Svaki je stanovnik Vukovara u to doba paklenih razaranja grada i sumanutih ratnih zločina, osjetio na svojoj koži barem dio ratne tragedije koja se dogodila 18. novembra 1991. i u mjesecima koji su prethodili. Zbog teških emotivnih posljedica, turobnih sjećanja i neugodnih sučeljavanja sa onim što se dogodilo, mnogi od njih o tome nisu progovorili do danas, a mnogi će svoje iskustvo odnijeti u grob. Vukovarac Dejan Hovanček bio je 16-godišnji dječak kojem su pred očima ubili majku. Tom užasu svjedočila je i njegova 9-godišnja sestra Suzana. Dejan je nakon punih 30 godina čekao sa svojom pričom i odlučio ju je podijeliti upravo s nama, piše Dnevno.hr.
On kaže kako su ga i prošle godine na godišnjici u Vukovaru novinari planirali staviti pred kamere, no tada jednostavno nije spreman. Sada je vrlo otvoreno progovorio o svojoj predratnoj četvoročlanoj porodici, ocu Martinu, majci Mariji i mlađoj sestri Suzani.
“Prije rata smo skladno živjeli”
“Bili smo prosječna, normalna porodica u kojoj je otac radio kao medicinski radnik na patologiji bolnice, dok je majka bila domaćica. Sestra i ja bili smo školska djeca, a taj period pred rat pamtim kao lijep i bezbrižan… Bez ikakvih predrasuda, bez podjele na naciju i vjeru, živjeli smo u jednom skladnom suživotu sa svim susjedima. Ja u to doba čak nisam znao ko je ko po vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti, jer to nije bilo važno, pa se o tome nije niti govorilo. Sjećam se da sam za prve ‘razlike’ doznao tek kada smo se uzajamno posjećivali za Božić ili Uskrs, a ja bih pitao roditelje zbog čega ne slavimo na isti datum. I to je bilo sve i tako je bilo sve do 1991. godine”, kaže nam Dejan, koji i danas živi u rodnom Vukovaru u kojem krati penzionerske dane nakon što je poslije 15-godišnje službe nastradao u Hrvatskoj vojsci.
Prisjetio se i prvih naznaka da se u gradu “kotrlja” sukob sa ljudima kojima je s porodicom slavio pravoslavni Božić. Bilo je to, kaže, u školskim klupama kada su počele prve uvrede i kada su riječi “ustaša i četnik” postale svakodnevne. Ubrzo nakon toga započeli su i prvi oružani okršaji, počele su fijukati granate i bombe, počele su padati i prve žrtve. Jedini spas za ovu, kao i ostale vukovarske porodice, bio je silazak u podrum kuće koji je, pokazaće se naknadno, kao sklonište služio puna tri mjeseca.
Ubistvo majke pred djecom
“U našem podrumu osim mene, sestre i majke bila je i naša sestrična sa mužem i djecom, te jedna srpska porodica. Svih 87 dana dijelili smo istu sudbinu, no događaj koji ćemo sestra i ja doživotno pamtiti zbio se 16. novembra, dva dana prije pada grada. Pred podrum su došla dva Srbina, a jedan se spustio dolje i rekao mojoj majci da izađe. Bili smo preplašeni, ali majka je i prije znala izlaziti, pa smo uznemireni pričekali da se vrati k nama. Ubrzo se spustila i pogledala u mene i sestru, a zatim bez riječi pala. Tek kada joj je potekla krv iz usta i kada se stvorila lokva, shvatili smo da je ubijena i tada je počelo vrištanje i plač…”
Dejanov otac Martin u to je vrijeme bio na svom radnom mjestu… Otkako je počeo rat, njegov je zadatak bio skupljanje i odvoz leševa, pa je i toga dana radio to isto. Došao je tek poslijepodne i zatekao užasan prizor: ubijenu suprugu i dvoje uplakane, prestravljene djece:
“Radio je u bolnici i odmah je vidio da je majci metak prošao kroz leđa u srce. I on je plakao, no nije bilo vremena za tugovanje. Tada nije imao drugog izbora, pa je majka pokopana u dvorištu. Dva dana nakon toga, kod nas su došli hrvatski branitelji i rekli nam ‘pakujte se, grad je pao’. Nakon ove traume, za Suzanu i mene uslijedila je druga – razdvajanje od oca i odvođenje sestre i mene na ispitivanje kod srpske vojske.”
Djeca na mučnom ispitivanju kod Srba
Dejan se sjeća prolaska s ocem i sestrom kroz potpuno razrušeni Vukovar. Apokaliptični prizori mrtvog grada omotanog u sivi pepeo, nastavili su se sve do groblja na kojem je uslijedilo odvajanje muškaraca. Izdvojili su i njegovog oca, a on i sestra su po prvi put od početka rata ostali sami, bez oba roditelja.
“Zajedno sa sestrom našao sam se u autobusu i nakon dva dana vožnje, zaustavili smo se u Šidu. Tu se našao jedan Srbin sa malo većim činom koji je poznavao moga oca. ‘Martine, otkud ti tu?’ pitao ga je, a on mu je sve ispričao. Taj čovjek kojeg neću imenovati jer ga ne želim ugroziti na bilo koji način, pronašao je mene i sestru u autobusu i odveo ocu. Sjećam se da mi je Suzana spavala u krilu i da smo skočili kada je povikao ‘Hovančekova djeca!'”.
Ipak, ni ta sreća nije dugo trajala. Sve troje su ih, kaže Dejan, neprijateljski vojnici odveli u tri različite sobe u kojima ih je čekalo dugo ispitivanje:
“Dva bradata čovjeka pitali su me koliko je Srba ubio moj otac, kakvo je oružje imao i slično. Prijetili su mi da će me zalivati hladnom vodom dok ne priznam da je to radio. Ali ja sam uporno govorio kako moj otac radi u bolnici te kako čak ni uniformu nije imao. Onaj dobar čovjek je povremeno ulazio i donosio mi hranu, te opominjao ispitivače kako mi se ‘ništa ne smije dogoditi’. I tako je bilo, drugoga jutra nas troje smo sjeli u zajednički autobus i nakon iscrpljujućeg putovanja – konačno stigli u Hrvatsku.
“Nikoga ne mrzim. Jedan Srbin mi je ubio majku, drugi spasio oca”
Ubijena Marija Hovanček ni mrtva nije imala mira. Srbi koji su naselili njihovu relativno sačuvanu kuću, nisu mogli živjeti sa činjenicom da im je u dvorištu grob, pa su njeno tijelo bacili u zajedničku grobnicu na Novom groblju. Njeno tijelo ekshumirano je 1997. godine.
“Nakon svega mogu samo reći da mržnje kod mene nema. I danas imam nekoliko srpskih prijatelja, jer mi je jasno da zločine ne čini nacija, nego pojedinac. U mom slučaju, jedan mi je Srbin ubio majku, no drugi mi je spasio oca. To je najbolji primjer da se u ratnim okolnostima kod pojedinaca budi divljaštvo, a kod nekih ljudskost i humanost. Svakako bi želio zahvaliti čovjeku koji je spasio moga oca, a volio bih ga i ugostiti. Radiću na tome da ga pronađem. No, važno mi je odaslati poruku da ne mrzim Srbe i da mi je žao što u svom gradu kod mladih vidim izlive mržnje i ponovno buđenje nacionalizma. Ali kod mladih… To je vjerovatno zato jer oni ne znaju kako rat zaista izgleda.”