Subota, 4 Decembra, 2021
Rubrika:

Crnogorci nijesu Srbi, a još manje Đilasova kopilad

,,Podgorica ''ponosita stara'', potpuno je promijenila lik. Novi široki bulevari, stambeni kvartovi i mostovi na Morači djeluju impresivno. Nažalost, kao i u Beogradu, vlasti prave istu grešku''

Piše: Milojko Pantić, novinar i urednik Sportske galaksije

Prošle nedjelje boravio sam u Podgorici i na Cetinju, prvi put od proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine. Domaćin na promociji moje knjige „Nebo se otvorilo“ u glavnom gradu bila je Građanska inicijativa „21. maj“ a u prijestonici Crne Gore Biblioteka „Njegoš“ i prvi predsjednik Stonoteniskog saveza nezavisne Crne Gore Banjo Kaluđerović.

Podgorica „ponosita stara“, potpuno je promijenila lik. Novi široki bulevari, stambeni kvartovi i mostovi na Morači djeluju impresivno. Nažalost, kao i u Beogradu, vlasti prave istu grešku.

Ne čuvaju staru arhitekturu nego je ruše, uništavajući tako gradsku prošlost. A u toj prošlosti, kao i u sadašnjosti u Podgorici borave moji prijatelji kojima ni tada a ni sada nije bilo važno ko je od nas Srbin a ko Crnogorac.

Milorad Dugo Đurković sportski komentator i prvi direktor i glavni i odgovorni urednik postkomunističke Televizije Crne Gore. Zatim kolega novinar Mihailo Radojičić – Šok koji je istoimenom monodramom krajem osamdesetih godina prošlog vijeka „šokirao“ i samog Slobodana Miloševića.

Tu je i neuništivi vlasnik firme Volvoks Rade Golović sponzor mojih publikacija o šampionskoj Zvezdi iz devedesetih godina. U Podgorici danas blista njegov Novi Volvoks. Neopisivo je zadovoljstvo bilo vidjeti ponovo ljude sa kojima sam proživio život, uprkos višedecenijskim politikama koje su kidale osnovne veze među ljudima.

Cetinje je posebna priča. Vizuelno grad liči na dekor iz nekog istorijskog filma, jer je svaka zgrada istorija za sebe. Na centralnom trgu je nekada dvor a danas Muzej Kralja Nikole, dede po majci Aleksandra Prvog Karađorđevića. Preko puta dvora je kuća u kojoj je Aleksandar odrastao, jer u vrijeme njegovog djetinjstva Srbijom su vladali Obrenovići.

Do te, kako je Cetinjani zovu „Srpske kuće“, zgrada nekadašnjeg Konzulata Kraljevine Belgije. Pa onda Ambasada Francuske u renesansnom stilu i tako redom. Važnije od dekora međutim jeste ono što osjetiš kad prošetaš Cetinjem. A osjetiš duh i dah iskonskog gospodstva iza kojeg stoje vjekovi.

Do tih vjekova nikako ne mogu da dobace srpski skorojevići, stvaraoci nekakvog srpskog sveta kojima je cilj teritorija Crne Gore. Zbog toga i negiraju postojanje crnogorske nacije. Gospodstvo Cetinjana se prije svega ogleda u smirenosti, kao majci svih ljudskih vrlina.

Nigdje se kao na Cetinju tako jasno ne uočava ta ideološka, religijska i nacional-šovinistička laž, ustvari zaslijepljenost Amfilohija Radovića i njegovih litijaša, kad tvrde da crnogorska nacija ne postoji i da su Crnogorci komunistička odnosno „Đilasova kopilad“. Bolesna, fašistička floskula kojom se sugeriše da je Crnogorce kao naciju tek posle Drugog svjetskog rata proglasio Đilas (Milovan a ne Dragan).

Na Cetinju se takođe otkriva laž da su prošlogodišnje litije u Crnoj Gori na čijem je čelu bio baš taj tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, bile nekakva odbrana srpskih pravoslavnih svetinja. A bio je to očigledni nastavak viševjekovnog nastojanja Svetosavlja da se Crnogorci asimiliraju i postanu Srbi.

Sve to je posljedica neprirodne svetosavske crkvene ideologije poistovjećivanja nacije sa pravoslavnom vjerom. Ali istorijska fakta se ne mogu negirati. Ta fakta svjedoče o viševjekovnom postojanju crnogorske države i crkve i to u vremenu kada srpska država nije ni postojala i kada se srpska crkva borila da preživi pod turskom okupacijom.

