Piše: Dragan Bursać
“Dakle, ja znam savršeno dobro šta je bilo. Bio je genocid u Srebrenici, to je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica”, citirao je prije neki dan sa punim pravom crnogorski političar Aleksa Bečić Milorada Dodika, naglasivši da bi sam sebi tako zabranio ulazak u RS.
I da, biješe to neki, navodno normalan Dodik. Zapravo, ako ćemo iskreno, više isfrizirani “dašak svježeg vjetra”, kako ga je onomad krstila američka državna tajnica Madeleine Albright, prije no što ga je sve sa NATO tenkovima dovela na sada već višedecenijsku vlast u RS-u.
Dodik protiv Dodika
E kad bi taj “vjetroviti” Dodik sreo samog sebe od prije par dana, grdno bi nagrabusio. Zapravo, toliko bi nagrabusio da ne bi mogao ni ući u svoj atar znan kao Republika Srpska.
Jer, ovaj sadašnji i ovovjekovni Milorad Dodik, polupolitičar u stanju permanentne nacionalne histerije, kazao je misleći na crnogorske političare koji su glasali za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici: “Nisu dobrodošli u Republiku Srpsku jer ta njihova odluka predstavlja direktan udar na RS i srpski narod”.
Kako je ta dobrodošlica u Dodikovoj glavi prerasla u najavu opskurne zabrane, koja je naravno, kao i sve što kaže, mlaćenje prazne slame, ali ipak, kako je došlo do mentalnih i moralnih metastaza u Dodikovoj glavi, tolikih da bi i samom sebi po toj logici zabranio ulazak u Republiku Srpsku?
Zar usvajanje Rezolucije o genocidu bilo gdje u svijetu, a pogotovo u susjednim zemljama, nije ultimativni civilizacijski čin, koji svi moramo pozdraviti, a ne perverzno osuđivati? I zar baš Dodik, kao predstavnik srpskog naroda, kao čovjek koji je, pročitali ste, direktno kazao za Srebrenicu i dešavanja da su genocid i priznao ga, zar baš Dodik nije prvi čovjek na svijetu, baš na cijelom svijetu, koji bi trebao i rukama i nogama, tijelom i repom, što se kaže, boriti se ne bi li Bosna i Hercegovina, zemlja na čijoj teritoriji je počinjen genocid u ime srpskog naroda, dobila svoju Rezoluciju, najstameniju od svih? Zar mu to ne bi trebala biti primarana i politička i ljudska dužnost, namjesto što blati časne Crnogorce, koji su pokazali da neće u nekakav srpski svet u kome se negiranje genocida odavno pretvorilo u velikosrpski imperijalizam i zazivanje novog genocida.
Pa odgovor je baš u tom srpskom svetu!
Milorad Dodik je zarad pustog preživljavanja na vlasti, konvertit, ali i pragmatik kakav jeste, a suštinski oportunista – bacio pod noge sopstvenu demokratičnost, jednako kao što je bacio člansku kartu Socijalističke omladine, pa Markovićevih reformista, pa svoj staž nezavisnog poslanika RS-a, pa pridjev mlade nade socijademokrata, dakle sve je to zgazio u svom životu Milorad Dodik, čak i antifašističko naslijeđe svoje porodice i njenih žrtava, pa se ad hoc priključio četništvu, nacionalistima, rusofilima i kojekakvim opskurnjacima, koji gle čuda drže cijeli taj srpski svet i odazivaju se na imena Vulina, Vučića, Brnabićke, Dačića… I opet, gle čuda, to više nisu opskurnjaci, to su ljudi sa bukvalno najznačajnijim političkim pozicijama u Srbiji.
A kurs im se zna, makar kad su susjedi u pitanju. Osnovno načelo tog “državnog puta” se nije promijenilo makar od 1918. godine i ono kaže da su svi Srbi pod kapom nebeskom ugroženi, osim onih u Srbiji. Na stranu sad to što od cijelog svijeta Srbi imaju najmanje prava i što su najugroženiji baš u Srbiji, doktrina krvi i tla se mora do kraja ispoštovati. Čak ako je cijena negiranje genocida. Zapravo – tim prije, što je cijena negiranje genocida!
