavane u takvom duhu, te – što da se lažemo – nacionalizam uživa više nego široku podršku u društvu u Srbiji, on je naprosto main stream, prava pop-kultura. Ambis koji spominjem, uostalom, Srbija živi, a on se zove beskrajno ponavljanje istoga, što je definicija pakla. Međutim, od presudne je važnosti da ovoga puta razvijeni svijet prepozna na vrijeme destruktivni potencijal “srpskog sveta” i da ga zaustavi na vrijeme, a ne da fatalno zakasni kao u devedesetim godinama 20. vijeka.