Dok je Petar Prvi Petrović, alijas Sveti Petar Cetinjski, u 18. vijeku u Cetinjskom manastiru spajao državni i crkveni prijesto Crne Gore, porobljeni ostaci srpske crkve pod Turcima, gradili su za svoje vjernike crkve brvnare. To je trajalo sve do ubistva Karađorđa kada je u Radovanjskom Lugu kraj Velike Plane podignuta jedna od poslednjih takvih tzv. „crkava pokajnica“.

U gospodstvenu smirenost Cetinjana uvjerio sam se na dan moje posjete prijestonom gradu Crne Gore zbog promocije knjige „Nebo se otvorilo“ u čitaonici Biblioteke Njegoš koja postoji od 1868. godine.

Mene je do srži uzbudila vijest u listu Danas da je Uprava za katastar i državnu imovinu, područne jedinice Cetinje, dala Cetinjski manastir, umjesto na korišćenje, u vlasništvo Mitropoliji Crnogorsko-primorskoj Srpske pravoslavne crkve. Zbog te sumanute odluke ispred Manastira su dežurali policajci, što je pouzdan dokaz da je „Tuđe hoćemo a svoje ne damo“ bio modus operandi Amfilohijevih litija. Ne uzbuđuj se, govorili su mi moji domaćini, Banjo Kaluđerović, kao i književnici Borisav Cimeša i Mihailo Radojičić.

Mogu birokrate iz katastra pisati i mijenjati kakva god hoće rješenja, kao što i rade, ali ne mogu promijeniti istoriju Cetinjskog manastira. Ta istorija kaže, da sve do aneksije Crne Gore 1918. godine i do spajanja Karlovačke i Beogradske mitropolije sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom, po dekretu Aleksandra Karađorđevića, kralja Jugoslavije, Manastir nikada nije bio srpski.

Zbog tog aneksiranja i takvog spajanja Karađorđević je protjerao u izgnanstvo svoga dedu po majci, Kralja Nikolu. Cetinjani međutim i danas s pažnjom održavaju kuću preko puta dvora Kralja Nikole u kojoj je odrastao njegov unuk Aleksandar, čijim dekretom iz 1920. godine je nastala Srpska a nestala Crnogorska pravoslavna crkva.

Nema većeg dokaza o tome ko je vlasnik Manastira od grba koji stoji na njemu punih 540 godina. To me je smirilo, ali sam Cetinje napustio ophrvan nekom dubokom tugom i sjetom zbog svega što je u Crnoj Gori činila i čini Srpska pravoslavna crkva u nastojanju da prisvoji tuđe nanoseći patnju i podjele Crnogorcima. Od tada mi ne izlaze iz glave stihovi velikog cetinjskog pjesnika za koga u Srbiji malo ko zna, Aleksandra Lesa Ivanovića.

Rano preminuli otac šahovskog velemajstora Božidara Bonje Ivanovića ovako je u dva stiha opisao dolazak na liječenje u Beograd: „Stanica bučna velikog grada. Drhtave noge tromo me vuku. A noć i magla i kiša pada. I nikog znanog da stisne ruku. Samo mi nosač s perona priđe. Poguren, s mokrim rukama dvjema. Ali mene i on nek mimoiđe: Za patnje ljudske nosača nema“.

IzvorDanas

Najnovije

Caritas: Društvo koje isključuje osobe sa invaliditetom je društvo sa invaliditetom

Povodom “Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom”, koji se obilježava svake godine 3. decembra, Caritas Crne Gore realizuje zajedničku regionalnu kapmanju sa još šest zemalja...

U subotu prestanak padavina

Sjutra rano ujutru prestanak padavina, prijepodne umjerena do povećana oblačnost, a tokom dana sunčani periodi. Vjetar slab do umjeren promjenljivog smjera, krajem dana i tokom...

La liga: Mbape se obećao Realu

Kilijan Mbape će na ljeto sigurno preći u madridski Real, tvrdi AS. Španski list ima informaciju da je Francuz to obećao čelnicima Reala. Pregovori mogu da...

Procjena rizika od katastrofa od starteške važnosti za Crnu Goru

Dokument Procjena rizika od katastrofa Crne Gore, koji je završen, od strateške je važnosti za cijelu državu, a njegova upotrebna vrijednost u narednom periodu...

Hmelar: Crna Gora je zasluženo regionalni predvodnik u evropskim integracijama

Crna Gora, kao mala država, članica NATO-a, sa potpunom usklađenošću sa Zajedničkom vanjskom i bezbjednosnom politikom EU i svim otvorenim poglavljima, zasluženo nosi titulu...