I onda se Dodik koji priznaje genocid, za deceniju i po, kameleonski transformiše u Dodika koji bulazni da su “Potočari vojno groblje”.
Dodik je tako upitao kakve veze ima Crna Gora sa tragičnim dešavanjima u BiH i kakav je motiv za donošenje takvog jednog akta koji je donešen bezočno i bez argumenata, bez obzira da li je riječ o njihovom ličnom stavu ili je u pitanju ispunjavanje interesa “antisrpskih stranih nalogodavaca” (sic!).
Pa kakve veza ima Kanada ili Novi Zeland Milorade sa Srebrenicom i genocidom pa su ipak donijele Rezolucije o istom?!
Ali pravo pitanje je kakvu vezu ima Republika Srpska sa genocidom, a ima svaku moguću vezu, jer je upravo ona preko svoje političke (Karadžić) i vojne komponente (Mladić) uz logistiku Srbije izvela isti (pogledati Haaške presude), pa ti Milorade ni prstom da mrdneš da se pokrene takva Rezolucija u BiH! A nisi li, Milorade, upravo ti govorio da je Mladiću i Karadžiću mjesto u Haagu? Čini se da jesi.
Ali kao da sve to nije dovoljno, Dodik je gostujući na srbijanskom TV Pinku kazao, pazite sad, da oni koji donose rezolucije, deklaracije i zakone o zabrani negiranja navodnog genocida u Srebrenici to sigurno ne bi trebali činiti da se genocid i dogodio, te ukazao na potrebu predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića da “pere savjest kada mu ne ide na unutrašnjem i spoljnom planu tako što će satanizovati Srbe”.
“Ako je nešto činjenica onda se ne treba i ne može negirati, ali očito to nije činjenično, pa se onda traže rezolucije, deklaracije, donose zakoni… i pokušavaju da to ovjekovječe kao svoju istinu. Mi to nikada nećemo i ne smijemo dati”, rekao je Dodik za Televiziju Pink.
Dakle, po Miloradu Dodiku i njegovoj nakaradnoj logici, deklaracije i rezolucije su tu da obmanu ljude. I ja ga razumijem, jer je tako ustrojena lokalna banjalučka Komisija koja navodno “istražuje” genocid, a u stvarnosti je nagatorsko samodovoljno tijelo.
Ali, baš bi bilo zanimljivo da tako nešto Dodik izjavi npr. u izraelskom Knesetu, ili njemačkom Bundestagu, ili američkoj Bijeloj kući. Dobro, ovo posljednje zbog zabrane ne može sve i da hoće, ali je činjenica da je u sveobuhvatnom gubljenju kompasa Milorad Dodik potpuno polupao lončiće čak i svoje unutrašnje antilogike.
Kad Deveti jaunar pada 15. februara
I primjera je, na svakom koraku, koliko hoćete. Najsvježiji je onaj u kome Dodik predlaže da se tzv. i neustavni Dan Republike Srpske ne slavi 9. januara, nego 15. februara, što je Dan državnosti Srbije ili, narodski rečeno, predložio je da se deveti januar slavi 15 februara?!
Na stranu što ovo pokazuje koliko je taj datum nebitan i besmislen bilo kome na svijetu, pa i Dodiku, nego je ovim prijedlogom taj isti Dodik u slobodnom padu izazvao bijes i srpskih ultranacionalista u RS-u, koji su ponavljali da je predsjedavajući Predsjedništva BiH “sišao sa uma”.
A upravo suprotno! Sve ovo nam govori da je Dodik još uvijek pri kakvom, takvom zdravom umu, samo je uključio svoj oportunistički mod na maksimum, pokušavajući biti veći nacionalista i četnik od četnika, veći politički konvertit od Vučića i veći srpski patriota od litijaša u Crnoj Gori.
Naravski, sve je ovo tragikomično, ali u konačnici neviđeno opasno po ljude, prvo u RS-u, ali i cijeloj BiH i regionu, jer je Dodik odavno olovno sidro nazatka za sve. Baš za sve.
Pa bi odista bilo dobro da u silnim igrama sa multiplikovanim sopstvom Milorad Dodik sam sebi zabrani ulazak u Republiku Srpsku. Mada, iskreno govoreći, nije mu ostalo previše mjesta na svijetu gdje bi mogao slobodno i legalno otići.