Dežulović: Nije meni cilj samo da ljudi shvate da nema Boga, nego da shvate čega sve ima

Boris Dežulović (Split, 1964) je u subotu učestvovao na Krokodil festivalu predstavljajući knjigu “Summa atheologiae” u kojoj se nalazi “nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg” na 600 stranica, a u Novi Sad dolazi u Bulevar Books na “SOFA” festival u srijedu, 22. juna gdje će sa njim razgovor o ovoj knjizi moderirati Teofil Pančić.

Danas: Kako je vama bilo na Krokodil festivalu, susret sa publikom nakon dugih pauzi koje smo svi imali zbog korone i gledali se samo preko ekrana pomoću brojnih aplikacija?

Dežulović: Da smo se mi preko ekrana i raznih aplikacija gledali samo zbog korone, cjepivo ne bi riješilo samo svjetsku pandemiju, nego i neke mnogo teže bolesti naših društava. Ali događaji poput Krokodila nisu susreti ljudi koji su se za vrijeme pandemije gledali preko ekrana i aplikacija, već susreti ljudi koji su se u karanteni gledali preko knjiga, a to je malo zajebaniji virus i malo zajebanija zaraza. Za tu bolest, kako ste vidjeli u subotu, još nema efikasnog cjepiva.

Danas: Knjiga “Summa atheologiae” je objavljena u Rijeci, izdavač je “Ex libris” ali, ona umalo da bude objavljena i u prevodu Sinana Gudževića na latinski, u Vatikanu, “u srcu tame” što saznajemo od profesora Batistelija. Ipak, vi ste insistirali da bude objavljena u Hrvatskoj. Zašto?

Dežulović: Zato što je pisana Hrvatima katolicima. Osim toga, nisam htio dovoditi dragog profesora Klaudija Batistelija u neugodnu poziciju. Neće ni papa Fransisko živjeti vječno, a moj prijatelj Batista zbog svojih je osebujnih stavova ionako u Vatikanu na “crnoj listi”. Tko bi danas zaposlio profesora filozofije s vatikanske Gregoriane koji je izdavao Dežulovića? Izdavaštvo je kod kršćana opasan posao. Rekao sam profesoru: Batista, ti bolje od mene znaš što se dogodilo Judi Iskariotskom kad je izdao Isusa.

Danas: Da, i tada ste profesoru Batisteliju rekli da niste ateistički misionar i da nemate nikakvu ambiciju širiti svijetom nevjeru. Šta vam je, osim tvrdnje da Boga nema, bio primarni cilj da napišete ovu raspravu?

Dežulović: Pokušati – ponavljam, barem pokušati – natjerati čitatelja da misli svojom glavom. Ja ne znam nijednog jedinog čovjeka na svijetu koji je vlastitom glavom došao do Boga. Ali znam ih dosta koji su svojom glavom došli do drugih ljudi, pa čak i neke koji su tom istom glavom konačno stigli do sebe. Nepojamno su široka prostranstva koja se rastvaraju kad čovjek misli svojom glavom. Boga nema i nikad ga nije bilo, to je jasno, ali nije meni cilj samo da ljudi shvate da nema Boga, nego da shvate čega sve ima. A ima nevjerojatnih stvari: slobode, ljubavi, empatije, solidarnosti, sto hiljada čuda ima koje je religija ljudima objasnila i sakrila fantazijom Boga.

Danas: “Njegova ateistička misao bila bi jednako oštra i bez prostačkih psovki i huljenja, na kojima tako tvrdoglavo inzistira”, navodi profesor u predgovoru. U pravu je, i bila bi, zaista. Zašto insistirate onda na tome, seže li ta upotreba takvog vokabulara još u doba kada ste sa Predragom Lucićem, kome ste i posvetili ovu knjigu, i Viktorom Ivančićem radili “Feral”?

Dežulović: I sam Batisteli shvatio je na kraju kako su moje “prostačke psovke i huljenja” zapravo “samo nagazne mine za superficijalne čitače”. Najzad, objasnio sam mu, i Isus je komunicirao popularnim, prizemnim dosjetkama i prispodobama. Da Krist živi danas, psovao bi kao kočijaš. Teolozi bi za hiljadu godina tumačili što je zapravo Sin Božji mislio kad je rekao da “carstvo ljudsko ide u tri pizde materine”, a vatikanski koncili tumačili bi dogmu o trojednom karakteru Kristovih pizda materinih.

Dans: Teza profesora je i ta da je vaš “militantni ateizam” nešto duboko lično između Boga i vas. Da li je to tako jer, da jeste, Bog mi morao postojati da bi postojala i ta veza, a vi tvrdite da Boga nema?

Dežulović: Dobro, profesor baš inzistira na katoličkoj naravi mog militantnog ateizma, i u tome nije usamljen: tu tezu strastveno zastupa, recimo, i Viktor Ivančić, koji ne propušta priliku da me zajebava kao iniciranog katolika sa pet svetih sakramenata. Ako, međutim, ta stvar i jest duboko lična, između Boga i mene, onda je takva samo zato što mi je Bog nasilno utjeran u krhkoj dobi, kad se i inače utjeruje u glavu malodobnoj dječici. Boga, ponavljam, nema: ima samo demona koji vam je usađen dok ste bili mladi i čisti, kako bi vas lišili najteže čovjekove obaveze, odgovornosti, i zauzvrat vam – jer ide zajedno s odgovornošću – oduzeli slobodu. To između mene i Boga jest dakle između mene i demona, odnosno vraćanje moje privatne, odgovorne slobode.

Danas: U knjizi postoji i tekst “Bog, ja i moja baba Kata” iz kojeg se i saznaje vaša lična istorija katoličanstva i koja su vezana za period ranog detinjstva kada vam je, kako ste malopre rekli: “Bog nasilno utjeran u krhkoj dobi”. Da li se sjećate momenta kada ste prvi put posumnjali “da tu nešto nije u redu”?

Dežulović: Naravno. Imao sam jedanaest godina kad sam mom župniku, kasnije proslavljenom i čuvenom don Ivanu Grubišiću, postavio pitanje na koje on nije imao odgovor, ili barem ne dovoljno dobar za radoznalog jedanaestogodišnjaka: zašto je Bog napravio čovjeka, pa ga posadio na svijet testirajući njegovu vjeru i nagrađujući je vječnim rajskim životom, kad je umjesto Zemlje mogao odmah napraviti Raj? Čemu, zaista? Meni je to već kao jedanaestogodišnjaku bilo prilično neuvjerljivo i upravo kolosalno glupo. Pa nije Bog zatekao čovjeka na Zemlji, pa ga krenuo popravljati, kažnjavati i nagrađivati: on ga je sam napravio, jebemumater! Što bi rekao jedan poznati srpski teolog: “Al’ ga je napravio, svaka mu čast!”

Danas: Koliko je danas važan istinski dijalog, na bilo koju temu, koliko on nedostaje u javnom prostoru?

Dežulović: Pa čak i kršćani tvrde da je najprije bila Riječ. Kako voli reći moj prijatelj Klaudio Batisteli, “smisao Riječi nije da se izgovori, već da se čuje”. Dijalog je početak svega, dokidanje dijaloga bio bi kraj.