Regionalna inicijativa “Zeleni koridori”“ omogućila je neometan protok robe u najkritičnijoj fazi pandemije koronavirusa (COVID-19) stabilizujući protok robe u regionu Zapadnog Balkana što je u značajnoj mjeri pomoglo izvozno orijentisanim kompanijama, ali i onima čija proizvodnja zavisi od uvoza.
Kriza je pokazala da “soliranje” na malom regionalnom prostoru može biti pogubno, ali i da Zapadni Balkan ima mogućnosti i snagu da sprovede zajedničke inicijative zarad normalizacije života u međuzavisnim privredama.
O “Zelenim koridorima”, European Western Balkans je razgovarao sa Majlindom Bregu, generalnom sekretarkom Savjeta za regionalnu saradnju (RCC), koji je koordinisao ovu regionalnu inicijativu.
Da li su “Zeleni koridori” ublažili teške ekonoske posljedice koronavirusa za zemlje Zapadnog Balkana?
Bregu: Zeleni koridori su jedna od uspješnijih priča postignutih u vrijeme velike krize. Zapadnobalkanska šestorka, Savjet za regionalnu saradnju, Transportna zajednica i CEFTA, uz podršku Evropske komisije i naših graničnih susjeda zemalja članica EU, pomogli su vladama u regionu da implementiraju neophodnu mjeru u datoj situaciji za održavanje protoka robe, posebno hrane, ljekova i medicinske opreme u regionu i između regiona i EU, u vrijeme blokade izazvane izbijanjem koronavirusa.
Šta su bile najveće prepreke u implementaciji “Zelenih koridora” kao specifičnog režima graničnih prelaza?
Bregu: Među ekonomijama Zapadnog Balkana postoji 14 graničnih prelaza i još 18 sa zemljama članicama EU. U jednom trenutku, bilo je potrebno više od 20 sati čekati za prelaz granice, kako bi se završile sve granične procedure, sanitarni i zdravstveni pregledi vozača. Pored toga što je to izuzetno dugotrajan proces koji odlaže, a čak često i prekida lance snadbijevanja, on je i skup – proračun je da svaki minut čekanja košta skoro dva eura po kamionu, odnosno 26 miliona sati provedenih na internim granicama zemalja regiona.
Ne zaboravite da govorimo o situaciji kada je zaključavanje granica bila potpuna novina, što je u kombinaciji sa neizvjesnim zalihama osnovnih dobara izazvalo anksioznost građana, ne samo u regionu već i širom svijeta.
Sigurna sam da ćete se složiti da u našem regionu nema mnogo stvari koje teku lako ili glatko, zbog čega svi pretendujemo i radimo da se, uprkos svim poteškoćama i razlikama koje postoje u našem regionu, saradnja isplati.
Može li regionalna saradnja biti spas zemljama Zapadnog Balkana u prevazilaženju krize? Da li je moguće da ovaj režim graničnih prelaza postoji i u budućnosti, van konteksta krize izazvane širenjem virusa COVID-19?
Bregu: Rekla sam to mnogo puta i zaista vjerujem da što je regionalna saradnja bolja, mi smo jači. Zajedno možemo opstati kao tržište i biti pouzdaniji i zanimljiviji za strane investitore, što znači veći ekonomski rast i otvaranje novih radnih mjesta.
Prisjetimo se sporazuma o romingu. Bilo je teško, ali danas ga imamo zahvaljujući snažnom duhu regionalne saradnje. Sve ekonomije Zapadnog Balkana, sa oko 18 miliona stanovnika, čak i manje zbog migracija, mogu se uporediti sa jednom manjom evropskom državom, pa da bismo napravili ozbiljan uticaj, moramo zajedno da koračamo. I na tome Savjet za regionalnu saradnju kontinuirano i neumorno radi.
Regionalna saradanja je proteklih godina ojačala, kao i samosvjest da je regionalna ekonomska integracija neophodna. Ljeto iza nas je jasno pokazalo regionalnu međuzavisnost. Da, okolnosti su nas primorale na ovaj novi model stvarnosti, ali one takođe jasno ilustruju šta prkoseći saradnji i dobrosusjedskim odnosima mogu da učine ljudima.
Prije skoro četiri godine započeli smo svoj rad na Regionalnom ekonomskom prostoru (REA). Nekoliko zapaženijih uspjeha su već ostvareni kao dio naših zajedničkih napora. Ostali regionalni procesi su u toku i očekujemo dodatne rezultate koji su neizbježni. Budućim REA 2, region bi trebalo da nastavi put promovisanja Svjetske banke kao zajedničkog investicionog prostora, slobodnog kretanja kapitala i usluga, zajedničkih turističkih proizvoda, nadogradnje digitalne infrastrukture, međusobne povezanosti i baze vještina, podsticanja inovacija i preduzetništva. Tu je takođe i uvježbavanje regionalne saradnje i koordinacije radi zadržavanja i privlačenja talenata, radeći na Zelenoj agendi Zapadnog Balkana. Pored toga neophodna je i kapitalizacija ranijih dostignuća poput rominga ili Digitalnog samita Zapadnog Balkana, kako bi postigli slične uspjehe u budućnosti.
Takođe, postoji i segment mobilnosti gdje predviđamo rad na povećanju mobilnosti studenata, istraživača i profesora, putovanja građana sa ličnim kartama širom regiona, što je u cjelini i ključna dimenzije mobilnosti. Konačno, tu je rad na uklanjanju radnih dozvola unutar regiona, što omogućava nesmetano kretanje i razmjenu radne snage u čitavom Zapadnom Balkanu.
Mogu li “Zeleni koridori” poslužiti kao primer uspješne regionalne saradnje?
Bregu: Nadam se da će se smanjenje zdravstvenog rizika koji sa sobom nosi koronavirus, granice otvoriti polako i trajno, jer zatvorene granice nisu nikom od koristi, posebno granice EU sa Zapadnim Balkanom. Vrijeme odmiče i Zapadni Balkan ne može izgubiti još jednu deceniju obilježenu novim potencijalnim nestabilnostima. To je opasno. Ako kvalifikovani i obrazovani mladi ljudi ne vide evropsku perspektivu kod kuće, iskoristiće postojeće mogućnosti za migraciju i tražiti bolje životne uslove u EU. Transatlanstko partnerstvo i regionalna saradnja uvijek su dobrodošli da bi region i dalje plovio na zapad.