Britanski zastupnici: Rusija testira NATO, sukob u regionu pitanje vremena

Alarmantni odjeci iz 1990-ih šire se danas Zapadnim Balkanom. I dok su razgovori o proširenju EU na region u zastoju, postoji uznemirujući zajednički faktor u krizama s kojima se suočavaju BiH, Kosovo i Crna Gora: srpska Vlada aktivno podržava napore da ih destabilizuje, podržava svoje opunomoćenike u tim državama i prijeti njihovom suverenitetu i teritorijalnom integritetu.

Ujedno s ruskim spletkarenjem, podjelama unutar EU i slabostima NATO-a, ovo se pokazuje kao smrtonosna mješavina. Napredak koji je u regionu ostvaren tokom 2000-ih – ka mirnim, prosperitetnim, multietničkim državama – se poništava, a prostor je širom otvoren za izazivače nevolja. Došlo je vrijeme da NATO i EU rade zajedno i preduzmu mjere kako bi zaustavili neuspjeh i zaštitili napredak koji je postignut.

U septembru ove godine, na granici sa Kosovom, Srbija je rasporedila oklopna vozila i borbene avione, dovodeći na taj način u pitanje demilitarizaciju postignuti krajem 1999. U BiH secesionistički političari bosanskih Srba, koji su politički i finansijski zavisni od Srbije, jednostrano i protivustavno se povlače iz državnih institucija uspostavljenih kao rezultat Daytonskog mirovnog sporazuma, dok izvode specijalne policijske vježbe i otvoreno demonstriraju silu. U Crnoj Gori, Beograd raspiruje vjerske podjele, doprinoseći sve toksičnijoj političkoj klimi koja je ponovo pokrenula pitanja vanjskopolitičke orijentacije, etničke pripadnosti i vjere.

Ove destabilizujuće akcije su podržane konceptom “Srpskog sveta” – idejom koja je alarmantno slična “velikoj Srbiji” bivšeg predsjednika Slobodana Miloševića – koju sada otvoreno zagovara ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin. Ovdje se mogu vidjeti jasni tragovi 1990-ih, tokom kojih je Miloševićev režim osmislio niz ratova koji su kulminirali etničkim čišćenjem i genocidom.

Međutim, ovoga puta situaciju pogoršavaju dodatni faktori. Najvažnije među njima je aktivno miješanje Rusije. Kremlj je podržao pokušaj državnog udara u Crnoj Gori 2016. i nastavlja sprječavati Kosovo da dobije puno međunarodno priznanje u Savjetu bezbjednosti UN-a. Rusija je takođe podržavala paravojne formacije i izdavala otvorene prijetnje kao odgovor na svaku sugestiju da se BiH pridruži NATO-u, nastojeći potkopati visokog predstavnika odgovornog za nadgledanje napretka Daytonskog sporazuma i podržati secesioniste i nacionaliste širom regiona.

A tu je problem i razjedinjene EU. Dok Bugarska i dalje jedina drži veto na pregovore o članstvu Sjeverne Makedonije i Albanije, mađarski premijer Viktor Orban ponudio je platformu za opasnu islamofobičnu i antibosansku retoriku i istorijski revizionizam koji iskrivljuje utvrđene činjenice o ratovima iz 1990-ih u bivšoj Jugoslaviji. S ovakvim idejama u otvorenom prometu, EU nije u stanju da odgovori na izazov očuvanja mira i stabilnosti na Balkanu.

Nakon haotičnog povlačenja iz Afganistana, percepcija je da je NATO impotentan i da je sada pravi trenutak da se ospori njegov položaj u regionu.

Ključno je da zajednički preduzmemo akciju. Prvo, regionu se mora pristupiti kao koherentnoj cjelini: zapadna politika mora uzeti u obzir da su krize i tenzije u BiH, na Kosovu i u Crnoj Gori sve povezane i da je oslanjanje na Srbiju kao stub stabilnosti na Zapadnom Balkanu, nažalost, pogrešna politika.

Srbija više nije saveznik od pomoći u rješavanju političkih problema na Balkanu; nego je njihov glavni uzrok. Stoga se naš pristup mora prebaciti na ograničavanje, pozivanje predsjednika Aleksandra Vučića i Vlade Srbije na odgovornost za izazivanje nestabilnosti.

Drugo, NATO mora osigurati da njegovo prisustvo u regionu bude dovoljno značajno da djeluje kao sredstvo odvraćanja od nasilja. To znači povećanje broja vojnika. EUFOR u BiH ima samo oko 700 pripadnika, skroman kontingent za koji je malo vjerovatno da će obuzdati bilo kakvu značajniju nestabilnost. Kosovo takođe treba biti primljeno u NATO-ov program Partnerstvo za mir, te, zajedno sa BiH, dobrodošlo u NATO što je prije moguće.

Treće, EU treba da se probudi pred prijetnjom na svojim granicama. Pristojne riječi nas nikuda neće odvesti. Snažan odgovor potkrijepljen prijetnjom sankcijama je jedina poruka koja će proći. Prijetnje nasiljem, etnički nacionalizam i poricanje genocida trebale bi biti dočekane jasnom i brzom osudom, a ne uobičajenom neugodnom šutnjom EU. U tim izjavama više ne bi trebale postojati riječi “obje strane”.

Neki evropski političari mogu biti zabrinuti da će takav snažan odgovor poslužiti samo otuđenju Zapadnog Balkana, ali ovaj strah je neosnovan. Rusija neće zamijeniti EU. Mladi iz regiona ne odlaze u Moskvu već u EU. Kada su evropski lideri 2003. izjavili da je “budućnost Balkana unutar Evropske unije”, bili su u pravu. Pitanje je kroz koliko će još sukoba region morati da prođe prije nego što tamo stigne.

Ako evropski lideri poput mađarskog Orbana ili slovenačkog Janeza Janše blokiraju ovaj zaokret prema principijelnoj politici, onda bi progresivne vlade trebale koordinirati, zajedno sa SAD-om i Velikom Britanijom, i nastaviti ovu politiku na najbrži mogući način. Dugoročno, evropske zemlje moraće da izgrade strategiju i politiku oko koje se svih 27 članica mogu složiti – nešto na čemu bi SAD trebale pomoći kroz ohrabrivanje tih država. Ako članstvo u EU za zemlje Zapadnog Balkana nije u planu, onda bi trebalo razmotriti privremene korake, kao što su članstvo u jedinstvenom tržištu i carinskoj uniji i povećano finansiranje.

Ne sumnjajte, sukob u regionu više nije nezamisliv – ako ne reagujemo, to je jednostavno pitanje vremena. Rusija to zna i namjerno testira odlučnost i sposobnosti NATO-a. Ako NATO i EU nisu u stanju da se zauzmu za stabilnost na Balkanu – ne toliko u svom dvorištu koliko u dvorištu u samom srcu svoje kuće – onda su male šanse da to učine bilo gdje drugdje. A u nedostatku kredibilnog euroatlantskog angažmana, neće patiti samo Balkan.