Najčitanije

Povezano

Milojko Pantić: Krivi smo mi, a ne samo Vučić

Piše: Milojko Pantić, (Danas.rs) Sretoh ovih dana nekadašnjeg kolegu sa Fakulteta političkih nauka, i on mi u razgovoru iznese tezu o kojoj valja razmisliti. Sve je,...

MILOJKO PANTIĆ PRAVO U METU: “Problem Srbije je što nikako ne može da iznjedri političara koji će kao de Gol Francuzima reći…”

Piše: Milojko PANTIĆ, Danas.rs Mnogi građani ove zemlje se pitaju: Kako je moguće da pomahnitali i razulareni predsjednik sa svojim sljedbenicima deklasira srpsku državu i...

Pantić: Licemjerno je to što radi EU podržavajući Vučića, Dodika, Plenkovića…

Legendarni jugoslovenski sportski komentator Milojko Pantić  komentarisao je stanje u regionu. Gospodine Pantiću, kako bi u jednoj riječi opisali sportsku scenu stare Jugoslavije? Sportska scena bivše...

Pantić: Uz pomoć Rusije, Vučić razbija EU i NATO na Balkanu

Negativni odnos, koji u Srbiji postoji prema Crnogorcima, nije od juče. On datira još od vremena nakon Prvog svjetskog rata, kada je kralj Aleksandar...

Komentari

10 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Barba
25.10.2021-21:04 21:04

Na niske ste grane spali kada za vas piše ovaj izlapeli pijanac!

Nikola
26.10.2021-01:07 01:07
Reply to  Barba

Muci budalo izlapjela….i glodji taj bajati sendvic udavio se kaki si. Pi!

Anthropos
26.10.2021-10:21 10:21
Reply to  Barba

Može li se pasti niže od tebe – moj Barba (ili možda “Bagra”?)

Terra nova
25.10.2021-23:01 23:01

O Barba kako istina boli, toliko da ste i ljude poput Milojka Pantića, pravoga Srbina u stanju da vrijedjate, vi lažni ljudi, lažne vjere svetosavske, koji se stidite svoje slavne istorije, opjevane od najvećih pjesnika i pisaca, a ponosite se tudjom, onih koji su bili robovi 500 godina.

petar kale
25.10.2021-23:37 23:37

zabolje li te istina barabo

Miljzns
26.10.2021-00:36 00:36

Stidi se ako si uopšte u stanju.
Komentar govori i tebi.
Bruko.

GRAĐANSKI
26.10.2021-05:25 05:25

Velja je šteta za Srbiju što ne sluša i posluša svoje sjajne intelektualce, gospodu: Pantića, Basaru, Bešlina itd., i dame: Perović, Suša, Biserko itd. Njezin ugled u Evropi, i prije svega stanje duha srpskog naroda u Srbiji – na neke druge, visočije grane bi bilo. Sjajni i neumorni gospodin Pantić.

Anthropos
26.10.2021-10:19 10:19

Svre je tačno što g. Pantic kaže. Nažalost “niko nije prorok u svojoj zemlji” – pa ni M- Pantić. Srbija – većinski zatrovana šovinizmom – ne želi da ga čuje. Krađa Njegoša i negiranje crnogorskog naroda (rase) je dio oko 170 godina dugog procesa “posrbljivanja” (Garašanin) svega crnogorskog. I dan danas taj bolesni nacionalizam “srpskog sveta” i svetosavski popovi – šovinistički negiraju postojanje Crnogoraca kao naroda (ili rase). Međutim, U 19-om vijeku to nije bilo tako. Svi su – uključujući i Srbe (pogledaj Vukov Rečnik) i Turke – znali da su Crnogorci autohtoni narod (“rasa”): Niko se nije “pravio Englez”… Pročitaj više »

Dolores
26.10.2021-23:32 23:32
Reply to  Anthropos

Bravo, Anthropos. Pišite što više. Radi onih za koje još nije kasno da prihvate istinu. Moje poštovanje za Vas. I poštovanje za gospodina Pantića!

Dolores
26.10.2021-23:41 23:41
Reply to  Anthropos

Da, i lord Vilkinson je predivno opisao Crnogorce (zamoljen upravo od Tenisona da napiše komentar za navedenu opemu) đe ih poredi sa junacima Termopila i naziva “carskom rasom”.
Pošto decenijama pratim recepciju Crne Gore u kulturi Evrope, i šire, imam što reći, no sam bijesna zbog svega što nam se događa pa mi se ne piše, već “vrištim” od muke. Poz. još jednom.